Levitacija u snu...
Osjećam, dakle postojim u snu i postajem gospodaricom snova, vladaricom tajni u kojima plove bijeli labudovi, lete mirni golubovi, slavuji pjevaju profane pjesme, a ševe najavljuju zore rane. Iza mene ostade stoljeće kubizma, relativiteta i kvanta, pisanje novog manifesta životu, pokušaji prevrednovanja vrijednosti, Kafkine vječne tuge i Proustovo prohujalo vrijeme, Lorkina poezija, Borgesova osobna biblioteka.
Odhujalo je djetinjstvo puno veselja i sreće. Na ždrijebici nesapetoj je, mladost puna gordosti i ljubavnih jada, odjahala u beskraj odsanjanog svijeta. Ostali su izmješani mirisi ruža, tihog nespokoja i nježnih sanjalačkih sjeta. U vremenu, satkana od osjećanja osjećaja, još uvijek stoji statua mladalačke duše i puna sentimenta, žudnji i čežnji danas u novim snovima cvijeta.
Argonautika se širi u mojoj svjesti, u galeriji misaonih slika se zrcale drevna snoviđenja. Vidim Zeusova sina Amphiona. Čujem zvuke njegove zlatne lire i vidim levitaciju kamenih blokova i izrastanje Tebe, kamenog grada na Britanskim otocima, vidim nicanje piramida u pustinjama Egipta, vidim kolosa sa Farosa, Artemidin hram na Efezu, Zeusov kip, Seramidine vrtove, drevni Babilon, u jednonom trenutku vidim svjetska čuda i postajem sudinikom njihova vremena.
Tajanstveni ritam svemira, taj nečujini žubor sa nebeskih visina, akustična levitacija uma, nečujna ali stvarna simfonija univerzuma, mi priča bajku o nastanku čovjeka, šapuće istinu o ljubavi i rađanju života. Izlazim iz kruga lutanja i ulazim u krug ritma svemira. Levitiram, postajem zvuk zlaćane lire i promatram san očima vremena. Iza mrkih čempresa neizbježnog kraja se naziru iskre ljubičastog sna.
Stoljećima usnuli kip mramornog Amora se uzdiže, grli obrise mojih titraja i odnosi me u bezvremenost, u dvore sijača zvjezda.
U tom tajanstvenom prostoru čujem zaboravljenu muziku Pitagorinih sfera, osjećam je kao nježne valove istinskih riječi. U krošnji nebeskih breza cvrkuću nevidljive ptice i notama simfonije univerzuma ispisuju kalendar vječnosti. Sunce zlatnom bojom miluje jutro buđenja, crta kristalne cvijetove na obzorju sna, budi leptire u dubini svijesti i vraća me u mladi dan.
Čovjek nije istjeran iz Raja, čovjek nosi Raj u sebi, čovjek svojim postojanjem i trajanjem u tajnovitom ritmu svemira, sjedinjuje u sebi teorije relativiteta i kvanta, vjeruje u ostvarenje Einsteinovog sna.
U carstvu poezije i snova ga ostvarujemo...
Dijana Jelčić
|
