Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja

Marketing

Trenuci snovitosti...








Pored svega logičnog, što su, mozgovi Einsteina, Plancka, Feinmana stvorili, oni su bili i umjetnički nadareni. Svaki od njih je, pored laboratorija, volio glazbu i s puno ljubavi svirao, neki instrument. Izgleda da su se, pri zajedničkom muziciranju, u Einsteinovoj, Planckovoj i Feinemanovoj glavi rađale formule koje su promijenile svijet.

Emocija preobražena u misao postaje osjećaj, nova energija koja spriječava nastajanje kaosa u glavi. Taj osjećaj, danas, znanost smatra jedinicom za mjerenje ljudske kreativnosti.

Mi se često u životu, odlučujemo za nešto što je protiv onoga što osjećamo, jer to što osjećamo neznamo izraziti riječima. To je put u nesretna duševna stanja, put u bolove "nepoznatog porijekla", u nezadovoljstva, u životarenje, a ne u život.

Freud je to stanje ljudske duše nazvao sindromom nedostatka sreće.






Iz nepobitnosti trajanja ka neumitnom kraju kradem trenutke ljepote. Slažem nisku sretnih trenutaka. Iza misli, u sebstvu dubine se ogleda kolaž prohujalog vremena. Ozrcaljen na zidu virtualnog svijeta slijeva sjećanje u srce svemira.

Odživjeli smo mnoge priče… nestajali u vrtloženju uvijutaka sudbine, u bezglasju odmaka od stvarnosti i budnosti u opsjenarskim svijetovima lijepih privida… bili smo čuvari tajni u hramu istine… stražari svetišta u kojem stoluje ljubav… stjegonoše na bojišnici taština… branioci na barikama časti…

Jesmo li u toj vrtoglavosti života izgubili trenutke sreće? Njima smo se hranili koračajući dinama pustinjskih pejsaža.
Jesmo li u kovitlanju pješčanih oluja izgubili poeziju suza? Njom smo gasili žeđ tražeći oazu mira i spokoja.

Svaka sekunda, svaki titraj oka je priča za sebe, djelići utkani u cjelokupnost postojanja.

U misaonom režnju kovitlac neurona.

Pokušavam nemoguće učiniti mogućim, misao odvojiti od tijela i pustiti je da sama luta rečenicama ispisanim u pledoajeu emotivnom umu. Smišljam riječ kojom bih premostila jaz između srca i uma.

Misao se razbija u stanićje osjećanja. Iz prividnog mira izvire nemir, ritam sintaksi kojima pokušavam osmisliti krajolik pamćenja. U panorami misaonosti sjaji osjećajno trojstvo, samorazumjevanje, samoosjećajnost i samoodgovornost.. Tri osjetilna sunca rastjeruju tminu, sjajnija su od uličnih svjetiljki oko kojih plešu noćne leptirice.

Njihova snaga je premosnica nad bezdanom vremena, most među trenucima, poveznica svijetova snovitosti i zbilje.

Dijana Jelčić

http://pledoaje-emotivnom-umu.blogspot.com/





Post je objavljen 05.02.2020. u 09:09 sati.