Marketing
Dijalog sa strancem...
Ostavština velikih pjesnika... njihove poetske drame... ritam začudne poezije Jure Kaštelana budi u meni uvijek nova nadahnuća...
sjećam se 1958, premijere u kazalištu Gavella... Pijesak i pjena... Jure Kaštelana. Igraju:
Djevojka: Mia Oremović
Arlekin: Fabijan Šovagović
Lutka: Vesna Starčević (moja mama)
...
onda sam bila dijete, nisam shvatila bit dijaloga... sinoć smo u restoranu razgovarali o teatru, Gavelli i mojoj pokojnoj mami... Zdenko nije vidjeo Pijesak i pjenu... skinuta je s repertoara prije njegova dolaska u svijet glumišta... pričala sam mu o trenucima kada osjetih bit tog poetskog dijaloga... sjetih se ovog davno napisanog teksta...
sjećam se 1958, premijere u kazalištu Gavella... Pijesak i pjena... Jure Kaštelana. Igraju:
Djevojka: Mia Oremović
Arlekin: Fabijan Šovagović
Lutka: Vesna Starčević (moja mama)
...
onda sam bila dijete, nisam shvatila bit dijaloga... sinoć smo u restoranu razgovarali o teatru, Gavelli i mojoj pokojnoj mami... Zdenko nije vidjeo Pijesak i pjenu... skinuta je s repertoara prije njegova dolaska u svijet glumišta... pričala sam mu o trenucima kada osjetih bit tog poetskog dijaloga... sjetih se ovog davno napisanog teksta...
Bježeći od sebe same vodih dijalog sa nepoznatim… bio je tu, privid pjesnika… tko si ti?.. šapnuh viziji… znam, ti si ideja… pozvao si me u igru… igra, besmislena riječ, pomislih. Svijet je velik, a srce je maleno, prelazi planine, mora, rijeke i onda zaspe na nekoj obali pod zvjezdama Platonova neba. Srce se budi. Osluškujem njegovu budnost. Iluzija mi dokazuje da još uvijek nisam sama sebi stranac.
Vidim dvoje ljudi, usamljene pod svjetlošću koju ne vide. Ona pod svjetlom suncokreta, leptira i katedrala. On pod korijenjem kristala leda i neke daleke žudnje. Čujem zvuk orgulja svemira, to moje srce šumi baladu o izgubljenoj sreći.
Ta noć je bila zrcalo nečega nestvarnog, preslika izgubljenog neba. Igrajmo se života, pozivao me davni snovid. Ja se ne igram ove noći, ja želim živjeti.
On i ona pod reflektorima istine. Noći ne ostavljaj samu svoju djecu, uvedi nas u san. Neka zora rodi Afroditu, neka joj sunce pročešlja kosu, neka se rodi ljubav…
Promatrah dim koji se uzdizao iznad obrednog ognja jutrenja. Igrao se s vjetrom i uzdizao ka svodovlju nebeskog svetišta. Širio se miris prastarih čempresa, u krošnjama vidjeh iluziju nepostojeće osamljenosti. Začuh tišinu čuvara svetišta. Oćutih zagrljaj maštarija prohujalog vremena i objavu svetkovine osjetila.
Dođi mi u san, budi sjaj sunca, budi sol na koži i bjelina žala, pozvao me je.
Dođi i budi rastvoreno jedro mojim sanjarijama, odgovorih.
Kada je iz pijeska i pjene izranjala bijela golubica i zobala zvijezde, a zora porodila Afroditu darovao mi je školjku, ključ snovitih daljina...
Dijana Jelčić
Post je objavljen 09.01.2020. u 11:11 sati.