Rijeka nevračanka nas nosi ka oceanu vječnosti, ka početku vremena, ka izvoru sna ostavljajući tragove na tijelima, tragove vidljive tek pri usporedbi fotografije iz prošlosti i našeg sadašnjeg zrcaljenja u ogledalu.
Panta rei, smiješim se razmišljajući o prolaznosti i primjećujem da se jedino osmijeh nije promijenio. On izlazi iz sretnog srca i zaustavlja vrijeme, pobija misao o prolaznosti sna.
Bio si uvijek tu, a bio si svoj u sobstvu vremena i svojstvu vječnosti. Koračao si uz mene stazama vizija, putevima ispisanim riječima drevne mudrosti. Voljeli smo se nepoznavajući se.
Zaspala sam u koljevci svemira i probudila se u tvom zagrljaju. Divnog li buđenja šaputalo je srce mjenjajući do tog trena ustaljeni ritam traganja za izvorištem ljepote. U osvitu toga dana prepoznah u sebi pustolovku pred vratima života. Dozvolih joj korak pod koplja dnevne svjetlosti.
Bio si bezimeni pjesnik. Pamtila sam oči. Blještale su dva jantarna sunca na mom nebu. Bio si nevidljiv pratioc kroz vrijeme. Voljela sam sjećanje na tvoj glas i antologijske rečenice izgovorene na prašnjavom peronu jedne male željezničke stanice.
Odakle dolazi voda?
Iz zemlje.
A onda se dogodilo nemoguće u spektru mogućnosti. Vrijeme se zaustavilo, prostor je nestao. Dolina tvoje mladosti je Arkadija mome srcu.
Bili smo i ostali djeca, sanjari na obroncima prolaznosti, vječni putnici u kapima smaragdne rijeke. Tamo gdje rijeka grli more, u delti na kojoj se otvaraju porte beskonačnosti, tamo osjetismo da nam je sudbina sklona i da sirene pjevaju odu bogu mora, a ne zaustavljaju nesretne moreplovce na putu ka Itaki.
Začudna je ova inkarnacija u kojoj vjekujemo, čudesno je ovo utjelovljenje ljepote iz kojeg izranjamo uvijek drugačiji, a uvijek isti.
Ponekad mi se pričinja, uzdigli smo se u beztežinsku sferu vječnosti, potpisali ugovor sa bezkonačnosti, zgusnuli u Alef, u točku univerzuma u kojoj se zrcali sve. .
Dijana Jelčić... "Umijeće vremena" tekstovi pisani desetljećima, a u virtualnom svijetu objavljeni 2007-e godine.