dinajina sjećanja

MICHEL DE MONTAIGNE je u jednom eseju, slijedeći Protagorinu tvrdnju … čovjek je mjera svih stvari… napisao…
"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, pa i ja sam u sebi nosim cijeli svijet." I tako čovjeka postavio u središte univerzuma.

"Soba je bila slična utrobi onih malih lađa što se ljuljaju na pučini izgubljene u tamnim noćima. Vlaga je iscrtala po zidovima čudesne šare flore i faune koja cveta i raste samo u snovima. Na plafonu je bilo predstavljeno rađanje sveta iz zagrljaja rose sna i zelene jave, a u četiri ugla simbolične slike četiri kontinenta: afričko leto, proleće Azije, snegovi Amerike, evropska jesen.
Po zidovima su pasli mastodonti i reptili, a iz oka jednog mamuta kolibri su čupali gusti krmelj sa trepavica. Jata divljih golubova (čiji se poslednji primerci nalaze u toj sobi na mansardi), ždralova i lasta prekrivala su zidove, stvarajući jedan golemi klin u obliku cifre 1 i ostvarujući tako sliku biblijskog bratstva i mitsko čudo prijateljstva: »I svijaće lasta svoje gnezdo u uhu mastodonta, kolibri će srebrnim kljunom češljati grivu leoparda, a detlić će čistiti zube krokodila iz Nijagare i svetog Nila.« (Jevanđelje po Jarcu-Mudrijašu, sa galaksijskog na mansardski prevedeno i u stihove stavljeno od... zvanog Orfej ili Orfeus.)
Noktima smo svuda po zidu ispisali (kada to nije išlo na uštrb slika koje je iscrtala vlažna ruka) latinske i grčke sentence kojih smo se pridržavali kao deset božjih zapovesti i izgovarali ih u časovima intelektualnih kriza i očajanja kao molitve očišćenja. To su bili putokazi ka Istini, lux in tenebris, kako je rekao Jarac-Mudrijaš. Ko bi se drugi setio toga da se sentence moraju urezivati u zid ad unguem, »golim noktima, dok krv ne brizne!« "

Danilo Kiš...MANSARDA

Roger Penrose je knjigom " Shadows of the Mind" osmislio djelovanje ljudskog mozga, matematičkom etikom fizičara razotkrivao tajne mikrokozma, prolutao skeletom neurona, umnažanje njihovih stanica usporedio s fibonaccievim slijedom, nazvao ih sjenama svijesti i tako poetizirao neurofiziološku istinu.

Pišem na računalu i pri svakom novom slovu čujem okidanje njegovih ćelija. U nano sekundama se na zaslonu slažu moje misli. Jesu li okidanja neurona u glavi “sitno zrno” svijesti, nula u Fibonaccijevim brojevima, božje oči u zadnjoj točki zlatne spirale moje misli?

Svaki puta kada mi se pričini da sam stigla do sitnog zrna i pokušam spoznati izvor svijesti, on se izgubi i postane samo ona vidljiva sjenka stvarnog oblika o kojem sam razmišljala.

Čitajući knjigu i prevodeći je na jezik mojih neurona spoznah opanost, oćutih podlost kojom se „sjene svjesti“ služe kako bi dobile moć nad nama.

Daruješ mi morsku zvijezdu,
pitagorejsku pentadu,
zagrljaj ženske dijade
i muške trijade,
simbol ljubavi,
Afroditin broj.

U pretakanju pješčanog sata
iz sada u sada,
u tišini tri sekunde ljepote,
obnavljajuće istoznačje
ponoći,
svitanja,
zenita
i sutona.

Možda mi vjeruje, a možda ne.
Možda se mogu udati za njega, možda ne.
Možda bi vjetar prerije,
Možda bi morska bura,
Možda bi neko negdje mogao znati.
Prisloniću mu glavu na rame,
Pa kad me upita ja ću mu reći - da,
Možda.
Carl Sandberg

Čitati najnoviju Dijaninu knjigu Mostovi pod kojima se budim..., znači sve dublje zalaziti u svjetlosni labirint. Ono što srce jest životu, to u biti Dijanina riječ nastoji biti poeziji. Srce ne odustaje od ljubavi, bez obzira bili mi u snu ili bili budni, bili ubojice ili sveci, starci ili djeca – srce naše ne odustaje od nas. A srce Dijanine ljubavi jest njezin dragi. Dijana je oko, a dragi sjaj oka. On je izvor, a Dijana je jeka. On je poezija i nadahnuće, a Dijana odsjaj toga nadahnuća. Zaštićena ljubavlju svojega dragoga Dijana se ćuti između duše i tijela, između svjetla i tame, između šutnje i Chopina.
Znajući da ljudsko srce i s premosnicom može osjećati i pisati stihove, njezina riječ teži biti bar atomom kozmičkog srca koje i vidljive i nevidljive svjetove na okupu drži i koje ništa zamijeniti ne može.

Ćuteći se zaštićenom i voljenom u zagrljaju svojega životnoga izabranika, Dijana može sebi priuštiti luksuz one uzvišene Sokratove misli: Ljepši je zanos koji dolazi od bogova, nego li razbor koji dolazi od ljudi.

Iz takvoga sna pjesnikinju može probuditi samo miris kave i osmijeh njezinog voljenog.

U Zagrebu, 14. veljače 2014.

Enes Kišević

Pored svega logičnog, što su, mozgovi Einsteina, Plancka, Feinmana stvorili, oni su bili i umjetnički nadareni. Svaki od njih je, pored laboratorija, volio glazbu i s puno ljubavi svirao, neki instrument. Izgleda da su se, pri zajedničkom muziciranju, u Einsteinovoj, Planckovoj i Feinemanovoj glavi rađale formule koje su promijenile svijet.

Emocija preobražena u misao postaje osjećaj, nova energija koja spriječava nastajanje kaosa u glavi. Taj osjećaj, danas, znanost smatra jedinicom za mjerenje ljudske kreativnosti.

Mi se često u životu, odlučujemo za nešto što je protiv onoga što osjećamo, jer to što osjećamo neznamo izraziti riječima. To je put u nesretna duševna stanja, put u bolove "nepoznatog porijekla", u nezadovoljstva, u životarenje, a ne u život.

Freud je to stanje ljudske duše nazvao sindromom nedostatka sreće.

"Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zalive, brodove, ostrva, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov sopstveni lik."

Epilog, Buenos Aires, 31. oktobar 1960. J.L.Borges

Od devet dveri zar nisi otključala devet
Od devet odaja zar nisi otvorila devet
Od devet kovčega zar nisi otklopila devet
Od devet pečata zar nisi otpečatila devet