Put je cilj...
Darovali su mi ime i boginju lova i mjeseca. U začaranom krugu Mjesečevih mijena osjećam moć Zenonovih razdaljina.
Uvijek smo na polovici puta.
Put je cilj. Prisjećam se susreta na putu...
Bilo je ljeto, bilo je podne, bila je mala željeznička postaja. Djed je stajao na vratima vagona vlaka koji ih je vozio prema jugu. Bilo joj je tek pet godina i bila je užasno žedna nakon duge vožnje uskotračnom prugom koja kao da nije imala kraja.
"Jesi li natočila vodu? Vlak kreće za par minuta."
"Nisam našla slavinu "
"Ne treba ti slavina, ovdje se voda pije s izvora" reče joj dječak tek nešto stariji od nje.
"Pokaži mi izvor"
"Zar si slijepa, pa stojiš pred njim"
Stajala je pred nekim rđavim čudovištem sa dva kraka. Dječak pokrenu jedan krak i iz dugog poteče voda. Stavila je bocu pod mlaz. Užasna vrućina tog ljetnog dana pređe u ugodu.
"Odakle dolazi ova voda"
"Iz zemlje"
Gledala ga je nepovjerljivo. On se smijao i ona se počela smijati. Zvižduk lokomotive najavi polazak. Dječak je stajao bosonog na prašnjavom peronu i mahao. Njegove oči su kao dva tračka sunca blještale zenitom.
Sanjala ih je godinama.
Kao djevojka je krenula prvi put sama vlakom prema jugu. U kupe je ušao mladić.
Njegove oči, dva sunčana tračka najaviše podne.
"Odakle dolazi voda?" upita ga nesigurno
"Iz zemlje" reče joj mladić očiju boje sna.
Prepoznala je dječaka u čovjeku.
Tu si i kada te nema.
Osjećam te u snazi još ne otkrivenih mjesta, u kapima još neispijenog nektara, u nedosanjanim snovima i tek iščekivanim svitanjima.
Utkan si u tišinu doline djetinjstva, u ikonografiju zelene rijeke, u titraje nastajućeg prostora, u nadahnuće dolazećeg vremena.
Naslućuješ li pripadanje u sveukupnosti osjećanja koja nas ovijaju u klupko vječnosti?
Mi smo čvorovi u makrameu svemira.
Ćutiš li zlaćanu nit među srcima, zagrljaj u onoj točki svemira u kojoj se rađa i umire istovremeno, u kojoj se postoji bezvremeno.
Dijana Jelčić
|
