U strućku proljeća...
Ova pjesma je brevijar ispisan kišama, milovan vjetrovima,
skriven od prolaznosti u alejama želja, u krošnjama stoljetnih kestena,
u moru sudbine, u oceanu sna.
U srcu titraj žudnje za širinom beskraja, poezija ruža odvaja elegiju prošlosti
od rapsodije trenutka, ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove snova u očima.
U ružičnjaku sna umire jadikovka, nestaje trnje iz tkiva vremena.
Lahor novog svitanja briše tragove tihog umiranja.
Ćutim poljubac s mirisom proljeća, na usnama hostija, sveto tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz srca biverzuma. U srebru njegove kose zrno prastarog pepela.
K nebu poletjela ptica vatrenih boja.
Za tebe sjedinujem sve misli u jednu jedinu, za tebe napuštam staze dušogrizja
i uranjam u vrtlog novih privida.
Iza nas ostadoše krhotine boli, u suncu naslutih carsko znamenje.
Na žalu vjerovanja, u sedefastom hramu sanja zagrljaj pijeska i pjene
porađa biser nadanja.
Na žrtveniku svitanja sunce gasi vatre noćnim morama,
topi snjegove na humcima jesenjih tugovanja.
Jutros sam među suzama boginje svitanja pronašla strućak proljeća.
Zaboravih zaustaviti sjećanja.
Dijana Jelčić
|
