dinajina sjećanja

subota, 29.02.2020.

Jedan mali noćni razgovor...







"Nazdravimo ovoj prekrasnoj večeri, pogledaj kako nam se smiješe oči neba" i ja pogledah u taj prekrasni beskraj.


"Koliko je svjetova skriveno u tom beskraju, koliko li života potvrđuje ovaj naš jedini?" upitah

"Mi se uvijek nalazimo na raskrižju povijesti koja se ispred nas prostire kao dugačka cesta. Odlučujemo se i svakog trenutka krećemo u neku novu budućnost. Taj scenario naših života uistinu potsjeća na interpretaciju kvantne mehanike koja predpostavlja da postoji bezbroj svijetova u kojima se odvijaju naše različite sudbine."

"Po tome mi smo uvijek i tu i tamo. Znači li da mi možda u ovom trenu sjedimo i na nekom drugom mjestu i gledamo izlazak sunca, ili nas na nekoj plaži miluju valovi mora."

"Bezbroj naših budućnosti je skupljeno u ovom jedinom trenutku i nitko ne zna što će donijeti sljedeći. To je povijest vremena koju mi sami svojim postojanjem stvaramo i ponavljamo, jer mi smo tvorevina materije koju sami stvaramo, mi smo energija koju neki već stoljećima traže izvan sebe."

"Svako jutro kada te još snena, u prolazu ka kupaoni, sretnem odlučujem se uvijek iznova za ljubav. To je svaki puta novi osjećaj koji potvrđuje stari, to je raskrižje sudbine i put ka budućnosti. U zrcalnim neuronima u mom mozgu se ocrtava tvoj lik i ja znam da te volim. Svaki novi trenutak je nova slika, novo alkemijsko vjenčanje moje svijesti i podsvjesti. U mom malom univerzumu je zdenac vječnog života iz kojeg izranjaju sjedinjeni tvoja i moja slika i postaju osjećaj koji nazivam ljubav." rekoh zamišljajući nas spojene u zlatnog Ouroborosa.

"To je poezija tvojih misli, ona se ne razlikuje od poezije prirode u koju smo upleteni. Ako je stvarna činjenica da se sve u univerzumu ponavlja, ako smo već jednom bili i ako ćemo još jednom biti i činiti isto što sada činimo, onda bi trebali činiti samo dobro da se ono ponavlja. Mi živimo ulovljeni u mreži vremena u kojoj ćemo trajati beskonačno. Sve drugo oko nas će se možda mijenjati, naša tjela će možda izgledati drugačije, ali mi ćemo i za tisuću godina biti isti." pogledao je u nebo i nastavio.
"Ako u ovom tamnom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se mi zrcalimo u njima kao što se oni možda zrcale u nama. Možda ćemo se u jednom drugom trenutku sretati s našim dvojnicima i postajati kugle dvojna bića sa početka priče o Bogovima."
.

"Ako je to sve istina onda smo živjeli i u vremenu alkemije." rekoh mu smješeći se jer sam znala kako će reagirati.


"Možda smo kao i danas bili samo promatrači koji su željeli promjeniti svijet, a nisu imali moć. Možda smo već tada bili sigurni da je ovo što vidimo samo iluzija našeg uma, a možda smo stojeći pred ogledalom prepoznavali onaj drugi dio sebe u njemu ili smo doživjeli noć svih noći kada se otvaraju vrata neba i vidjeli uistinu kako sunce i mjesec slave svoje vjenčanje. Beskonačnost kojoj težimo je upravo u strpljenju da savladamo svaku novu polovicu puta koje je ostala pred nama. Zamak, koji se nalazi u nama samima, je tu na dohvat ruke, ali još pola puta od već pređene polovice je pred nama, pa još jedna polovica od pređenog." reče on ispijajući malo konjaka.


"Spojio si Kafku i Zenona u alkemiju našeg sna. To mi se sviđa."

"Moramo samo potvrditi da je beskonačnost i vječnost u nama samima. Mi se obrazujemo, čitamo knjige, slijedimo obrasce u znanosti, ali ostajemo zatvoreni u svom nutarnjem ne znanju kao osobe u Leon Bloyovoj noveli. Oboružane, atlasima i rasporedima putova i voznim redom vlakova njegove osobe ne uspijevaju napustiti rodno selo. Slično je Kafka pisao o zametnutim putevima do zamka u koji ni sam nije znao uči, kao što ni Lord Dunsanyev ratnik nije nikada ušao u Carcassone." reče prisjećajući me na stare priče.

"Misao vodi moju ruku prema kosi, ona upravlja nogom pri hodu zaleđenom cestom, savija i uspravlja tijelo pri podizanju težine. Misao vodi šaku slikara i prste pijaniste, ona kuha kod vrhunskog kuhara, pleše kod balerine, glumi kod glumca, ali ona vodi i u depresiju i apatiju, u nepokretnost i u stanje gdje bol postaje sindrom. Mi učimo i pamtimo misleći, misleći i osjećamo i stvaramo trenutak u kojem živimo. "

"Misao je jedino što pruža otpor svijetu gdje svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Misao ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude ili presude, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih refleksija. Sakrivena u svjesti mislioca, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, neostvareni san, a izgovorena često postaje samo smišljeno i neiskreno nabrajnje pojmova i činjenica. Misaono promatranje sebe samoga je najintimniji doživljaj i prava spoznaja."


Dijana Jelčić ... naš davni dijalog... Švicarska, ljeto 1997...



- 08:48 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 28.02.2020.

U srcu života...







Odveo si me u dolinu tvog djetinjstva… probudio umrtvljena osjetila… naučio slušati tišinu… i vrednovati neprocjenjivu ljepotu… neizračunjivu osjetilnost nutrine…
Dotaknuo si me dlanovima sna… preobrazio usnulost u snovitost… pokrenuo osjećanja… uskovitlao želje… užgao ognjilo žudnje… preobrazio ga u strast…
Događale se promjene… bezimena htijenja… neizgovorljive čežnje… nedodirljive istine… moje istine… na delti u dodiru mora i zelene rijeke saznah tajnu beskraja… vidjeh nevidljivo mjesto smislenog besmisla… začuh poeziju oceana.
Dotaknuh pečat vatre na tvome tijelu… zapalih putanju savršenstva u nesavršenosti vjerovanja… iz pamćenja izbrisah svrsishodnosti… i krenuh za Suncem… iskričavim svjetlom danje putanje… ostvarujući zakon zlatnog reza uronih u srž svijeta… u žarište ljubavi…

Kada se srce, kao svijet od stakla, rasprsne u tisuću boli, izmaštam Finneganovo bdijenje
u snu. Treba se vratiti na početak, u tišinu iskona, razumjeti tajne rodoslovlja, izgovoriti zakletvu vjernosti u bolu i sreći.

Vrijednosti su nevidljive, kriju se u osjećajima, u nemjerljivosti srčanih otkucaja, u osmijesima, u očima.
Uzaludno je tragati za znacima.

Ti šapućeš nepostojeće riječi, riječi neprevodive, riječi mjesečevih mijena i okusa crnog vina u vinogradima tvoje mladosti.

Zagrlio si me pod maslinom... osjetih sidrenje u srcu života…


Dijana Jelčić



- 09:09 - Komentari (25) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.02.2020.

Danas je dobar dan...




Ponekad odlutam stazama sanja, putevima seobe duša. To su trenuci u kojima osjećam neprolaznost vremena i ćutim, snovi su mostovi između između čežnji i zbilje, neostvarenih i ostvarenih želja, između života i smrti. Mistika subinskog poslanja je upisana u brevijaru vječnosti, nedodirljiva za vidovnjake, vračare i proroke. I dobro je tako. Tajanstvenost u nama budi znatiželju, čuđenje, žudnju i čežnju.

U ovitku vremena vidim Klimtov "poljubac", ćutim nježan dodir usana... U traganju za izvorištem istine, upisanom u nerješivoj zagonetki našega genoma, mi ostajemo cijeli svoj život nemirni pustolovi, trgači za perlama u dubini svog podmorja.

