dinajina sjećanja

utorak, 31.03.2020.

Moć kategoričkog imperativa...





U igri ozbiljnosti i osmijeha bliskost svih razdaljina,
riječi su premosnice tišine,
uranjaju u sluh, grade bedeme stvarnosti.

Mi, dvoje slučajnih sudionika vremena,
pod Kantovim zvijezdanim nebom
živimo maksimu nutarnjeg zakona.

Svjetlost, došla niotkuda,
odlazeći nikamo zaobljuje prostor,
ispisuje načela našeg vremena.

Smisao tankoćutnog razgovora,
narušavanje zbilje,
bogoslužje na nestvarnom oltaru,
dvanest otkucaja u opatiji zanosa,
na žrtveniku kalež uzavrele krvi,
odraz zlatnog reza, sectio aureo,
božanska proporcija zbilje,
simetrija u nesimetriji Venerinog tijela.





Njena uzvišenost je apoteoza zbilje,
zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama...
zrcaljenje kategoričkog imperativa,
preslika etike u estetici življenja.

Dijana Jelčić





- 09:09 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.03.2020.

I ništa više...




Događa se vrijeme i dani nedogađanja,
naizgled utihnu cvrčci u krošnji svijesti,
zanijemi srce, oslijepi duša.

Događa se prevara ljepote u bisagama uma,
samotnost jahačice preriom snovitosti,
tuga bjegunice iz zbilje,
bijes bezrazložne buntovnice.

Dah ljubavi daruje primirje,
kao bjelina behara zatitra osjećanje,
njena odsutnost postaje bliskost,
ples suprotnosti oplemeni tkanicu,
magija nas drži na okupu,
zagrljaj svjetla i tmine,
sutona i svitanja,
sna i zbilje.

Uskovitla se vretenica,
događaju se noći i dani,
kao svjetlost u polju izgubljenih pogleda,
kao amuleti sreće u nježnosti cjelova,
kao šum vjetra u hvojama proljeća
i ništa više.

Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.03.2020.

Pohvala ludosti...





"Šta je drugo cio ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom i svaki svoju ulogu, dok ih reditelj ne odvede s pozornice? A on često jednom istom glumcu daje različite uloge, tako da onaj ko je maločas predstavljao kralja u skerletu, odjednom postaje rob u prnjama. Sve je na svijetu prividno, pa se ni komedija života ne izvodi drukčije."
Erazmo Roterdamski

Život je posvetio pisanoj riječi, a takvi nikada ne umiru... njihovi tragovi ostaju u knjigama kao poslanje nama ljubiteljima pisane riječi... i njegov citat kao izazov

Samoizolacija, zatvoreni u vrijeme čitanja i dočitavanja... naša biblioteka kao izazov... naši dijalozi terapija protiv strahova i jedna davno napisana pjesma...




Čuvarica knjiga...

Iznad grada lebdi
strogost umilne nježnosti,
tankoćutna glazba drevnih misli,
obred mudrosti,
dar vječnosti smrtnicima.

U raskoši trenutka
nazirem vedrinu svijeta,
nisku slika u tvojim očima.

Redaju se rascvetani perivoji
rijeke prepune svete muzike,
i čuvarica knjiga,
oronula starica,
u njenim njedrima gomila ljepote.

Na prašnjavim policama
posložena sjećanja,
maštarije i prošlost,
jučerašnjica zgusnuta u miris,
u omaljujuću želju za otkrivanjem tajni,
za odgonetanjem mudrosti.

Knjige bliske i daleke u isti mah,
tajanstvene kao svjetlost zvijezda
koje sa odmakom u vremenu
našim očima postaju vidljive.

Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 28.03.2020.

Invokacija...







Ostavština velikih pjesnika... njihove poetske drame... ritam začudne poezije Jure Kaštelana budi u meni uvijek nova nadahnuća...
sjećam se 1958, premijere u kazalištu Gavella... Pijesak i pjena... Jure Kaštelana. Igraju:
Djevojka: Mia Oremović
Arlekin: Fabijan Šovagović
Lutka: Vesna Starčević (moja mama)





Omata me kobalt noći, tminu opovrgava srebro mjeseca,
a dolutali lahor dodiruje šutljivu budnost.
Uzdrhtali predosjećaj dolazećeg svanuća lebdi
nad svijetom snovitosti.

ushićena obećanjem svitanja promatram kako se gase se oči neba,
a na groblju tmine završava igra umiranja noći.

Kako ponovo gledati u sunce?
Prijeti li nam zbilja rušenjem sna?
Ti me ohrabruješ,
stvoritelj neće razrušiti svoj san.

Svijet je velik, a srce je maleno, prelazi planine, mora, rijeke i onda zaspe na nekoj obali pod zvjezdama Platonova neba. Srce se budi.
Vidim dvoje ljudi, usamljene pod svjetlošću koju ne vide. Ona pod svjetlom suncokreta, leptira i katedrala. On pod korijenjem kristala leda i neke daleke žudnje. .
Igrajmo se života, pozivao me davni snovid. Ja se ne igram ove noći, ja želim živjeti.
Zazivam ..
Neka zora rodi Afroditu, neka joj sunce pročešlja kosu, neka se rodi ljubav…

Iza mrkih čempresa izranja bijela svjetlost,
prelama se u prizmi vječnosti,
oslikava Carppacio jutrenje.

Grad se budi pod svodovljem ljepote,
a ljudi?
Sanjaju li i oni ovaj drhtavi trenutak svanuća?

Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 27.03.2020.

Odustali smo od razmišljanja o budućnosti...






Odustali smo od razmišljanja o budućnosti,
U potpalublju pamćenja,
u mreži arahnoideje uspomena
otkrivamo prastara vjerovanja.

U nemiru tišine mir tvoga glasa,
trenutak bez čekanja i sjećanja.

