Kolaž...
Bježeći pred Orionom Plejade, na zimskom nebu, plešu svoj svjetlucavi ples. U noći ljetnog solsticija kao Ladarice spuštaju ljubav na plavi planet da ljeto bude plodno i da se ostvari san.
Proljeće je umiralo, još samo jedna noć do najduljeg dana, još samo jedna noć do ostvarenja sna, mislila je.
Tražila je srce, zaboravljala tijelo, voljela ljubav i svijet bogova, a nije znala da ništa nije prljavije od prevare same sebe. Čekala je neznanca iz doline nemira.
Sjećala se svojih snova, olupina potopljene stvarnosti i osjeti beskrajnu prazninu.
Mašinerija brisanja tragova je bjesomučno radila, nerazumljivi tonovi prošlih dana su parali uši, a ona je željela glazbu iz suncem probuđenog dana.
Mjesečina i san na praznoj cesti i ona sama... Vozila je polagano, vozila je mirno u neki novi svijet kroz novi san... njen san...
I mislila je, ne zaustavljaj se...vozi dalje cestom sna, stazom novoga života...
Sloboda pod mjesečinom u autu kojim je znala upravljati, a život posuđen je ostajao iza nje, pobijeđen svakim novim kilometrom.
Osjećala je, san je tamo u daljini dohvatljiv... treba izdržati još malo, savladati umor želja i mašte, zaustaviti vrijeme, biti brža od njega, stići prije svitanja da joj ne ukradu sunce...
Na mjesećevoj cesti tužnijoj od pokošenih polja, noć izgubljena u daljini koju je pobjeđivala, iznenađena samom sobom, iznenadno i neobjašnjivo je dodala gas, ubrzala da uistinu stigne prije sunca.
Grad joj se smješio jutrenjem, sunce osuši suze na umornom licu.
Sretne li žene, šaputali su perači ulica promatrajući je u jutarnjem svijetlu,
a ona, ogledajući se u prvim sunčanim zrakama, osjeti prvi put pobjedu nad samom sobom.
Na snenoj stazi njenoga života, bjela golubica poletje ka nebu, ona pruži ruke i
na dlan joj se spusti ptica čudesnih boja, a melodija suncem probuđenog dana
objavi i njeno buđenje.
I ukazanje. Svjetleća točka, aleph, zadnja točka velike zlatne spirale, u kojoj su skupljene sve točke i memorija univerzuma.
Redala se stoljeća, smjenjivali ratovi i primirja, rađali i umirali velikani snova. U tom divovskom trenutku se skupiše sve tvorevine svih ljudskih umova i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širio snagom misli koje su se sjedinjavale sa snovima praotaca i očeva čovječanstva.
U mimohodu slavnih prepozna oči boje sna u likovima koji su obilježavali epohe. Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je san i java u tom trenu beskraja i slobode. Sve je bilo nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme. Vidjela je sitne strune univerzuma kako titraju u mislima, začula muziku sfera kroz koje je prolazila. Pobratimstvo duša u univerzumu se događalo pred njenim očima i u njoj.
"Tko je taj čovjek kojeg sve češće srećem u snovima, je li znanstvenik i pisac poetičnih stihova o nastajanju svjesne spoznaje, dječak očiju boje sna ili je to samo moja zamisao o njemu?" pomislih vraćajući se u stvarnost.
Dijana Jelčić
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/dijana-jeli-tannenstr.html
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=4973
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=5012
|