Dan proživljen bez ljubavi je izgubljen dan, Shakespearova misao potvrđuje moje osjećanje.

Tiho i elegantno, kao crna pantera,
se spušta noć.
Teške od zvijezda vise ruke neba
nad našim prozorom.

Zvjezdanim prahom okrunjeni, tajanstveni,
Venera i Mjesec pozivaju na gozbu osjećaja.

U ovo gluho doba noći,
budna od ljepote,
osjećam nektar na usnama.

Venera je moje bodljike
pretvorila u mekane dlanove,
u mom kaosu
izgradila gnjezdo spokoja
i ja otvorih vrata blagosti,
zakoračih u odaju ogleda i odjeka.

Dok tiho i elegantno
kao crna pantera odlazi noć,
osluškujem tihi romor jutrenja.

Svjetlost bojom vjenčanice grli mladi dan,
na obodu svjesti se Amor i Psiha ljube

Danas je dobar dan,
dan ritma srca i poljubaca...

Dijana Jelčić



- 09:09 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 26.02.2020.

Pjesme, čuvarice tuge...






Postojala sam, bila sam tragač za srećom izvan očekivanja, izvan mene same, u carstvu nečeg bezimenog. Pisala sam pjesme, bile su čuvarice tuge.

Akordi tuge nas zaglušuju,
krik umiruće ljubavi, vrisak boli u srcima
jer smo joj rastrgali odoru,
na prsima njenim gnječili cvjetove,
palili vatru grijeha,
a oči njene su praštale,
oči, dva jezera nebom obojena,
srebrom mjesečine osjenjena,
praštaju još uvijek.

Tek kada otopimo lednicu nesvjesnoga spoznamo razloge tuge, kada sami sebi priznamo počinjene grijehe i oprostimo ih sebi tada cijenimo molbe i poštujemo molitve drugih.

Zalutala u tmini strahova,
vidjeh tamo daleko iza oblaka,
svijetlost okrunjenu nedosanjanim snovima.

Vjetar je pjevao o ljudskim čežnjama,
zvijezde šutile o snovima,
kišile su neisplakane suze.
Velika srebrna lopta zapletena
u mreži čuvarice tuge zapali krijesnice,
razbi tminu zaborava.

U pamćenju posložena sjećanja,
jučer zgusnuto u titraj srca,
u želju za otkrivanjem
tajni mjesečevih
mjena.

U lazuri noći, u vihoru daljine lahor blizine.

Probuđena milovanjem svijetla,
u predvorju mladog dana pronađoh ljubičastu ružu
i zaleđene suze.

Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz u oluji snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra i skinuše sjenu straha s kormila. Cvijet jedan planu za sve ono što je ostalo u tami, za sve što nije cvalo.

U jednoj ruži danas cvjeta mnoštvo prošlih, ne otvorenih, pupoljaka.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987






- 09:09 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 25.02.2020.

Duhovna kralježnica svijeta...






Stajala sam na oštrici tišine… osluškivala titraje svemira… božji šapat... i osjećala moć duhovne kralježnice svijeta… refleksno djelovanje obrane od zla… slićno micanju ruke od plamena, zatvaranju vjeđa pred naletom mušica... i spašavanje tijela od gubitka ravnoteže...

Vidjela sam konture postelje od maslinova drveta i obalu drevnog oceana, začula pjev sirena, šum mora u školjki i njen jecaj pri porodu bisera…
u snu vidjeh Itaku i siluetu vjernosti, dušu sretnog buđenja i srce jave…
budim se... izranjaš iz sna, a srce me ritmom odnosi u tvoj zagrljaj…

Volim ove trenutke u kojima ne radimo ništa, a činimo sve…
u uzorku tišne odzvanja jutarnjica…
začudnost početka vremena… ljepota utkana u sjećanja…
vizija pretočena u stvarnost…

iza nas je ostala razlomljena slika samotnih iščekivanja…
turobna sumaglica ne bivanja… beskrajna pučina odisejskih lutanja…
godinama smo razbijali divne slike naših priča,
ožiljke od onda danas nosimo kao nakit,
a gorčinu neki uspmena osjećamo kao prešućene vrijednosti...

ljubav je, sliedeći izazov srca, zaobišla svijest, objavila se tišinom… i ostala…
postala boginja trenutka… cesarica vremena… vodičica na putevima poslanja… odgojiteljica vrlina… ukrotiteljica poroka…

ljubav je duhovna kralježnica svijeta... povezuje sazviježđa… sjedinjuje ljepotu s ljepotom… sivilo i snagu čelika pretače u sjaj kobalta… u mekoću lazura… u nježnost ametista… u boju vjenčanice kojom kiti mladi dan i budnosti daruje snovitost trenutaka…





Dijana Jelčić... onako u prolazu, zaboravih napisati vrijeme nastajanje štiva... daleka 1987 godina... djelići pjesama zgusnuti u objavu umijeće vremena... 2007... desetljeća titraju napisano... priznajem... usrećuje me arhiva...



- 11:11 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.02.2020.

Poetika svijesti...






MICHEL DE MONTAIGNE je u jednom eseju, slijedeći Protagorinu tvrdnju … čovjek je mjera svih stvari… napisao…
"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, pa i ja sam u sebi nosim cijeli svijet." I tako čovjeka postavio u središte univerzuma.






U spiralnoj dinamici svijesti, u beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću.
U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj, kaže nova znanost o djelovanju mozga i potiče me na razumjevanje te izjave.
Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi?
Šta mi to osjećamo kada milujemo dragu osobu, svoje dlanove ili je to pak njegova koža?
Šta osjećamo kada nam se usne spoje?

Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne
ozon sreće,
a nebom je klizila ponoć
šireći miris
navlažene svile.

Gdje se nalazi okus čokolade? U čokoladi samoj ili u mojoj glavi? Zašto ne volim čokoladu? Zbog njenog okusa ili zbog neke nove sklopke nastale okusom čokolade u mojoj glavi?

Noćas je vjetar
odsvirao requiem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i prosuo pepeo nedosanjanih snova.
Noćas sahranih boli
na groblju bezimenih osjećaja
na horizintu kliknu zora
slaveći Fenixov let.

Rekli su najveća revolucija dvadeset i prvog stoljeća će se događati u ljudskoj gavi...

Stihom pričam o revoluciji u mojoj glavi.

Što se događa u mojoj glavi kada sam tužna? Što je to što moje misli pretvara u poeziju vode? Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh dotakne obraz?

On osmjehom obrisa suze
s moga obraza
i reče mi
ja sam tu, ali
ja sam umoran
budi kraj mene,
budi tu,
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam.

Na barikadama misli, nestvarno stvaran, ritam srca, na bojišnici uma sjene svijesti,
u glavi revolucija.

Tu na vrhu svijeta u maglovitom oblaku snova se zrcali naš život.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Revolucija u glavi" str.29.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.



- 09:09 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.02.2020.

Svjetlost u tmini...






"Soba je bila slična utrobi onih malih lađa što se ljuljaju na pučini izgubljene u tamnim noćima. Vlaga je iscrtala po zidovima čudesne šare flore i faune koja cveta i raste samo u snovima. Na plafonu je bilo predstavljeno rađanje sveta iz zagrljaja rose sna i zelene jave, a u četiri ugla simbolične slike četiri kontinenta: afričko leto, proleće Azije, snegovi Amerike, evropska jesen.
Po zidovima su pasli mastodonti i reptili, a iz oka jednog mamuta kolibri su čupali gusti krmelj sa trepavica. Jata divljih golubova (čiji se poslednji primerci nalaze u toj sobi na mansardi), ždralova i lasta prekrivala su zidove, stvarajući jedan golemi klin u obliku cifre 1 i ostvarujući tako sliku biblijskog bratstva i mitsko čudo prijateljstva: »I svijaće lasta svoje gnezdo u uhu mastodonta, kolibri će srebrnim kljunom češljati grivu leoparda, a detlić će čistiti zube krokodila iz Nijagare i svetog Nila.« (Jevanđelje po Jarcu-Mudrijašu, sa galaksijskog na mansardski prevedeno i u stihove stavljeno od... zvanog Orfej ili Orfeus.)
Noktima smo svuda po zidu ispisali (kada to nije išlo na uštrb slika koje je iscrtala vlažna ruka) latinske i grčke sentence kojih smo se pridržavali kao deset božjih zapovesti i izgovarali ih u časovima intelektualnih kriza i očajanja kao molitve očišćenja. To su bili putokazi ka Istini, lux in tenebris, kako je rekao Jarac-Mudrijaš. Ko bi se drugi setio toga da se sentence moraju urezivati u zid ad unguem, »golim noktima, dok krv ne brizne!« "

Danilo Kiš...MANSARDA






Teško je poslije ovakvog teksta napisati nešto smisleno, pronaći riječi kojima bih opisala trenutak u kojem doživjeh lux in tenebris, trenutak spozanje nutarnje svjetlosti… moment istinske misaonosti… tren u kojem osjetih smisao postojanja…

Prostor je bio prepun utvara, zidovi išarani sjenama prošlosti,
trajanje u tmini uspomene, plov bespućem insomije.

