Na struni samokritike...
Pisanje je na početku talenat, a kasnije postaje pokora, rekao mi je Jure Kaštelan davnih osamdesetih godina. Tada nisam razumjela te riječi… danas ih osjećam kao molitvu. Njegova poezija je obilježila vrijeme moga izrastanja i sazrijevanja. Čitajući ga razumjeh njegovu misao. U njegovoj poeziji je sve tu, na dlanu trenutka u kojem čitamo. U višeslojnosti njegovog izričaja oćutih sumnju, nepripadanje, pjesničku slobodu, preciznost izričaja i na koncu iskrenost njegove poetske ispovjesti.
Još nisam naučila, nisam savladala tajne pisanja. Svaka knjiga koju pročitah je svemir za sebe, svaka me uvlači u svoju srž, u bitak autora.
Pisac, slično hodaću po žici, balansira na nitima svojih osjećanja, uspostavlja svoju sa ravnotežom svijeta, stvara sklad.
Pročešljavam davno napisano, lutam stranicama mog virtualnog dnevnika. Skriboterapija, skribomanija. Na tisuće ispisanih riječi. Umijeće vremena, priča iznjedrena iz lutanja filozofijom, poezijom, gradovima i njihovim trgovima. Stranice se ljuljuškaju na nitima svijesti, gube vjerodostojnost, traže prevrednovanje izričaja.
Ranko Marinković je jednom rekao, ne izdajem više knjiga jer se stidim Dostojevskog. Povijest književnosti kaže Dostojevskom se ništa ne može dodati, a Čehovu oduzeti.
Još uvijek se pitam kako pronaći mjeru, kako zaustaviti bujicu riječi koja nagoni na pisanje.
Čitam „pjesmu“ ili nešto slično pjesmi, Artemidin san. Slovkam hrpu nabacanih riječi i pokušavam dozvati osjećaj iz kojeg je iznjedrena. Sjećam se trenutaka kada je napisah, ali osjećanje straha, boli, tuge se ne objavljuje. Pitam se može li netko drugi iz tog pjesmuljka naslutiti osjećanje kojim je pisana. Preintimna je, premoja da bi u drugome mogla uzburkati krv.
Na obzoru snovida,
u ikonografiji vjerovanja
utkana silueta trajanja
i uzdah čuvarice Lunina hrama.
Čujem dvije riječi zastale u beskraju,
u jecaju tišine, u ognjilu žudnji, u šutnji srca,
a riječi ljubavi izranjaju
iz magle strahova.
Čujem tvoj uzdah u mirisu jasmina,
u mistralu iznad grada vjetrova,
u kristalnim suzama neba.
U nezaustavljivoj nježnosti
žubora rijeke nevraćanke
osluškujem jecaj ranjenog grla.
Otopili smo tuge u
vrulji davnih uspomena i
prosuli sjemenje novih ruža
u purpuru svitanja sna.
Artemidin san se pretače
u strune jave,
u obličje
zbilje.
Dijana Jelčić
|
