Jedna iz davnina...
Na ognjištu uspomena izgara zadnji panj, toplina miluje želje,
a tvoja slika nestaje u dimu dogorijelog sna.
Moje misli su danas preglasne za tišinu koju želim, slavim slobodu,
osjećam tugu davnog rastanka i čujem vjetar koji je one davne noći odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin na oltaru želja i prosuo pepeo nedosanjanih snova.
Ti, to su bili snovi i vjetar na seoskoj cesti i ruka na ramenu u kinu.
Ti, to je bila sreća i suze pri oproštaju.
Ti, to je bila ljubav, ali nije bio život.
U igri s ljubavi smo žrtvovali srce i izgubili san, a dobili život.
Bilo je to davno, produljila sam djetinjstvo do ženskosti
i iz sobe pune plišanih igračaka jurnula u život, noseći pepeo djevojaštva u buketu ruža.
Gazeći po snijegu u lakiranim cipelama željeli smo sreći odrediti smijer, pobijediti hladnoću.
Voljela sam miris tvoje kože i sudbinu i vjerovala da ćemo plivajući uz rijeku pobijediti prolaznost.
Ti si otišao u svoju, a ja u moju mladost.
Poželjela sam zaboraviti ljubav.
Zaboraviti?
Rijeka jeca jecajima rastanka, disonance slijeva u suglasje trenutka, žubori sonatom nedosanjanog sna.
Vjetar je donosi u krošnje zrelosti.
Velika srebrna lopta zapletena u plavoj mreži čuvarice snova je noćas na rondou želja prosula krijesnice, razbila tminu zaborava i utkala put ka svitanju.
Čista ljepota se kristalnim ljestvama spustila s neba i dotaknula okna duše.
Dugo, predugo zamagljeno staklo zasja očima sreće.
Svjetlost se pretakala u vitraž snene budnosti.
U perivoju sna iz drevnog sjemena niknuše pupoljci novih ruža.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb 1987.
|
