"Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zalive, brodove, ostrva, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov sopstveni lik."
Epilog, Buenos Aires, 31. oktobar 1960. J.L.Borges
Živio si u zemlji kamenih spavača, pitao me Dizdarevim stihom ...
Od devet dveri zar nisi otključala devet
Od devet odaja zar nisi otvorila devet
Od devet kovčega zar nisi otklopila devet
Od devet pečata zar nisi otpečatila devet
Živjela sam u zemlji banaka, satova, čokolade, runolista, osluškivala zvuk daljina sanjajući ljepotu doline zelene rijeke. Bila sam sanjačica rodoslovlja, bio si privid zaštitara moga vremena i mojih sanja.
Upitah se, jesam li spremna za otključavanje, otvaranje, otklapanje... mogu li ukloniti pečate?
Osluhnuh tišinu jutrenja, moć prelamanja noći u dan, svitanjsku puninu u koju se uvukla sumnja. Začuh razdirući vrisak iskonskog jezika, narušavanje kreativne komunikacije, nestajanje praznakovlja ljepote…
Naučila sam napamet ispovjedi duševnih tuga, tražila utjehu u samoći koja u takvim trenucima nezaustavljivo vreba na uplakano srce.
Kako preživjeti u ovom zastrašujućem vremenu koje mi preostaje?
Odživjeh vrtlog vremena, presliku ludila i mudrosti, magični krug tajni. Oćutih uranjanje svjetlosti u podsvijest uma, osjetih pretakanje transcendentnog u potrebno iskustvo.
U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjećajnom utjelovljenje privida, oživjela vizija davno viđenog stećka...
nas uklesane u mramor pamćenja, urezane u reljef sjećanja, u iluziju pateranskih stećaka.
Snovid sam, misaonom nekropolom, branila od zbilje.
Odabrah put povratka na sjecište sudbina. Vratih se u dolinu mladosti, u jutro poezije. Glas nekromanta je prizivao uskrsnuće ljepote. U lapidarnosti trenutka začuh romor tvog imena i vidjeh svoj lik u tvojim očima.
Otključah srce i vidjeh Borgesovu istinu... nas u uklesane u kamenu vremena...
Dijana Jelčić...
Post je objavljen 02.02.2020. u 11:11 sati.