Volim jezične figure, poetiku zvuka u rečenicama,
tankoćutne tonove naših razgovora.
Pjesničke epifore, ponavljajuće pojačavanje ljepote sna u zbilji,

Čujem u snu
Sanjam u snu
Vidim u snu...

Nestvarna je ova odaja,
prepuna plesa sunca i vode,
imaginacije i snova,
zrcali se u dubini osmijeha
sa natpisom,
neprocjenjivo.





Tragam za uzrokom ovom mirnom nemiru i tišini… pronalazim iskru čuđenja u kojoj se zrcali kozmogonija… početak beskraja… dovoljno za uzročnost sretne budnosti i slijepo vjerovanje… a premalo za bezrazložnost sumnjičavih nespokoja…
vizija na obzoru svijesti objavljuje nedohvatnost kraja… nema ga u prividu… a konačnost se utkala u znatiželju… znam da ništa ne znam…
smirujuća potvrda meni pustolovu… meni bjegunici iz ralja stvarnosti… tragačici za postojanom dokazljivosti istine… iz zavjetrine zanosa sam ušetala u vrtloženje zablude… ostvaruje se sumanutost kovitlanja nepoznatim krajolikom… bezpovratnost u spokoj neznanja…
ne, neželim povratak u okrilje svrsishodnosti… daljine me zovu… ljubav se objavila u svojoj tajanstvenosti… čarobnica trenutka… čuvarica hrama u kojem se krije neprocjenjivo blago… uzrok bezuvjetnosti i bitak postojanja… čujem šapat nestvarnosti… koračam koridorima izmišljaja… nestajem u nedokazivosti sanjarija… u neprovjerenim događanjima… u odiseji vremena…

Uzrok mirnim nemirima i tišini, se zrcali u trenutku budnosti…

jednostavno ljubav…

Dijana Jelčić.


- 08:48 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.03.2020.

Bijelo jutro...





Kao Pompeji su bila moja sjećanja,
bjesom vulkana okamenjena ljepota
prohujalog vremena,
kao tabula raza osjećanja,
kao pradavna ljubav skrivena
u ruševinama srca,
vrtlog pomućenih stanja,
labirint maglovitih zrcala,
beskrajno more želja,
pučina bez tragova spasenja,
uzburkana praznina,
moreuzi neisplakanih suza,
Scila i Haribda,
utvare strahova.

Na obzoru svijesti,
tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka spusti jedra.





Promatram svitanje bijelog jutra… svjetlost se prelama u maglenom ogrtaču i snijegu… jučer je pahuljalo… vrtložila se boja nevinosti … kovitlala se ljepota… ptice se skrile… nisu odnosile misli… virovitost dana se uvlačila u misaonost… pretakala u začudnost osjećanja… tvoja blizina je usavršavala idilu zimskog dana u buktanju proljeća… rat svjetova se događao izvan nas… tišina je ispunjala odaju sreće… prolutah sjećanjima… oćutih valove oceana snova… dozvah u budnost naše naglo ljeto… i bijela jedra koja su nas odnosila u beskraj želja… u bijeg iz svakodnevice… u pjesme i sanje… u romor tvog imena i mojih ludorija…

Ovo jutro se bijeli ljepotom sićušnih kristala… grle se duša i materija i objavlju još jedan dan okićen bojom vjenčanice… bojom nevinosti… bojom jedara koja nas odnose u budnost…

Dijana Jelčić ... iz arhive...


- 08:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 25.03.2020.

Apsurdi vremena...




U voštanici svitanja trag istine, buktinja straha grli dan,
na hridi tihuje Prometej nadanja, na obzoru privid besmisla.

Osjećam entropiju vremena, zgušnjavanje bez pomaka, čekanje u vakumu ničega, nedogađanje bez smrtnih rana, tromost tihog umiranja. U proturiječnosti trenutaka sukob zbilje i odsanjane budućnosti.
Svjesni mazohizam, izlječujuća bol, pokušaj oslobađanja iz krletke sumnji i strahova.

U katakombama pamćenja pronalazim beketovsku sebe, bjegunicu iz zbilje, sužnjicu u užarenoj praznini zaborava.
Prodirem u podsvijest, u prostor nedogađanja.
Živim vrhunac samoće, hladno mi je, u odaji ogleda i odjeka utjelovljujem apsurde.
Na monitoru vremena krhotine urušenog grada, na obroncima zbilje kotrljajući kamen, poslanje trenutka romori istinom.

Tiho u meni odzvanja život… u bezvremenom svijetu osjetilnosti titra tkivo sna… u njemosti tišine čujem otkucaje srca… iz podsvjesti izranja njegova tajnovita memorija… budi se emocija zgusnuta u zaborav… tajanstvena misao odbačena u vremenu sumnji… znakovlje izbrisano sa palete sjećanja… nedosanjani snovi… čujem šapat sa početka priče…
neka bude svjetlo… i bi svjetlo… i ostaje svjetlo… vječno svijetlo svetog trojstva… zlatni triangl vjerovanja… titrajuće svjetlo vretenice ljubavi… zlaćana niti kojom sudbina kukiča tkanicu života…

Ćutim nadanje, ugodu vjerovanja u uvijek iznova rađajuću svjetlost.

Iz pijeska i pjene izranja Venera.

Dijana Jelčić


- 09:39 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 24.03.2020.

Gorda šifra...






Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.






