Romantika s pokrićem...
Dok se svitanje bori sa ostacima tame i daleka svjetlost na obali sna noći skida odoru, u pjesmi ptica zvuci sreće, miris daljina, sloboda ubrizgana u rađanje.
Na obrubu jutra riječi usnama razbuđene osvješćuju prohujalo.
Prisjećam se doba nevinosti, vremena romantike s pokrićem. Na obrubu jutra tek naćete 2020 te iskri slika novogodšnjeg slavlja 1967 e godine.
Drhturila je bojažljiva mladica na vjetru trenutka. Mladost na dlanu vremena romori smijehom, romori snom, najavljuje povratak kolone odsutnih.
Vidim ih kako mašu sa dalekog otoka, koračaju sjećanjem, vraćaju se u san.
Oni su svjedoci ljepote odsanjane mladosti, tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte.
Nježna je točnost pamćenja.
Danas smo odrasli, sazreli u bitku, u iluziji svijeta. Tajac salvi objavljuje gozbu osjetila, pobjedu emocionalnog uma.
Bez sjećanja ne bih osjećala vrijeme.
Tereti prošlih godina nestaju rasapom tišine u raskošu zapamćene ljepote.
Nemam opravdanja za tuge i boli. Odživjeli smo ih. Sada smišljamo značenja, nove simbole za brevijar života.
U zjenici vječnosti ples privida i jave, u nabojima beskraja komplementarnost suprotnosti,
igrivost sjena kozmičke istine.
U raspuknuću spokoja, u vremenu koje krade tajne zbilji, se ritmom srca sjedinjujemo sa načelom vremena,
trenucima epifanije, uživanjem u prostoru. Na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene osvješćuju praslike nesvjesnog, raskrinkavaju pratipove zatomljene u podsvjesti, razularene suprotnosti, negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti.
Stvarnost je uklesana u bitak zanesenjaka, u mirne nemire, u vrijeme romatike sa pokrićem.
Dijana Jelčić
|