Noktima tugovanja klesah pjesme
u zidove hrama ljubavi…
uzaludnost,
ne osjećah sjaj nutarnjeg sunca.

U vazi su umirale ruže,
znamenje nečemu
čega nije bilo.

Bijah inkarnat nepostojanja u vretenici zbilje, a onda oćutih moć sadašnjeg trenutka...
pišem pjesmu lux in tenebris… ne dozvoljavam prošlosti da mi zamuti izvorište ljepote… na dnu stiha se zrcali čvrstina dvojnosti u jednoti ljubavi…





Uzburkalo se vrijeme,
sunčana oluja najavljuje zlaćanu kišu,
slijevanje epoha u mladi dan.

Budim se,
čujem riječi izgovorene na početku priče,
sunčana zraka uranja u prostor,
zaobljuje ga u sklad vremena,
u dimenziju trajanja.

Ne, ovo nije san, nisu ni sjećanja,
kotrlja se iskričava zbilja,
plamti vrijeme,
sunce u tvojim očima,
obećanje dolezećih sutona i svitanja,
u rasponu između njih život.

Oči vide ono što im svjetlost razotkriva, a ona očima ostaje nevidljiva, skriva tajnu svog izvora.

Nad bezdanom nestajanja lux in tenebris, nevidljiva moćnica,
spona ka nastajanju, veza beskonačnosti i konačnosti,
svjedočanstvo prve
i posljednje
istine.

Na dan vjenčanja si mi darovao buket bijelih ruža.

U prisnosti buja prisutnost,
dan prepun svjetlosti
i ruža.


Dijana Jelčić... zbornik gornjogradskog festivala, 2014.



- 10:10 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 22.02.2020.

Nema je, ne postoji...







Sjećam se bila je to čudesna noć, noć puna ljubavi. Mladi je mjesec krenuo na svoju noćnu pustolovinu beskrajem, a Venera je, pod velom večernjice, u jednom trenu dotaknula tamnu stranu mjeseca i otkrila njegovu tajnovitu igru sa suncem. Pred mojim očima se prosula, rijetko viđena, pepeljasta svijetlost. Vidjeh i vrhovnog boga Jupitera koji je, kao uvrijeđeni ljubavnik, iz daljine promatrao tu rijetko viđenu ljubavnu igru. Mjesec mi svojim svijetlom potvrđuje da u središtu duše, već postoji Bog,koji moju začuđenu dušu sjedinjuje s igrom neba i dozvoljava joj da se uzdigne iznad materije, da bude slobodna i sretna. Zaslijepljena ljepotom trenutka, dozvolih zvijezdama da me uvedu u san.

Tvoja blizina je veliko ljubičasto more po kojem sve moje zvijezde tvojim tragovima plove,
šapno si, jugozapadno nebo, sjaj boginje ljubavi, nježnost lahora i mjesec u tvojim očima.
Vjetar osjećam kao nježne ruke neba, kao tvoja milovanja, kao ljepotu ljubavne igre,
kao ljepotu sna.

Upitah te jednom... tko sam? što sam?
sada osjećam ja trajem u snu i u tragovima tvoje blizine.
Venera mi otkriva tajnovitost tmine u koju se skrilo moje uznemireno srce.

To je samo privid, varka neba, sunce je uvijek tu i grije i miluje
i blaži strah.

Postajem mekana trava i volim tvoje korake u tragovima tvoje blizine
i žedna pijem radosne suze neba i ne dam životu da ugasi tebe, veliko sunce, ljubav.
od tebe sebe u sebi skrivam, a tebe u tebi volim i sve što je naše, za tebe i za sebe
u ljubavi snivam.

Spoznah istinu i veliku zabludu nekog davnog vjerovanja.

Nema je, ne postoji tamna strana mjeseca.
sve je privid, lijepa obsjena sutona.
Venera nam s vremena na vrijeme odaje tajnu
krabljnog plesa tog lutalice.

U pepeljastoj svijetlosti naslutih tajnu strahova koji izranjaju iz tamne strane života. Sunce je uvijek tu, unutarnje sunce istinskog postojanja ubija tamu i uvijek iznova obećava svitanje života.

Dijana Jelčić

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.phphttp://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=75749?id=12957


- 10:10 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 21.02.2020.

U strućku proljeća...





Ova pjesma je brevijar ispisan kišama, milovan vjetrovima,
skriven od prolaznosti u alejama želja, u krošnjama stoljetnih kestena,
u moru sudbine, u oceanu sna.

U srcu titraj žudnje za širinom beskraja, poezija ruža odvaja elegiju prošlosti
od rapsodije trenutka, ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove snova u očima.

U ružičnjaku sna umire jadikovka, nestaje trnje iz tkiva vremena.
Lahor novog svitanja briše tragove tihog umiranja.
Ćutim poljubac s mirisom proljeća, na usnama hostija, sveto tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz srca biverzuma. U srebru njegove kose zrno prastarog pepela.
K nebu poletjela ptica vatrenih boja.
Za tebe sjedinujem sve misli u jednu jedinu, za tebe napuštam staze dušogrizja
i uranjam u vrtlog novih privida.

Iza nas ostadoše krhotine boli, u suncu naslutih carsko znamenje.
Na žalu vjerovanja, u sedefastom hramu sanja zagrljaj pijeska i pjene
porađa biser nadanja.
Na žrtveniku svitanja sunce gasi vatre noćnim morama,
topi snjegove na humcima jesenjih tugovanja.

Jutros sam među suzama boginje svitanja pronašla strućak proljeća.

Zaboravih zaustaviti sjećanja.

Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.02.2020.

Sjene svijesti...






Roger Penrose je knjigom " Shadows of the Mind" osmislio djelovanje ljudskog mozga, matematičkom etikom fizičara razotkrivao tajne mikrokozma, prolutao skeletom neurona, umnažanje njihovih stanica usporedio s fibonaccievim slijedom, nazvao ih sjenama svijesti i tako poetizirao neurofiziološku istinu.

Pišem na računalu i pri svakom novom slovu čujem okidanje njegovih ćelija. U nano sekundama se na zaslonu slažu moje misli. Jesu li okidanja neurona u glavi “sitno zrno” svijesti, nula u Fibonaccijevim brojevima, božje oči u zadnjoj točki zlatne spirale moje misli?

Svaki puta kada mi se pričini da sam stigla do sitnog zrna i pokušam spoznati izvor svijesti, on se izgubi i postane samo ona vidljiva sjenka stvarnog oblika o kojem sam razmišljala.

Čitajući knjigu i prevodeći je na jezik mojih neurona spoznah opanost, oćutih podlost kojom se „sjene svjesti“ služe kako bi dobile moć nad nama.






Riječi koje smo godinama izgovarali su bile kao mekani dlanovi kojima smo milovali dušu. Sa tvojih usana su dolijetale u srce i kao lastavice najavljivale proljeće sna.
A onda se u nama, izazvana smrtonosnom dijagnozom, uskovitlala bura strahova.
Tvoje riječi uthnuše.
Otvorena rana na tvom vratu je bila jedino svjedočanstvo boli koju si skrivao od mene. Siluete bezličnih vizija su se fibonaccievim slijedom uvlačile u svijest.