Pobratimstvo lica u svemiru… gorda šifra postojanosti utkana u tkivo ljudskosti... poetika vjerovanja u čovjeka... sviće jutro boje mramora... osjećam dušu kamena... grlim statuu ovog jutrenja... smiješi mi se praiskon vremena... osmijeh uklesan u bitak života... trag dostojanstva i molitve... stajali smo često na rubu bezdana... palili vatre na obroncima umiranja... izranjali iz pepela... rađali se na povjesnim zgarištima i nosili stijeg pobjede nad jahačima apokalipse... iz disonanci nerazumjevanja izranja suglasje rodoslovlja... svi smo mi od istog tkiva satkani... isti vjetrovi su odpuhivali naše tuge... u istim uraganima smo šaputali... homo homini homo... u patnjama smo zaboravljali Hobesovog vuka... on je zavijao u osami... na padinama samotnih visova... u razvalinama izdaje... nestajao u muku tišine... u rijeci zaborava...
Tajnoviti su i različiti naši putevi istine… staze ka svijetu budnosti i snovitosti… usponi i padovi na zaobilaznim drumovima… mi pustolovi na cestama koje nikamo ne vode… buntovnici na barikadama trenutka… mi pobjednici sotonskih zavjera… mi izronjeni iz ambisa bezvremena i pretočeni u bitak prolaznosti… svjesni svoje konačnosti mi živimo vječnost u iluzijama… sanjamo božji san iz kojega se ne želimo probuditi… šapućemo Tinovu pjesmu i vjerujemo u poeziju beskraja…




Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.


Dijana Jelčić





- 08:38 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.03.2020.

U srcu vremena...





Udaljavamo se od Sunca,
uranjamo u vidljivost zvjezdanog neba
i viziju beskraja.

U srcu vremena prelom svjetlosti,
iluzija odraza, silueta sreće i crvena ruža,
čarolija uma i mogućnost putovanja kroz vrijeme.

Vidjeh Dianin hram u plamenu,
Herostratovu bezumnu žudnju za slavom
i njegovu kasniju bezimenost
utkanu u prokletsvo vječnosti.

Vidjeh, u stećcima bogumilskim uklesane istine,
smjenu stoljeća,
u ljiljanima hugenotske strahote,
krvavu svadbu, prevaru ljubavi,
na obali Mnemozine rađanje Venere.

U sedefu upisana biografija školjke,
ozrcaljena u sjećanjima,
oživjela u svijesti.

Zemlja je velika,
a ljudsko srce je planet anđela vatre.

Zakoraknuh u zjenicu buđenja,
u srce vremena.

Na prozoru Anđeo...

Dijana Jelčić



- 18:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 21.03.2020.

Svjetski dan poezije i poetska republika...







Pjesnici su čuđenje u svijetu…
u dubini duše
titra misao umrlog poete.

Sa vrha Parnasa,
Eratho bdije nad
susretom poeta.

Ispisana antologija,
pjesme iznjedrene iz snova,
govor cvijeća,
pjev ptica sanjalica,
poslanje poetskih duša,
ukoričenje dubina
u bezgraničju riječi,
i more na dlanu pjesništva.

Srca otkucavaju sreću,
šire se zvuci balada o ljubavi,
šapati vlati trave,
sjeta utkana u sjećanja,
usidrena u oceanu uspomena,
kristalno jasna slika
ljudski nutrina.

Nad lirskom republikom
smijeh razigrane djece,
blaženstvo u pjesnicima
objavljuje vrijeme poezije.

Nedostaju mi riječi
kojima bih nanizala
nisku osjećanja osjećaja.

Događala se bajka
opjevana rapsodom vremena,
na svodu privida,
u džungli svrsishodnosti,
oaza od snova.

Na lazurnom baršunu noći,
u ikonografiji vjerovanja
utkana silueta trajanja
i glas pjesnika
u bezglasju vječnosti,
riječi zastale u beskraju,
u jecaju tišine,
u ognjilu žudnji.

U šutnji srca
zatitra urlik ranjene ptice ,
jecaj pjesnika u sužanjstvu,
bacač pjesama
otvara vrata beskraja
i riječi ljubavi izranjaju
iz magle tugovanja.

Na žalu noći
se otvaraju školjke
i prosipaju biserje
pjesništva.

Mirotvorac poziva na ljubav,
teatar poezije
daruje dijalog ljubavnika,
redaju se promocije ljepote,
pjesnikinja stihom otkriva dušu,
djevojčica genetikom predodređena,
čuvarica suza,
i ona koja očima čita misli.

Slušali smo uzdahe duša
u mirisu lavande,
u vjetru ponad mora,
u suzama neba.

Otopljali smo tuge u
vrulji davnih uspomena i
prosipali sjemenje novih ruža
u purpur svitanja sna.

Kao peto godišnje doba,
vrijeme poezije,
lirska republika
i mi sudionici ljepote…

Pjesnici su čuđenje u svijetu…

Dijana Jelčić


- 07:17 - Komentari (46) - Isprintaj - #

petak, 20.03.2020.

Proljeće uranja u odkucaje zime...






U srcu titraj žudnje za vrtlogom beskraja,
lahorasti vjetar odvaja elegiju prošlosti od rapsodije trenutka,
ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove proljeća u očima.

U zjeni svitanja rasap bjele svjetlosti, u oku tek naziruće sunce.
Na obrubu jutra riječi usnama razbuđene stvaraju
idilu rasanjivanja.

Proljeće uranja u odkucaje zime, ubrizgani u pregršt uspomena
živimo san. Snovitost omamljuje, opija tkivom krvi, ritmom aorte
otkucava ljubav.

U disonancama kaosa suglasje budnosti.

Na nebu iza bijele zavjese alegorija proljeća, božanstva Botticellieva kista, nevinost vječnosti i objava novih iluzija.

Izmaštana geometrija prisnosti sa ljepotom,
u odmaku od konačnosti mjera vremena,
u trenutku izmišljaj pripadanja,
miris bjelog gloga,
ljubav i zagrljaj
zbilje i sna.





Jutros je nečujna kao nježnost, kraj mog uzglavlja snove skupljala personificirana želja svih prošlih godina, boginja proljeća.

U ekvinociju proljeća bljesak sreće...

Sretan vam dan sreće... i sretan imendan svim Vesnama...

Dijana Jelčić






slike... Alegorija proljeća, Sandro Botticelli, oko 1482. tempera na dasci,
203 × 314 cm Uffizi, Firenca

- 08:00 - Komentari (38) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.03.2020.

Mijenja se slava svijeta...




