Gledali smo film "Frida i Diego". Ljubav, umjeće umjetnosti i bol. To smo mi, u drugačijim tijelima, u drugačijim uvjetima, sa drugačijim načelima...
Goruća postelja i povratak u njedra vatre. Heraklitova istina. Odmaknuće od zbilje. Urinuće u nutrinu, u zaleđeno vrijeme. Bezimeno osjećanje se otapalo na ognju trenutka.
Promatrala sam tvoje lice dok je starac pjevao baladu o plačljivici. Sjetih se svojih suza. U sjaju tvojih očiju vidjeh ispisane stranice o meni. Znaš da obožavam neizrecivost oslikanu Fridinom boli, znaš da ne volim slatkoriječivosti i besmilena lupetanja o ljubavi koja nema pokrića.
A Frida je voljela bezuvjetno, voljela je do duševne boli da bi manje osjećala tjelesnu bol. Na tvome licu se zrcalilo suosjećanje i divljenje. Osjećala sam kako se u tebi uzburkavaju zatomljena sjećanja na fizičku bol koju si pokušavao sakriti od mene.
Kao Frida na slici i ja sam nosila ogrlicu od trnja. Fikcija mi je pomagala da odagnam tupu, neopisivu bol koju osjećah promatrajući otvorenu ranu na tvom vratu. Bila sam uz tebe dok si ležao u gorućoj postelji. Fridina smrt, trenutak njenog uzletanja u nebo, kraj filma i muk.
Zagrlio si me. Oko nas je noć punog Mjeseca širila svoju moć. Objava istinitosti mjena u svemiru. Preživjeli smo udarce sudbine.
Poezija suza je prošlost tebe plačljivice, šapatom si uronio u metaverzum pamćenja. Na oltaru zaborava se razbuktao lumin uspomena.
Da, sjećam se bila sam plačljivica.
Bila je to jedna od onih, samo naizgled, beznačajnih večeri, večer u kojoj oživjesmo i odživjesmo preživjelo vrijeme tihog umiranja.