Bojim se ovih sjena, rekoh.
Ne boj se, kad ne bijah, bijah sjena. Kada me ne bude, bit ću sjena. Ja sam sjena od onoga što bijah i od onoga što ću biti, sjena između danas i sutra, sjena između dvije sjenaste vječnosti... šaputao si Matoševu misao.

Ne želim znati što si bio kad te nije bilo, ne zanima me što ćeš biti kada te ne bude, sada se ne volim sjećati tog teksta. Želim se osloboditi straha, želim u sebi za tebe ostati jaka.





Jedne noći u snu vidjeh, u zrcalima svijest, sjene naših lica. Predstava života se odigravala na tananim, crno bijelim nitima sudbine. Ugledah sjenovitu imaginaciju suđenica. Klota je bdijela nad početkom, Laheza i Athropa su se nadmetale nad tkanicom tvog života.

Vrisnuh u lucidi sna i vidjeh kako Athropa odustaje od trganja tkanice. Sjene svijesti zatitraše ritmom smirenog srca.

Na tvom licu osmijeh.

Dijana Jelčić



- 09:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 19.02.2020.

Svjedočanstvo...







"Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

A. Camus
.






Iza otoka izranja sunce, oslijepljuje tminu,
more se vraća u dubine.
Na žalu umire školjka.
U sedefu suza.
Ostvaruje se dimenzija zbilje, strune svjetla, vjetrom vremena,
zaobljuju prostor.

U voštanici svitanja trag istine, na hridi tihuje Prometej nadanja,
svjedočanstvo neuzaludnosti žrtve vatronoše.
U proturiječnosti trenutaka sukob zbilje i sjena prošlosti, svjesni mazohizam,
izlječujuća bol, oslobađanje iz krletke sumnji i strahova.

Pokušavam besmislu darovati smisao, osjećanje osjećaja pretočiti u rečenice. Odsanjala sam južno nebo, probudila se pod sjevernim. Apsurd želje. Biti i tu i tamo istovremeno.

Ne razmišljaj o dubinama, živi trenutak, živi svjesno apsurdnost zbilje. Govorio si jednostavnim jezikom.
U oceanu snova je sve drugačije, ljepše, bliskije. Usprotivih se tvojoj misaonosti.
Ne lutaj izvan postojanja, pred nama je dugačak put do kraja našeg vremena. Rekao si mirnim glasom mistika, pjesnika, vječnog dječaka očiju boje snova.

Ukradena bogovima vatra sudbine sagorjeva sama u sebi i sama iz sebe plamti dolazeće vrijeme.
Na obroncima zbilje kotrljajući kamen romori istinom.
Osjećam Sizifovo vrijeme, ćutim neuzaludnost nadanja, ugodu vjerovanja u uvijek iznova rađajuću svjetlost.

U sjeni tvog osmijeha carpaccio jutrenje.

Dijana Jelčić






- 09:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.02.2020.

U zvuku orgulja utjeha mora...






Vrijeme je jurilo tračnicama sna, nezaustavljivo,
tugaljivo i neopozivo brisalo ljepotu svakodnevice.
Munje su derale nutarnje nebo i stizale u dušu opijelom tišine.
Otrovana dahom samoće razgovarah s neznancem,
vizijom čovjeka, prividom pjesnika…
pozvao me u igru nedosanjanih sanja.

Dan je nestajao iza otoka, srce se uspinjalo, padalo
i usnulo pod zvjezdama nasmiješenog neba.

Vidjeh dva usamljenika pod nevidljivom svjetlošću...
njega pod svjetlom omamljujuće čežnje,
sebe pod ledom zatomljene žudnje.
U zvuku vjetra začuh utjehu neba, u zvuku orgulja utjehu mora.
Poželjeh da zora porodi ljubav, da joj sunce pomiluje lice i pročešlja kosu.

Iz pijeska i pjene izroni školjka... ka nebu poletje bijela svjetlost i
gaseći zvijezde porodi mladi dan.

U bljesku jutrenja oćutih poljubac.

Uđi u san, budi utjeha neba, sol na koži i bjelina žala.
Dođi u san budi utjeha mora i budi rastvoreno jedro. Odjedrit ćemo na kraj svijeta.

Darovao mi je školjku, ključ snovitih daljina...


Dijana Jelčić




- 09:09 - Komentari (21) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.02.2020.

Mijenja se slava svijeta...





Koračala je oštricom zaborava,
između jučer i sutra, između nedosanjanih snova i praznine.
Još samo jedan korak do vječnosti, čudesni trenutak odluke i
ona zastade na hridi sudbine, veliko more zahukta sjećanjima,
a sunce prosu svoje dlanove i pomilova njeno umorno srce.

Ona snovima omamljena zatvori oči,
umorno pruži ruke,
dotaknu sunčanu zraku i koraknu u danas,
u buđenje u novom snu.

Otvori oči. Stoji još uvijek na istoj hridi, na oštrici zaborava. Miris novog sna se izmješa sa mirisom proljeća i ljepotom sunca. Iza nje u sjeni proteklih dana, vidje dječaka očiju boje sna. Njegovo lice puno osmjeha joj još jednom zaustavi dah. Između njih se, kao nepremostivo more, razlila tuga ukradenog vremena. Ona pogleda u sunce i šapnu:

Sjećam se dječaće, sjećam se onoga dana kada si došao
čela punog osmjeha i razbio oklope moje vječne tuge.

Njegove oči zasjaše sjećanjem na trenutke sreće. Ona progovori glasnije:
Sjećam se dječaće kako si otvorio kapije srca i pustio sunce u hladnoću postojanja.

Dječak očiju boje sna pogleda u nebo u isto ono sunce koje se ogledalo u njenim očima. Nepremostivo more se uzburka. Njoj se pričini da daljina postaje veća, a vjetar koji je nosio njen glas sve snažniji.

Vjetar zaurla stihijom valova te čudesne vode koju je sudbina prosula među njima. Strahovi se pojačaše. Pogledom tražila dječaka očiju boje sna i vidje dlanove neba kako miluju more zaborava. Uzburkane kapljice postadoše kristali kroz koje se samo nazirala razlomljena slika njene ljubavi.

Riječ joj zastade u grlu.
Urlanje vjetra zamjeni tišina, ubitačna tišina i
ona koraknu u to veliko ništa.

Iznenada, kao u priči, nebo proplaka kišom, a sunčana zraka postade kristalni most
ka onoj strani velike vode.

Dječak očiju boje sna šapatom razbi tišinu.

Došla si s buketom vjerovanja u rukama,
buketom satkanim od nedosanjanih snova,
došla si hrabra i ubila strahove,
došla si nježna šireći ljubav nad umornim srcem
i naučila me da vjerujem.

iza njih nedosanjani snovi,
ispred njih život u Kairosovom carstvu,
u trenu između jučer i sutra.

U zraku je zatitrao šapat vremena.

Sic transit gloria mundi!

Dijana Jelčić

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=21322



- 10:20 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 15.02.2020.

Kao kula Babilonska...