Corona virus i smanjena sloboda kretanja i druženja. U samoizolaciji nam preostaju dugi razgovori, pisanje kao terapija i čitanje kao zabava. Jučer sam ponovo prolistala Zdenkovu knjigu. Oraspoložila me... osjetih kako se mijenja kovitlanje sive tvari... razveselila me... možda će i vas...

Novi roman našeg poznatog kazališnog i filmskog glumca, politologa i pisca Zdenka Jelčića strastvena je i burna počast jednom, ako ne nužno slobodnijem, a onda barem prakticiranju osobne slobode u najširem smislu naklonjenijem dobu i pripadajućoj generaciji, ljudima koji su od toga vremena stvorili mit, a sami uglavnom ostali negdje u međuvremenu sretno izgubljeni.
Jelčićevo je pisanje grubo, divlje i razuzdano, i istodobno sasvim ljubavnički nježno. Glavna mu je pokretačka energija, kao i protagonistu ove knjige, snažan, iskonski libido koji dirigira prostorom svijeta i teksta. Naći će se tako na ovim vibrantnim, životne energije punim stranicama lijepa količina čvrste erotike, lutanja, pića, mondenoga života kao i onog s egzistencijalnoga ruba, ali i suptilne ljubavi i specifičnoga odmetničkog morala koji jednadžbu drži na okupu.

Tko bi rekao da u glumcu tako tvrda lica i tako meke duše čuči tako opaka erotska strast!.
Rajko Grlić





U suglasju naših šapata putevi ka starim snovima i simboli novog vremena.

U bezglasju istine paralenih svjetova, svitanje noći u sutonu odlazećeg dana.
Tvoji dlanovi pretakaše gaseće sunce u odoru spokoja.
Odvajamo se od svakodnevnih spletki, nestajemo u zagrljaju magije
drevnih snovida.

Budimo se u sjeni veronskog balkona,
slavuj priziva tišinu noći,
ševa romor svitanja bijele svjetlosti i purpur sutona.

Skidamo masku okrutnosti. Ti si pisao o ljubavi i slobodi.
Tvoj roman Sponzoruša u Parizu zrcali istinu...

U suzvučju srca i tišine nestaju mržnje, klevete, osvete… nestaju strahovi... rađa se novi san...

Sic transit, gloria mundi...

Dijana Jelčić




- 10:00 - Komentari (30) - Isprintaj - #

srijeda, 18.03.2020.

U traganju...






Iza zrcala svijesti još uvijek lebdi san, ljubičast i nedosanjan. Dalek i blizak spoznaji.

Ljubav ima tajanstvenu dinamiku. Nastaje vrtnjom prostor- vremena, kolopletom sjećanja i izričaja.
Čovjek s djetetom u očima ispisuje njen kod u tkivu života,
razgrće tminu… gradi most nad bezdanom… premošćuje obalu sna i zbilje…
hvata zvjezdani sjaj i prosipa ga stazama lijepih privida…
U njegovom pogledu istina.
U očima htijenje koje ne traži ništa do osmijeha na mom licu…
sporazumjevamo se tišinom i trajemo na ognjištu davno rasplamsane vatre…

Vidim nas u snu… lutamo stazama među krijesnicama… ljepotom ovjekovječenoj njegovim izričajem u knjizi „U traganju za izgubljenim Narcisom“…






"Nakon dugo godina pronalazio sam zaboravljene riječi, koje su kod nje nailazile na dobar prijem. Mislio sam da dobro zavodim, a zapravo sam bio dobro zavođen. Cvrkutala je o noći, o muzici, ugasila je svijeće da bi mi pokazala puno polje krijesnica koje se steralo pred hotelom. Nikada nisam vidio toliko krjesnica. cijela padina je svijetlila posuta miliunima krijesnica, tako da su svijeće bile nepotrebne. ..“


Sjećam se te noći i našeg razgovora. Šaputala sam...
tu smo u sjaju Lunina hrama, na lazurnim lovištima beskraja. Koračamo tajnovitim stazama. ti si lovac na istinu.

Potraži me i tamo gdje nema, bio sam nekad, ostali su moji tragovi. Slijedi ih, uđi u carstvo snova, u poeziju kapi i sjaja lapisa lazuri... tamo život zrcali bitnost postojanja.

Uroni u sebe i piši mi o sobi koju poznaješ iz mojih pjesama.

Ne pričaj mi o prošlosti, zavolimo zajedno sve dolazeće. Pa i onda kada se najtiše strune objave elegijom odlaska, kada se radost slije u melankoniju konačnosti, kada vječnost postane trenutak odlaska, usne beskrajnog neba i oceana snova šaptat će odu zagrljaju i pretakati je u Mnemozinu rijeku.

Potraži me u noćima kao što je ova, vidjet ćeš kako sjedim kraj prozora i pozdravljam tvoju zvijezdu, tvoj put k meni...
Tu sam uvijek, tu me stvarno ima!

Iza zrcala svijesti još uvijek vidim nebo prepuno srebrenog sjaja, terasu u srcu Toskane i svjetlucavu stazu na kojoj smo lovili lepršave velove lazurne topline… njima se omatali u zagrljaj i ljubav… to je bila noć punog Mjeseca i zvjezda… noć svijeća i crnog vina… noć nemira i tišine… noć slivena u sjećanje,
u san iza zrcala budnosti…

Dijana Jelčić



- 09:09 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 17.03.2020.

Događa se...






In Memoriam...

