U srcu života...
Odveo si me u dolinu tvog djetinjstva… probudio umrtvljena osjetila… naučio slušati tišinu… i vrednovati neprocjenjivu ljepotu… neizračunjivu osjetilnost nutrine…
Dotaknuo si me dlanovima sna… preobrazio usnulost u snovitost… pokrenuo osjećanja… uskovitlao želje… užgao ognjilo žudnje… preobrazio ga u strast…
Događale se promjene… bezimena htijenja… neizgovorljive čežnje… nedodirljive istine… moje istine… na delti u dodiru mora i zelene rijeke saznah tajnu beskraja… vidjeh nevidljivo mjesto smislenog besmisla… začuh poeziju oceana.
Dotaknuh pečat vatre na tvome tijelu… zapalih putanju savršenstva u nesavršenosti vjerovanja… iz pamćenja izbrisah svrsishodnosti… i krenuh za Suncem… iskričavim svjetlom danje putanje… ostvarujući zakon zlatnog reza uronih u srž svijeta… u žarište ljubavi…
Kada se srce, kao svijet od stakla, rasprsne u tisuću boli, izmaštam Finneganovo bdijenje
u snu. Treba se vratiti na početak, u tišinu iskona, razumjeti tajne rodoslovlja, izgovoriti zakletvu vjernosti u bolu i sreći.
Vrijednosti su nevidljive, kriju se u osjećajima, u nemjerljivosti srčanih otkucaja, u osmijesima, u očima.
Uzaludno je tragati za znacima.
Ti šapućeš nepostojeće riječi, riječi neprevodive, riječi mjesečevih mijena i okusa crnog vina u vinogradima tvoje mladosti.
Zagrlio si me pod maslinom... osjetih sidrenje u srcu života…
Dijana Jelčić
|