Ponekad u snu odlutam izvan panorame pogleda… napustim svijet svrhovitosti i nestanem u samostvarajućoj viziji vremena… Družim se s Jonathanom… i osjećam, nebo nema ni prostor ni vrijeme ... snagom misli mogu stići kamo poželim...
letim, nestajem iza oblaka… gubim se u međuprostoru iza zvijezda…uranjam u fraktale, u kaotičnost prajuhe u kojoj nema ni tmine ni svjetla… samo muk… nepokretna tišina koja zaglušuje čujnost… vakumirana u beztjelesnost živim neopisivu kozmologiju… koordinate vremena tankoćutne nepostojanosti obzanjuju nedokazivost početka… vidim misli… prepoznajem njihovo rodoslovlje… i nemogućnost međusobnog komuniciranja…
kolona bezimenih misli vrluda bespućem… naprežem se odgonetavajući jezik od kojeg su satkane… događa se inače nemoguće… uletih u vrtlog misli odbjeglih iz drevnog Babilona… postajem polyglot, tumač drevnog nerazumjevnja… prolazim kroz roj razularenih jezika zbilje… kazna ljudskoj gluposti se nastavlja… na granici između straha i znatiželje se budim…

vraćam se u svijet mog pogleda, uranjam u tijelo… osjećam, dakle postojim…

ti se okrećeš u snu… i stavljaš ruku oko mog struka…
govorila si u snu…
sanjala sam bijeg u besprostornost ničega…
bila si daleko, a tako blizu… grijeh, kazna i pokora… kao da si odživjela vrijeme korizme…
nisam koračala pod križem, levitirala sam vakumom…
kao Livingston?
susrela sam misli …
Misli?...
vrludave, prepune ljutnje, bjesa, zla, zlobe, jala, taštine… sretna sam što se probudih…

mogla si postati čitačicom misli… vječno sanjana nemogućnost…
otkrila bih zavjere, pobune, bluđenja… spriječila prevare i zablude…
Vjeruješ li u to što govoriš?
Srela sam i jednu zalutalu misao… izgubljenu u ništavilu ljudske pohlepe i destrukcije… prepoznah je među miliunima titrajućih istina… to je bila tvoja misao…
Po čemu si ju prepoznala?...
Bila je satkana od niti koje si mi darovao onoga dana kada si stigao tišinom, govorio jezikom tišine… grlio tišinom uzbuđenja i u mojoj uzavreloj duši postao glasnik tišine… sjetih se žrtvenika na kojem je gorila svijeća tišinom vjerovanja u snagu ljubavi…
Misao je bila ljubav?
Da, osluhnula sam tišinu te začudnosti i začula glas sunca…
Sretan sam da u javi ne možeš čitati misli… jer ni tada ne bi uspjela promijeniti svijet…

Kao Babion su bila moja sjećanja u vremenu oluje ruža i traganja za izvorom ljepote... 1986 e godine naučih slušati tišinu...čujem je još uvijek... zato...

Govori mi, da, uvijek mi govori jezikom ove čudesne tišine u kojoj odslušah najsuptilniju melodiju postojanja, sonatu o ljubavi koja se rađa i traje u tišini osjetila…

Dijana Jelčić



- 09:19 - Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 14.02.2020.

Kazivali smo ljubav...






JABUKA S ORMARA SKOTRLJALA SE NA POD.
TAKO; SKUPI SVOJE STVARI I IDI !!!.
NASLONILA SE LEĐIMA NA VRATA I POVIKALA OČIMA:
»ZABOGA, MOLIM TE, NE»!
NO JA SAM ODMAH ZNAO DA MI JE TOGA DOSTA;
USTAO SAM, PODIGAO JABUKU,
ZAPRAŠENU I JOŠ ZELENU I POLOŽIO JE ZA STOL.

Jesmo li trajali u viru uzdaha, u jauku rebra,
u vrisku rađanja?
Jesi li iluzija vječnosti, iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova ili zbilja očiju boje meda?
Jesam li bol tvoga torza, prvi grijeh, uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?

NIJE PRESTAJALA MOLITI, PRIŠLA JE STOLU I PLAKALA.
GLEDAJUĆI U MENE, BRISALA JE JABUKU I PLAKALA.
DOK NISAM REKAO:
»OSTAVI TU JABUKU I IDI»!

Bio si bezimen, nestvarno stvaran u snovima,
bio si poeta moje snovitosti, u zbilji potapljan u zaborav,
izranjao na obali sunoćja, oči su sjale među zvjezdama,
nestvarno stvaran jahač mjesečeva glasa,
bio si bog vjetra, Eol u krilima Hermesa,
donosioc nečujnih poruka sa dalekih obala oceana sna.
Spuštao se na hrid, darovao mi suze umirućih školjki,
ponekad jecao u pjesku vremena, urlao u krošnji spoznaje.
Bio si rapsod na stazama noćnih lutanja,
nestvarno stvarno htijenje uzaludnih nadanja, utjelovljenje voljenja.


DOGAĐAJI SU SE ODVIJALI KAKO SAM PREDVIĐAO.
ŠTO MARI AKO PO DRUGOM RASPOREDU !
OTVORILA JE VRATA, PROBLIJEDIO SAM I REKAO:
»OSTANI»!
ALI ONA JE SKUPILA SVOJE STVARI I OTIŠLA.
JABUKA S ORMARA SKOTRLJALA SE NA POD.

U nestvarno stvarnom pripadanju iluziji oćutih ljepotu svitanja
bezimenih godina, nisam ih brojala.
Nije bilo važno, osjećala sam, sudionici smo iste imaginarije,
vrijeme nije radilo protiv nas.
Vidjeh na stijeni uklesan žig strpljenja, znamen neprolaznosti,
otkucaj srca kamena,
vrijeme zaustavljeno u nestvarno stvarnoj zbilji.

JEDNOM ĆE IZ MOG GROBA IZRASTI BEZBROJNI CRVENI TULIPANI
I GORJET ĆE RUMENIM PLAMENOM.
NE ČUDI SE TOME, O NAJLJEPŠA,
SJETI SE KOLIKI JE SILAN ŽAR LJUBAVI TEBI POSVEĆENE
GORIO U NEKOĆ ŽIVOM ČOVJEKU,
KAD MRTAV JOŠ TOLIKO PLAMTI...

Nas dvoje, beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti, nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.
Nas dvoje nestvarno stvarni...

Dijana i Zdenko Jelčić... kazivali smo ljubav... u dvorani dvorca, u centru svijeta...



- 09:09 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.02.2020.

Mučnina...






Nebo je plakalo kada sam odlazila, kapale su kristalne suze kada sam odlazila, vjetar je šaputao poeziju kiše kada sam odlazila. Velika metalna ptica me odnosila u zemlju u kojoj cvate runolist. Promatrala sam olujno nebo i tražila zvjezdu koja se sakrila iza oblaka. Plavi planet je plesao svoj ples ustaljenim ritmom spiralne dinamike, a moja duša se gušila u entropiji tuge.

Ugurana u kolonu svrsishodnosti, uvijena u klupko vremena, upletena u čvor trenutka otkrivah slojevitost zbilje. U češnjima sebe same pronalazih nepoznate pejsaže svijesti, neotkrivene krajolike kojim koračahu zaboravi. Iznenađujuća istina je zablještala na zaslonu samospoznaje. Osjetih, nisam samo jedno biće, u duplom heliksu moga genoma se kovitlaju sudbine tužnih, plačljivih, okrutnih, radosnih praotaca. Smiješila su se njihova lica, prepoznvah sebe u njihovim siluetama. Tisućljeća objelodanjena u trenutku.

Misaoni izazov koji nije podnosio odbijanje. Postavljao je egzistencijalno pitanje, tko si. Obraćao mi se kao drugom licu jednine, ne priznavajući moje prikosoveno Ja. Potraži onu koja si bila, uspredi je sa ovom koja si sada. Ukroti jastvo, pripitomi divljakinju s kojom, na bojišnici sjećanja, godinama ratuješ.

U mučnini nutanjeg kovitlaca oćutih slabost koju zatomljavah lažnom hrabrosti. To je bio osjećaj gađenja koji me je progonio. Shvatih, bježala sam od njega odlazeći u knjižnice, galerije, teatre, koncerte, ali to osjećanje me svuda pronalazilo i život je postajao besmislen i isprazan. tragala sam za izvorom ljepote, pisala pjesme, a onda odustajah i od pisanja. Mučnina se uzburkavala, oćutih strah od postojanja, otuđenost od zbilje, od sebe same, od svoga tijela. Bila sam Sartreov Antoine Roquentin, izgubljena u prostor- vremenu.

Nevješta u sukobima sa nutarnjim Kerberom, bježeći od istine potražih utjehu u gnjezdu praotaca. Prošetah gradom mladosti, na cvjetnom placu vidjeh leptiricu na tek otvorenom pupoljku ruže. Lepršala je darujući mi osjećaj slobode i miris proljeća.