Antun Gustav Matoš, Tovarnik, 13. VI. 1873. - Zagreb, 17. III. 1914.

danas, u ovom ludilu oko corona viruse se pitam koliko se istnitosti slilo u ovo divno štivo... jesmo li u strahu koji se širi u nama i oo nas postali sjene sebe samih

SJENA

Ja volim tužnu sjenu, uspavano svjetlo: svjetlo što sniva o noći. Ja volim sjenu, bliznicu toplog sunca i hladnog mjeseca. Ja volim sjenu, vječnu moju posestrimu i pratilicu što spava kraj mene i hoda kraj mene, tamna moja slika i karikatura. Da, ja volim sjenu, žutu, sivu, crnu, žalosnu i kao smrt tihu sjenu.
Sve, sve je sjena. Svijet je sjena. I sunce je sjena mističnog sunca. I život je sjena tajnovitog života. Sjena je kolijevka. Sjena je grob. Kad ne bijah, bijah sjena. Kada me ne bude, bit ću sjena. Ja sam sjena od onoga što bijah, i od onoga što ću biti, sjena između danas i sutra, sjena između dvije sjenaste vječnosti. Misao je sjena. Svijet je sjena. Sve, sve je sjena.
Sjena je veća od svjetla, kao moja sjena što je uveče veća od oranice mog djeda. Pšenično i zrno čovjekovo klije u sjeni i gine u sjeni. Život se diže iz sjene, luta u sjeni, iščezava u sjeni.
Mi smo sjene.
Sjeno, dijete noći i dana! Sjenasto jutro i purpurna večeri! Sjeno, čedo tmine i svjetla, blijeda kćeri zagonetke, otvarajući sjetne, nijeme, snene oči, a kroz njih život začuđeno žuri u zagonetnu smrt! Sinoć si mi drhtala na srcu, očiju vlažnih od milošte i od sreće. Ja sam te zvao srećom, ljepotom i ženom, ali mjesto meda ostade mi na jeziku pregršt pepela. Ljubavi, i ti si sjena!
Ja sam sjena i volim sjene tihog čemera što čekaju nove Titane i nova bogomračja...

Ja te volim, Sjeno, čista, tiha boginjo! Digni svoj mekani, magloviti, zlatnim tajnama protkani plašt i pokrij mi umorne oči da ih sklopim i da zagrlim svoju sjenu.

Hrvatska smotra, 1908; Umorne priče, 1909.







Opijena mudrošću sanjam sudioništvo na gozbi bogova. Ćutim titraje anime i animusa u strunama postanka. U sedmodnevici nastajanja svijeta vidim Ljubav kako izranja iz fontane svjetlosti. Iz klupka vremena izranja njena razdvojnica. Četverostruki helix vječnosti se razdvaja i na sjevernoj i južnoj obratnici spušta na zemlju. Objavljuje ekvinocij i solsticij, ravnodnevicu i dugodnevicu na njenim polutkama. Ovija se oko tmine i rađa život.

Contraria sund complementa, šapat praiskona postaje uzvišenost ljubavnog čina, lahor zanosa, uzdah nestajanja i nastajanja.
Događaju se tako dani i noći, praskozorja i sunoćavanja, godine i godišnja doba, a ljubav caruje i robuje čovjeku.
Događaju se susreti u zavjetrini zbilje, u tišini snovitosti, događaju se čuda u sumraku nadanja. Ljubav oživi svoje poslanje, održa svoje neizgovoreno obećanje. Nečujno uroni među polarnice, sjedini suprotnosti i na obzoru svijesti zasja ljepota njenog vjekovanja u tajnovitom kodu našeg genoma.
Dogodi se iznenda, dogodi se da bi se dogodilo vrijeme sreće, dogodi se vrijeme zaborava tugaljivih traganja za nečim čega bez nje nema…
Dogodi se ljubav u dimu cigarete, u okusu sutona, u mirisu svitanja, dogodi se otapanje ledenice podsvijesti.

Ostvari se čežnja. Dogodi se željeno savršenstvo Stvoritelja.
Zagrljaj svjetla i tmine, duše i materije, čujnost nijemosti prauzora.

Contraria sund complementa, šapuće vječnost. U prelamanju nutarnje svjetlosti se rađaju dragulji različitih boja. Pa iako se naizgled ništa ne događa, događa se ljubav, događa se na polarnicama i obratnicama nutarnjeg Svemira, događa se u kovitlanju vretenice svijesti.

Iz tišine izranja zvuk, tankoćutna melodija života, snaga Sunčane zrake, titrajuća istina koja obasja lice i ozrcali se u očima boje sna…

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007

slika... Rubens, gozba bogova.



- 08:38 - Komentari (21) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.03.2020.

Katarza...






Daorson...

Prijeteća praznina
života bez strasti,
bez titraja,
bez pomaka.

praznina ne postoji
rekoše mudraci.

Poastoji dragi moji,
zaokruen u strahu.

Sjene su nestale, sunce ostalo,

Odživjeli smo putovanja,
oduprli se iskušenjima
i vratili u zbilju.

Kamenje je zaokružilo svjetlost.

Dijana Jelčić... Nestvarno stvarni... 2014...






Kamen ima dušu rekoše davno prije našeg vremena Daorski mudraci. Koračah zmajevom linijom ka gradu iznad zelene rijeke. U reljefu ucrtano božanstvo, u vjetru glas Harmonije.
Zaglušuje opijelo pokori koje slušah, zarobljena u tminama bezdana. U kataleksi elegije ispisane tihovanjem izostavih kraj. Započeta katarza je kovitlala zastranama i pretakala ih u pehar pročišćenja. Živjela sam golgotu i ćutila znoj umornog srca.

Promatram sjaj obrednog ognja na oltaru nebeskog svetišta. Širi se kroz krošnju vremena stvarajući iluziju nepostojeće osamljenosti u tišini samoće.


Ti ne znaš da put od tebe do mene nije isto što i put od mene do tebe
Ti ne znaš ništa o bogatstvima skrivenim za tvoje oči
Ti ne znaš da meni je mnogo više nego što misliš sudbina namrijela i dala
Nakanio si da me po svaku cijenu uništiš a nikako da nađeš istinski put do mene
Shvatam te - čovjek si u jednu prostoru i jednu vremenu što živi sam, tek sad i ovde
I ne zna za bezgranični prostor vremena u kojem se nalazim prisutan od dalekog juče do dalekog sutra
Misleći o tebi
Pa ni to nije sve
Mehmedalija Mak Dizdar, Kameni Spavač - Putevi ...


Spavač poručuje svakome pojedinačno da otkrije svoju izvornu prirodu i to u vječnom sukobu sa samim sobom, protiv sebe utopljnim u dogmatizmu i ideologiji. U nekropoli osjetih moć duše kamena...
Privid magične ogrlice, šapat duše kamena i bljesak jutrenja.
Mlada svjetlost puni sve, iz tmine prošlosti, zaostale duševne praznine i svojim titrajima objavljuje slavlje osjećajnosti na gozbi osjetila.
Možda ću uskoro uspjeti ispuniti kataleksu nedovršene elegije i baciti je u rijeku zaborava.

Dijana Jelčić



- 09:09 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.03.2020.

Teatar sjena...






U jednom davnom snu osjetih protok vremena. Vidjeh ozrcaljene prohujale godine. Zaustavih se u praznini, oko mene plešu marionete, govore nerazumnim jezikom neke meni nepoznate divljine.
Što se to događa na sceni trenutka?
Što li se krije iza kulisa koje zamagljuju pogled i odvraćaju me od istine?

Marionete plesom pretaču svjetlost u sjene stvarnosti. Dodiruje me kaplja sjete i odnosi u neko drugo vrijeme. Nestajem iz sebe same, nema me u trenutku. Karađoz me poziva u teatar sjena. Lakrdijaš triumfira osmijehom lažnog naklona. Tišina postaje nesnosna. Nema me, a znam tu sam. Osjećam kako stanićje jeca neizgovorenim istinama. Stvarnost se gubi u maglovitom oblaku nad teatrom sjena. Iza kulisa se uzdiže zlatna hostija i najavljuje kraj predstave. Srce se budi prije mene, diše, govori...

Tko sam ja u ovoj nenapisanoj priči, kojim jezikom govorim?
Koji dio mene uzmiće i nestaje u stranicama knjige koja ne postoji na regalima naše kućne biblioteke?
Živim li neki prošli život utkan u neku drevnu inkarnaciju?

Budim se. Na obroncima svjesti iskri jutrenje. Ulazim u koridor mlade svjetlosti. Teatar sjena nestaje.

Vidim sebe u odori praskozorja. Ti ulaziš u trenutak. Dlanom uklanjaš mrežu koju je lakrdijaš spretno spleo oko mene i bacio u bezdan nepostojanja. Poljupcem otklanjaš kapljice gorčine sa mojih usana i daruješ mi okus nektara iz doline zelene rijeke.

Čujem govor tišine, sjećam se početka priče. Vodio si me ulicama svoga djetinjstva, kazivao Heineov stih

"Ja se zovem El Muhammed,
iz plemena starih Azra,
što za ljubav život gube
i umiru kada ljube!"

darovao mi filigransko srce i uveo u učilište sna.

Dijana Jelčić



- 11:00 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 14.03.2020.

Porod četvrte dimenzije...






in Memoriaam Albert Einstein ... 14. ožujka 1879. ... 18. travnja 1955.

Einstein je usvojoj autobiografiji napisao da je u vremenu rada na teoriji relativiteta neprestano bio vođen "nečim" što nemože objasniti drugačije nego riječima, bezimeni osjećaj "nečega" što se u njemu nagomilavalo. To "nešto" je uplitalo u njega uvijek novi osjećaj koji ga je nosio ka "nečem" opet novome, a to "nešto ", za njega nepoznato, danas nazivamo "osjećanje osjećaja". Jasno je da bez znanja o matematici i fizici Einstein ne bi bio u mogućnosti pretvoriti to "osjećanje osjećaja " u elegantnu teoriju koja je promjenila svijet. Sjedinjenjem misaonog i emocionalnog uma mi ulazimo u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi i preobražavamo energiju misli u pravi istinski osjećaj, u umjetničko djelo ili znanstveni uzorak, u mudrost tijela ili umjeće pokreta. Einstein je sjedinio svjetlost, prostor i vrijeme i pozvao nas na let kroz snove da otkrijemo cjelinu sebe samoga u lakoći postojanja...





Međuigra... ili je ipak sve zbog Einsteina... i njegovih snova...

Proljeće uranja u prostor i vrijeme. Sunce se javlja ranije, usrećuje nas osmijeh neba. Volim taj valcer svitanja, interludij tmine i svjetla.
Želim titrajem oka zaustaviti prolaznost ljepote, međuigru noći i dana zatvoriti u ovaj trenutak budnosti i darovati joj dušu.

Osjećam snagu ponavljajućeg plesa sna i zbilje, tankoćutnost vretenice koja strunama lazura sklada bijelu rapsodiju jutrenja.
Zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli vremenu da poteče. Šapćem sama sebi promatrajući odmatanje klupka svjetlosnih niti i zaobljavanje prostora u dimenziju budnosti. Pokušavam nemoguće učiniti mogućim, osjetiti moć te brzine.

U ovom jutru se rodio otac formule koja je promijenila našu misaonost i našu osjećajnost. Energija je masa puta kvadrat brzine svjetlosti, reče Einstein. Masa i energija su istost naše zbilje. Prelaženje jednog u drugo ostvaruje pojavnosti našeg trajanja u vremenu.
Osluškujem glazbu s radija. Einstein je volio glazbu, svirao je violinu. Ljubav je bila pokretačka snaga njegova uma, njegova kreativnost je osmislila četvrtu dimenziju, svjetlošću zaobljeno prostor- vrijeme naše svjesnosti.

Osjećam, svaki tvoj dodir rađa titraje. Izjednačuje se materija i energija, slijeva se jedno u drugo.

Kada naši dlanovi, poludjeli od žurbe, jedan drugom oduzimaju dodir, jedan drugom tihuju baladu o ljubavi osjećam nestajanje i nastajanje, umiranje i rađanje. Ljubav je akt kreativnosti koji pokreće mašineriju naših htijenja, želja, žudnji.
U međuigri naših srca se širi prostor i nastaje vrijeme, tajanstvena dimenzija našeg trajanja u zbilji.

Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 13.03.2020.

Porod svjetlosti...





U Sloterdijkovoj antologiji gnoze pročitah priču o rođenju Svjetlosti.

Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti.
Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju. Rođeno iz svjetla nad svjetlima, iz trinaestog eona u kojem vjekuju Anđeli, iz prve i posljednje misterije univerzuma udahnulo je beživotnoj materiji dušu. Svjetlost izašla iz tmine, prekoračivši vrata vremena dotiče naše misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i kruni vladarima bića.






Nad otokom sunce zlati prostor ljetnog dana. Postojim između nepromjenjivosti ljepote i promjenjivosti vremena. Događaju se sati, minute, trenuci potpunog mira. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, sve drugo su lijepe iluzije.
Pitam se kada i kako je sve ovo što danas osjećam počelo.

Dugo, preugo je bila tmina... Kerber, stranac na vratima svijesti... a onda...

Cijeli život se zgusnuo u zlato trenutka. Svijetlost se prelama u valove pojavnosti, zaobljava ogledalo nutrine.
Osjećam nebitnost kozmologije, ne važnost misaonih dimenzija, besmislenost umovanja. Prepuštam se stihiji osjećanja, nekontroliranom nadolaženju nekih zaboravljenih drhtaja.

Prepuštam se tišini. Maestral mi mrsi kosu. Događa se ono što se događalo. Uspoređujem uzbuđenja, naslućujem pomak u sljedećem. Ti pružaš ruku, isprepliću nam se prsti. Nemir buja. Vrijeme se kotrlja u nedohvatnu budućnost, u neostvarivo sutra.

Iz poroda svjetlosti izranja naše zlatno doba.

Dijana Jelčić


- 09:49 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.03.2020.

Miliun procvalih ruža...






Zaobilazili smo beznadne i sumorne slike uskovitlane stvarnosti. Vjerovali smo u zrno dobrote skriveno u duši vremena. Bili smo krotki u vrtlogu straha. Skrivali se u valama zbilje čekajući utihu osvetničkog marša tuđih istina. U mašineriji pamćenja je tutnjala uzbuna, oglušili smo na povike moćnika zla.

Živjeli smo, ljubav je bila odmor za ratnike umorna srca. Na trgu cvijeća je utihnula navala lijepih sjećanja. I plac je tugovao. Stavljao si pupoljke u moju kosu da prežive umiranje jednog proljeća. Negdje između neba i zemlje je zastalo sunce. Ranjena rijeka se liječila u tihovanju mora. Nad purpurom delte je kružila izgladnjela ptica.

Oslobodi me, ne mogu dalje umirati, krik ranjenog galeba nas je vratio u život.

Iznjedreni iz ognjila vremena nosimo u sebi vatru početka… vatru koja ponekad peče jer ta vatra smo mi. Ponekad grije i širi plamene jezike u nama i oko nas, daruje nam Prometejsku hrabrost.

Prelazili smo kroz zamke ludila, probijali se kroz barikade sumanutosti, koračali ka vrhuncu svijeta, zapalili vatru nutrine i srušili zločudnu Bastille zatočeništva u zabludi. Oćutih život nježnije u sebi, život kao kišu sreće, kao rastopljeno sunce, kao vjetar u kosi, kao leptira u srcu i cvijet jedan planu za svo ono cvijeće, za sve ugašene zvijezde, za sve što nije cvalo u jednoj ruži danas cvijeta miliun ne procvalih ruža.

događao se ponavljajući rat giganata... ponovo moćnici svijeta šire strah epohom... nemoćne ubijaju bez oružja... zatvaraju u krletke... utiru slobodu...

Sačuvajmo istinu o izvorištu, škrinju nadanja, malenu, ali snažnu zalihu vjerovanja u san.

Život je tako jednostavan i lijep... živimo ga!!!

Dijana Jelčić



- 08:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 11.03.2020.

Na mostu Mirabo...






Slutila sam trošnost vremena. Pod neizgovorenom kletvom šutnje gasnuo je plam svijeće koju zapalih na žrtveniku snovitosti. Stajala sam na mostu Mirabo i prisjećala se Apollinerove pjesme. Rijeka je romorila tajnu o ljubavi.

Poezija suza, suputnica mladosti, griješnica i dušmanka osmijehu. Tugovala sam ne znajući da sam sama uzročnik tužnoj uspomeni . Neke oči su iskrile u smijehu, titrale u krvi, sanjale neki nesanjani san.
Čuvah burmu nevjenčane sebe, nosih je kao zavjet u dubini žudnje. Nasumice sam se vraćala na početak patnje noseći bol na licu kao štit protiv susreta. Okončavala sam traganje prije početka, u izmaglici svijesti gubila putokaz ka zbilji. Događao se rat svjetova, umirale su i rađale se zvijezde.

Željela sam posljednjim čvorom daha ubiti sjećanje ne osjećajući da sam sebe zaboravila u izgubljenom ovitku sreće.

Rijeka je sudbina, pomislih mišlju u kojoj se krila tajna kraja bez početka. U njenim kapima se ogleda prisega vječnosti. Na obzoru vidjeh izvor, sjaj tvojih očiju. U dubini pogleda pučinu i odsjaj željenog poljubca.

Pariz je divan u proljeće. Stajali smo na mostu Mirabo i promatrali odraz naših lica u kapima vode. Seine je tihovala prisegu ljubavi.

Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 10.03.2020.

Nestajanje kaosa...






U snu vidjeh portret mladog umjetnika... kao moderni Dedalus je gradio labirint... vizija kaosa je oživjela uspomenom na vrijeme traganja za izvorištem ljepote... joyceovska istina o pojavnosti ljubavi u trenutku njenog nastajanja... o ljepoti njene cjelokupnosti, njenoj simetriji u asimetriji zbivanja...