U ateljeu slikara se zaustavih pred slikom clowna...

... Da je znao, da je znao clown stari da osim arene postoje i druge stvari...

Glas bezimenog pjesnika me dotaknuo kao lahor osvježenja.

Samo iz nutrine se sanja, rekoh.

Umjetnost je izlječenje tugama, šapnuo je.

Sjetih se kraja Sartreovog romana. Mučnina je prestala.

Bilo je kao u davnom snu, novo iskustvo koje je potvrđivalo staro, kritika čistog uma je dokazala svoju vrijednost.

Osjetih buđenje one davne mene.

Počela sam ponovo pisati.

Dijana Jelčić



- 09:09 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 12.02.2020.

Dokazivost istine se sanja...






U krstionici ukazanje dvokružja, vizija vrtloženja vremena,
glas istine ispunja prostor.

Orgulje titraju san, na žrtveniku plamti vječna vatra,
na čelu poezija kapi.

Sjećam li se trenutka uvođenja u svijet krštenih?
Na rukama majke spokoj nastajuće zbilje i božansko bdijenje nad ulaskom
u moć sunčeva sjaja, u lovišta mjesečevih mjena
i zvijezdine ekliptike.

Venera objavljuje noć, Artemida ponoćno sunce,
Danica me budi.

Svitanjem uma titra stih stare pjesme…

Daruješ mi morsku zvijezdu,
pitagorejsku pentadu,
zagrljaj ženske dijade
i muške trijade,
simbol ljubavi,
Afroditin broj.

U pretakanju pješčanog sata
iz sada u sada,
u tišini tri sekunde ljepote,
obnavljajuće istoznačje
ponoći,
svitanja,
zenita
i sutona.


Ostanimo u tišini, tišina je božanski govor, sve ostalo je šutnja.

Dokazivost istine se sanja... .

Dijana Jelčić



- 09:09 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 11.02.2020.

Možda...





Možda mi vjeruje, a možda ne.
Možda se mogu udati za njega, možda ne.
Možda bi vjetar prerije,
Možda bi morska bura,
Možda bi neko negdje mogao znati.
Prisloniću mu glavu na rame,
Pa kad me upita ja ću mu reći - da,
Možda.
Carl Sandberg






Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpune sutone i ljubičasta svitanja, lutala sam nebeskim bespućem, drugovala sa mjesecom, tajne djelila sa zvjezdama i čitala poeziju. Carl Sandberg mi je svojim stihom odgovarao na mnoga pitanja.

Možda postoji negdje daleko netko očiju boje sna. Pitala sam sebe i njega čitajući pjesmu Možda. Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ona završava, šaputamo mi pjesnik savršenstvom svog izričaja. Nisam mu vjerovala, bojala sam se ljubavi, bojala sam se mjesta na kojem završava.

Možda će mi povjerovati, možda ću ja njemu povjerovati, možda to zna tek vjetar iz daleke prerije?

Mislila sam na povratak plemena ptica i ljubav koja je tamo sišla s neba. Možda se oči boje sna kriju u vjetru što se sa orkanskih visova spušta na pučinu oceana sna, pitala sam auroru bourelais sa sjevernih mora. Polarna svjetlost mi je odgovarala, možda. U vremenu koje nazivam olujom ruža sam ljubovala sa tugom i igrala se sa kristalnim suzama neba.

A onda iznenada, u onom davnom sunoćavanju sna susretoh oči boje sna i utopih se, kao noćna leptirica, u tom blještavom ćilibaru. Prislonila sam glavu na njegovo rame i kada me upitao hoću li se udati za njega rekla sam jedno jasno i odrešito da, bez Sandbergovog možda.
Znala sam da mi vjeruje jer sam i ja njemu vjerovala. Ničeg nema u ovoj pjesmi do tvojih očiju boje meda, šapnuo mi je dječak stihom predivne pjesme. I ja sam mu vjerovala. Vjerovao je i on meni kada sam mu šapnula da imam za njega na tišuće šarenih velova u koje sam godinama umotavala srce.

Sandberg je uistinu pjesnik svakodnevice, on je, kao Sokrat znanost, poeziju skinuo s neba, spustio je na trgove i jednostavno pretvorio u ljubav.

Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.02.2020.

Dijalog...






Bila je noć punog mjeseca. Bili smo putnici vremenom, plovili svijetom izmišljenim samo za nas.
Usidrili se iza zida stvarnosti, u beskraju odsanjanih slika, razgovarali o čaroliji poetskih opsjenara, o prvom grijehu i njegovom uzročniku.

Prije tebe je u mom životu bilo drugih žena, lijepih žena.

Znaam, čekala sam naš susret u zavjetrini sna.

Vjerovao sam, nalazim se u ovozemaljskom raju, a onda se
jabuka otkotrljala s ormara na pod... rekao sam,
spakuj svoje stvari i idi... zaplakala je
ustao sam, podigao prašnjavu jabuku i položio na stol.
Prišla je stolu uzela jabuku, obrisala je i plakala.
Ostavi tu jabuku i idi... bojim se prvog grijeha...
krenula je k vratima... zavapio sam... ostani,
ali i ona se bojala, otišla je.

Jabuku nisi zagrizao, sačuvali ste raj.

Nije bila jabuka razdora, tek kasnije sam shvatio, nije bila ni ljubav.

U mekoći tvojih usana osjetih nastajanje nove stvarnosti.
Pjesmom nepoznatog podrijetla si kazivao nepostojeće riječi.

Ti ružo brojanice,
ti kćeri perivoja,
divlja jabuko rascvjetana,
iz vilinske šume iznjedrena.

Tvoj je glas uranjao u sve djeliće tijela. Čula sam ga kožom. Iskrila je ružinim uljem i mirisala zrelom jabukom na ormaru.

Ti si zipka stokratnosti, šapnuh ne znajući što govorim.
Ti si dvorac uzvišenosti, zamak utopijskog sjaja,
rijeka zavodnička, široko, veliko more svemogućnosti...

Govoriš nepostojeće riječi, govoriš ustima sjemenosnim,
usnama spasonosnim ti divlja ženo iz pitomih oaza.

Izbacili smo riječi iz ravnoteže, predali ih vrtloženju milovanja i lovili ih osmijesima u mrežu izbačenu iz utrobe žudnji. Jabuka je ostala na ormaru.

Ta noć je ostavila trag u fjordovima hladnih mora, titraje riffova u beskraju svemira, zaiskrila u kristalnoj piramidi vječnosti, ugnijezdila se u zidove hrama oko kojeg sam se ovijala
kao lovor u rana svitanja.

Dokazivost istine se sanja.

Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 08.02.2020.

Bdjenje...





Sanjam te… promatram tvoje usnulo lice…
sanjaš li isti san?
često nam se isprepletu snovi… ponekada mi se pričinja, simbioti smo… godine su učinile svoje… otvaraš oči… probudila te moja budnost i tišina… jutri na obzoru svijesti… muk trenutka uranja u prostor…
Tvoj glas ga razgrče…

koliko dugo si budna?
nisam spavala… samo sam sanjala…
spavaš li ti uopće?
samo spavanje je besmisleno… gubitak vremena.
objasni mi
ne volim praznine u postojanju… puko spavanje je mehanizam nemoći, bijeg, izgnanstvo sebe iz sebe.
mudruješ, to nije zdravo.
ni umjetnost nije zdrava, a ipak se njome lječimo…
zaobilaziš temu.
dodirujem srž egzistencije… otvaram neispisano poglavlje u knjizi postanka… zaokružujem evoluciju u snovitost istine… uranjam u zlatno doba bez ogranićenja slobode, bez moćnika, vlastodržaca i i pravila, vrijeme savršenog postojanja u snu.
poslije Titanomahije je došlo do podjele… na nebo, zemlju, more i podzemlje…
titani su izgubili san… bogovi zavladaše svijetom…

a poslije Atlasove smrti čovjek je preuzeo njegov grijeh… i njegovu kaznu… u našim glavama se zrcali cijeli svemir… mi bdijemo nad globusom i bojimo se ulaska vanzemaljskih uljeza u naš san…
to je razlog tvom bdijenju?
da, postala sam Finnegans… preuzela njegovo bdjenje… bdijem nad rađanjem i umiranjem sretnih trenutaka, bdijem na vratima našeg vremena… riješavam gordijski čvor intertekstualnosti Joyceovog romana, igram se riječima, aluzijama, stvaram osobnu kozmologiju … lutam beskonačnim labirintom svijesti, mijenjajući spoznaju kao što se mjenjaju čestice i valovi u svjetlosti…i sanjam život…

Dijana Jelčić



- 09:09 - Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 07.02.2020.

Mostovi pod kojima se budim...




Čitati najnoviju Dijaninu knjigu Mostovi pod kojima se budim..., znači sve dublje zalaziti u svjetlosni labirint. Ono što srce jest životu, to u biti Dijanina riječ nastoji biti poeziji. Srce ne odustaje od ljubavi, bez obzira bili mi u snu ili bili budni, bili ubojice ili sveci, starci ili djeca – srce naše ne odustaje od nas. A srce Dijanine ljubavi jest njezin dragi. Dijana je oko, a dragi sjaj oka. On je izvor, a Dijana je jeka. On je poezija i nadahnuće, a Dijana odsjaj toga nadahnuća. Zaštićena ljubavlju svojega dragoga Dijana se ćuti između duše i tijela, između svjetla i tame, između šutnje i Chopina.
Znajući da ljudsko srce i s premosnicom može osjećati i pisati stihove, njezina riječ teži biti bar atomom kozmičkog srca koje i vidljive i nevidljive svjetove na okupu drži i koje ništa zamijeniti ne može.

Ćuteći se zaštićenom i voljenom u zagrljaju svojega životnoga izabranika, Dijana može sebi priuštiti luksuz one uzvišene Sokratove misli: Ljepši je zanos koji dolazi od bogova, nego li razbor koji dolazi od ljudi.

Iz takvoga sna pjesnikinju može probuditi samo miris kave i osmijeh njezinog voljenog.

U Zagrebu, 14. veljače 2014.

Enes Kišević






Imago mundi...

U tankoćutnom snu naslutih misao koja mi danas kao mem titra u sjećanju… vraća se uskovitlana, nestaje u maglama zaborava, dolazi kao stihija, uznemiruje, struji koridorima svijesti, nestaje u labirintu pamćenja… progoni me kao nemir, prati kao sjena… odlazi kao beskućnik, vraća se kao skitnica… odzvanja kao eho… a onda tišina… gluha kao tetrijeb pleše u moždanim vijugama… opovrgava samu sebe… dokazuje se vrtloženjem znatiželje… utapa se, tone, izranja i kao utopljenik se hvata za svijest… ne pušta je… guši je… zasjenjuje sve drugo…

Pokušavam je odagnati… promatram predivan komadić plavetnila iznad prozora, koncentriram se na igru sunčanih zraka koje prodiru kroz staklo i padaju na zaslon računala… gledam ornamente koji iskre na monitoru plesom balona koji jučer objesih na zavjesu… uzaludno… misao je jača… puštam glazbu… nježni tonovi Chopinovog nocturna me smiruju… a misao uporno zaustavlja želju da utonem u doživljaj mira… srlja u dubinu dok ja pokušavam izbaciti talog sjećanja… predajem joj se… dozvoljavam joj da me obuzme… da razagna nagomilanu obranu… da pređe u zov porijekla, u iskon postojanja…

Ona odjednom postaje podatna, nježna istina, odana prijateljica koja smiruje, vjerna pratilja kroz trenutak sjećanja… želim je pretočiti u štivo… pokušavam osmisliti misao koja titra kao Arahna u meni… živa je… vidim njeno paučinasto tkanje… čujem njeno bezglasno titranje među neuronima… osjećam umrežavanje stanica… stvaranje sinapsi… i njenu opomenu… kao nagovještaj neostvarivosti…

neizreciva sam… ne uništavaj smislenost besmislenim slaganjem u riječitost… nečitljiva sam… ne pretači me u riječi… čemu potreba izgovorivosti… poslije dolazi kajanje…

Nazvah je Arahne, savršenom tkaljom zavjeta nutrine… pobjednicom u sukobu sa mudrošću uma… uzdrhatala postojanost njena savršenstva se kao u legendi pretvorila u paučicu koja se hrani svilom koju sama tka…

i tako traje kao omen onom nedodirljivom i bezimenom osjećaju što u meni, kao imago mundi, blista u međuprostoru na koji se naslanjaju san i java, u ono slici svijeta koja blješti u mojoj glavi... u ovom poetičnom entitetu zbilje u kojem sanjam život.

Dijana Jelčić... iz zbirke prozno poetskih tekstova...Mostovi pod kojima se budim...1987 do 2007...



- 09:09 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.02.2020.

Moj prvi sat...







Bio je moj rođendan, bila sam dijete veselja i sreće, bila sam
uzbuđena, bila je torta sa deset svijeća. Oko mene djeca, prijatelji iz škole,
u njihovim rukama darovi... knjige...
Velika gala predstava, Vlak u snijegu, Junaci Pavlove ulice, Družba Pere kvržice, Kula gromovnica, Bakica, Robinson, Heidi, Kroz pijesak i prašumu...

Deda je stajao po strani, smiješio se... u ruci mala kutijica...
Kada sam ugasila svijeće, primila pregršt ljepote biblioteke Vjeverica... prišao mi je, podigao u zagrljaj i ... u kutijici je bio moj prvi sat...

Sjećam dedinih riječi... neka ovo bude mjerilo vremena, njegovu moć osjećaj srcem...

ta mala urica više ne otkucava vrijeme... ipak je još uvijek čuvam...

Zatvorila sam vrijeme u srce,
osjećam njegovu moć
brojim mu korake.

Osjećam njegov ritam,
načelo trajanja,
dimenziju postojeću
samo na koordinatama srca. .

U njoj postojim,
mjenjam se,
sjećam...

ushita dolazećeg, bljeska lijepe slutnje, uskovitlanog htijenja,
bezimene iskra i susreta samotnih tragača.

Razbuktalo se nebo,
pepeo izrodi pticu i navalu tišine,
zgusnuće dva srca u jedno
i priču o tebi i meni.

Dijana Jelčić


- 09:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 05.02.2020.

Trenuci snovitosti...








Pored svega logičnog, što su, mozgovi Einsteina, Plancka, Feinmana stvorili, oni su bili i umjetnički nadareni. Svaki od njih je, pored laboratorija, volio glazbu i s puno ljubavi svirao, neki instrument. Izgleda da su se, pri zajedničkom muziciranju, u Einsteinovoj, Planckovoj i Feinemanovoj glavi rađale formule koje su promijenile svijet.

Emocija preobražena u misao postaje osjećaj, nova energija koja spriječava nastajanje kaosa u glavi. Taj osjećaj, danas, znanost smatra jedinicom za mjerenje ljudske kreativnosti.

Mi se često u životu, odlučujemo za nešto što je protiv onoga što osjećamo, jer to što osjećamo neznamo izraziti riječima. To je put u nesretna duševna stanja, put u bolove "nepoznatog porijekla", u nezadovoljstva, u životarenje, a ne u život.

Freud je to stanje ljudske duše nazvao sindromom nedostatka sreće.






Iz nepobitnosti trajanja ka neumitnom kraju kradem trenutke ljepote. Slažem nisku sretnih trenutaka. Iza misli, u sebstvu dubine se ogleda kolaž prohujalog vremena. Ozrcaljen na zidu virtualnog svijeta slijeva sjećanje u srce svemira.

Odživjeli smo mnoge priče… nestajali u vrtloženju uvijutaka sudbine, u bezglasju odmaka od stvarnosti i budnosti u opsjenarskim svijetovima lijepih privida… bili smo čuvari tajni u hramu istine… stražari svetišta u kojem stoluje ljubav… stjegonoše na bojišnici taština… branioci na barikama časti…

Jesmo li u toj vrtoglavosti života izgubili trenutke sreće? Njima smo se hranili koračajući dinama pustinjskih pejsaža.
Jesmo li u kovitlanju pješčanih oluja izgubili poeziju suza? Njom smo gasili žeđ tražeći oazu mira i spokoja.

Svaka sekunda, svaki titraj oka je priča za sebe, djelići utkani u cjelokupnost postojanja.

U misaonom režnju kovitlac neurona.

Pokušavam nemoguće učiniti mogućim, misao odvojiti od tijela i pustiti je da sama luta rečenicama ispisanim u pledoajeu emotivnom umu. Smišljam riječ kojom bih premostila jaz između srca i uma.

Misao se razbija u stanićje osjećanja. Iz prividnog mira izvire nemir, ritam sintaksi kojima pokušavam osmisliti krajolik pamćenja. U panorami misaonosti sjaji osjećajno trojstvo, samorazumjevanje, samoosjećajnost i samoodgovornost.. Tri osjetilna sunca rastjeruju tminu, sjajnija su od uličnih svjetiljki oko kojih plešu noćne leptirice.

Njihova snaga je premosnica nad bezdanom vremena, most među trenucima, poveznica svijetova snovitosti i zbilje.

Dijana Jelčić

http://pledoaje-emotivnom-umu.blogspot.com/



- 09:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 04.02.2020.

Trnoviti puti...






Per aspera ad astra. Pejsaž trpkih sjećanja se s vremena na vrijeme ozrcali u svijesti. To je prisila uma nezaboravu pakla gorkih uspomena, izgaranju ideala i spaljivanju iluzija.

Vidim usnulu Aleksandriju i požar u biblioteci. Nestanak svjedočanstava upisanih na tisićama zarolanih papirusa. Nad zgarištem metropole miris svetih smola, u pepelu porijekla iskre zapretene vatre. Ta mala Sunca, čuvari svjetlosti obasjavaju kamena okna prošlosti.

Pobjeda nad stihijom vremena. Zbilja je svijet zemlje, zraka, vatre, vode i petog elementa, esencije ubrizgane u genetski kod rodoslovlja.
Oslobođena stega ukalupljenih vrednovanja, uranjam u srž trenutka, u fokus svjetla, u žižu života, u ombulus svijeta, u čaroliju svetkovine ćula.

Iznad žrtvenika sjećanja bijeli dim. Na zidovima pamćenja iscrtana ikonografija prošlosti. Osjećam miris lovora i bunike, vidim boje nepostojeće u duginom spektru. Iluzija želje, nepostojeći trenutak u protoku vječnosti, igra tišine i sudbine. Čujem vrisak ljepote. Ćutim zagrljaj nepostojećeg sa postojećim.

Tvoje ime ubrizgano u krvotok. Srce novim ritmom savladava prepone u maratonu zbilje.
Hoće li preživjeti sučeljavanje sa ciničnim umom?

Trnoviti su puti ka zvijezdama.

Dijana Jelčić



- 09:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.02.2020.

Damoklov mač...






Otok vjekuje u kanalu, na otoku ubrizgana sjećanja, nad otokom bijela svjetlost i boja nadanja... Lazareti se rađaju svijetom, u karantenama tišina molitvi i čekanje. U eteru uskovitlana panika.
Tajanstvenost straha se nadvila epohom, u negeometriskoj stvarnosti nestaje svjetlost istine. Gledano iz ptičje perspektive sve se gubi u maglovitom oblaku zlih slutnji i obećanja bez pokrića.

Ćuti li se to propast carstva lažnih vrijednosti?
Ćute li raskalašeni moćnici kako u zraku lebdi Damoklov mač?
Nad čovjekom bdije noć bez snova, nema ih, izgubili se u strahovima.

Tugujemo li za prohujalim vremenima?
Tražimo li tragove sreće odlutale u nepovrat?

Gledam svijet očima Mnemozine, očima sjećanja.
Osluškujem život.

Titraju refreni vječnih melodija, mirišu ruže,
smiješi se sreća nezaboravnih trenutaka.
Sjećam se ljudi i krajolika, aleje gorkih naranača,
kamenjara, vinograda, tromosti ljetnih dana,
ljepote svitanja na otoku,
Lazareta kako izranja iz lazura noći,
iluzija iza spuštenih vjeđa,
početka svijeta.

Ostao je san u očima, osmijeh na licu
i titraj na usnama.

Ljubav zgusnuta u aorti svemira,
u srcu vremena,
u zlatu Helija i bjelini Lune,
u boji nadanja nad Lazaretom čekanja.

Dijana Jelčić

fotka lazareta u svitanju... Jasna Marcelić



- 09:19 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.02.2020.

Uklesani u kamenu...






"Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zalive, brodove, ostrva, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov sopstveni lik."

Epilog, Buenos Aires, 31. oktobar 1960. J.L.Borges






Živio si u zemlji kamenih spavača, pitao me Dizdarevim stihom ...

Od devet dveri zar nisi otključala devet
Od devet odaja zar nisi otvorila devet
Od devet kovčega zar nisi otklopila devet
Od devet pečata zar nisi otpečatila devet


Živjela sam u zemlji banaka, satova, čokolade, runolista, osluškivala zvuk daljina sanjajući ljepotu doline zelene rijeke. Bila sam sanjačica rodoslovlja, bio si privid zaštitara moga vremena i mojih sanja.

Upitah se, jesam li spremna za otključavanje, otvaranje, otklapanje... mogu li ukloniti pečate?

Osluhnuh tišinu jutrenja, moć prelamanja noći u dan, svitanjsku puninu u koju se uvukla sumnja. Začuh razdirući vrisak iskonskog jezika, narušavanje kreativne komunikacije, nestajanje praznakovlja ljepote…
Naučila sam napamet ispovjedi duševnih tuga, tražila utjehu u samoći koja u takvim trenucima nezaustavljivo vreba na uplakano srce.

Kako preživjeti u ovom zastrašujućem vremenu koje mi preostaje?

Odživjeh vrtlog vremena, presliku ludila i mudrosti, magični krug tajni. Oćutih uranjanje svjetlosti u podsvijest uma, osjetih pretakanje transcendentnog u potrebno iskustvo.

U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjećajnom utjelovljenje privida, oživjela vizija davno viđenog stećka...
nas uklesane u mramor pamćenja, urezane u reljef sjećanja, u iluziju pateranskih stećaka.
Snovid sam, misaonom nekropolom, branila od zbilje.

Odabrah put povratka na sjecište sudbina. Vratih se u dolinu mladosti, u jutro poezije. Glas nekromanta je prizivao uskrsnuće ljepote. U lapidarnosti trenutka začuh romor tvog imena i vidjeh svoj lik u tvojim očima.

Otključah srce i vidjeh Borgesovu istinu... nas u uklesane u kamenu vremena...


Dijana Jelčić...


- 11:11 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 01.02.2020.

Comedia dell arte...






Zatočeništvo u razumu, u hladnokrvnom ludilu, u sumanutosti zbilje, u sukobu ljudskog instinkta i duhovnosti.

Ima li istine u sudbini proroka Jone?
Hoćemo li se izgubiti u utrobi velike ribe?
Ponavljamo li prvi grijeh?

Upletena u mrežu didaskalija, u radnju bez izvornog značenja,
na sceni zbilje umnažah samu sebe u istosti bez pomaka.
Presvlačih odore, bez stila, bez epohe.
U misaonom režnju klupko tlapnje, nagomilavanje besmisla,
horror vacui, neriješiv rebus vremena.
Iza žamora svrsishodnosti začuh romor glasonoše smisla,
krotitelja razuzdanih misli, tkalca osjećanja.

Slijedih glas, nit ka izlazu iz labirinta razbijenih zrcala.
U tvojim očima Sunce, u pogledu Aleksandrov mač

Klupko tlapnje se razmotalo u govor srca.

U kolažu smisla svjetlost, neuništivost prve istine, uzdanost u
neokaljanost zanosa, u mislima ljepota, u osjećjima ljubav,
na licima trag godina.

Dijana Jelčić... ulomak neukoričene zbirke priča „Umijeće vremena“ 1987 2007



- 10:10 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>