Titraj leptirovih krila u osjećajnom režnju izaziva uragan u misaonom... u fraktalima nutarnjeg kaosa titra svjetlost estetike i etike... kao izlječujuća moć napuknute stvarnost restaurira ikonu na stijenci sjećanja… uspomenu sa ožiljcima neke davne boli...

U carstvu bjeline svjetlost razotkriva fraktalnu geometriju izvora,
spiralom uramljuje prostor, titrajima oslikava vrijeme,
misli dolutale s prapočetka.

U mikrokozmu vrtlog struna, mjenja se reljef sive tvari,
misaoni režanj ključa znatiželjom, čuđenjem
i bogatsvom osjećajnih slika.

Nad tijelom pojavnosti metafizika svijesti,
balada prošlosti, zornica budućnosti
i titraji nestajućeg kaosa.

Budim se.

a ti… ti me, nudeći mi prvu jutarnju kavu, sa snom u očima poslije sna odvodiš u stvarnost…

Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (32) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.03.2020.

Atlantida u snovima...








Izgubljena u vremenu, u Platonovom drevnom snu opisana,
Atlantida živi u knjigama, u poeziji drevnih oceana i snovima.





Približavali smo se Suncu.
Bili smo u zagrljaju mora, neba i zemlje, puteva i gradova,
u igri oblaka i vjetra, u disanju srca i šutnji uma,
u titraju vremena…

Na obzoru pamćenja djelić životnog sinopsisa,
iza otoka ljubičasto svitanje.
Budio se dan.
Na pučini privid vječnog mira, nad pučinom Jonathan,
sloboda u beskraju prostora.

Sjećam se, bili smo tragači za sakramentima usnulih svetišta.
Lazaret, otok kao vizija potonulog grada, je tihovao priču o spašenima.
Zaustavljeni u tajanstvenoj oazi pustinje vremena slušali smo tišinu bonace. .

Ostali smo sanjari u vrtlogu sakralnog i profanog,
legendarnog i stvarnog, pustolovi zbiljom, nestvarno stvarni istraživači dubina,
vizionari budućnosti uvijek u potrazi za istinom, za utjelovljenjem drevne utopije.

Mala sunca u dubini duše obasjavaju geometriju željenoga grada, mramorne zidove cvijećem i lazurom neba oslikane, plesom pastira oko vatre obogaćene, osmjesima sretnih ljudi osmišljene. .

Vidjeh Atlantidu u snovima.

Dijana Jelčić

fotografije svitanja... Jasna Marcelić


- 09:09 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.03.2020.

Prije svega žena...






Žena utkana u bitak vremena, u srž života, u fokus svemira,
žena ratnica svjetlosti, pobjednica tmine, sa krijesom ljepote u očima
i Nikinim stijegom u rukama…
Uvijek lijepa u svojoj nagosti, snena u tkivu življenja, hrabra na bojišnici materinjstva,
spremna umirati za sreću djeteta, ginuti za ljubav ljubljenog čovjeka, blaga u željama
i snažna u odlukama…

Žena pjesnikinja tuge, poetesa sreće, autorica antologije vječnosti, nit koja povezuje
eone vjerovanja, epohe nadanja, tisućljeća rodoslovlja…
Ponekad samotna u žudnjama, cesarica trenutaka, svećenica svetišta, čuvarica oltara života,
stražarica na vratima snova, lađarica na pučini oceana.

Uzvišena u darivanju, ponizna u dobijanju, ranjiva u izdaji, razigrana u strasti, nježna u zagrljaju, patetična u alkemijskom činu, prekaljena u gubicima, vječna u osjećanjima,
utjelovljena u sutonima i svitanjima.

Iz sedefa umiruće školjke izranja Venera... besmrtna ljepota ženskog i božanskog... boginja ljubavi, a prije svega žena u svakoj ženi, jednostavno ljubav…

Dijana Jelčić



- 08:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 07.03.2020.

Ples s pticama...







Pjesnik odlući oslikati svijet. Riječima crta pokrajine, kraljevstva, planine, zaljeve, brodove, otoke, ribe, kuće, instrumente, zvijezde i ljude. Pred smrt otkriva, njegov opjevani svijet je preslika njegova lika.
Borges






Promatram odraz davnog ljetnog suncostaja. Prisjećam se, vizija se preobražavala u siluetu plesačice s pticama.
Zavoljeh taj pričin zatočeništva u maštarijama. Noć se širila oblikujući prostor prisnosti, pogledima smo tihovali dijalog.

Plesala sam s pticama...
Bio sam vjetar u tvojoj kosi...
Hodao si mojim tragovima…
Sanjala si moje snove… krala si mi dah…
Govorio si mojim jezikom…
Tragala si za izvorom ljepote…
Tragala sam za fontanom sreće…
Skrivala se u misli o njoj…
Tražila sam je u sutonima…
Bdijela je u tvom srcu…
Sretoh je u tvojim očima…
Ona je zrcaljenje Sunca u krajoliku duše…
U tebi…
U meni?…
Osjećaš li je?…
Zavodiš me pitanjem…
Čekam odgovor…
Zlatna hostija širi svoj sjaj,
predaleko je… vatra je u tebi…

Bijela ptica zoblje zvjezde...

Na vrhu planine bijela svjetlost,
prelama se u prizmi svjesti,
rađa se mladi dan...

Na prozoru gugutka...

Dijana Jelčić



- 08:48 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 06.03.2020.

Hercegovina je to...






Tražim riječi. Nema ih, nedostaju mi. Čujem tvoj smijeh. Lahor nutrine priča jezikom rijeke tvoga djetinjstva, tumači mi značajke nepostojoće u leksikonu simbola. Tražim knjigu iz koje bih saznala tajnu, razotkrila postojanost nedotaknute istine rodoslovlja.

Hercegovina je to, krševita zemlja, majka koja svoju djecu hrani ponornicama, a Suncem oplemenjuje kapi nektara. Neizrečenost ponositosti se širi vjetrom i uranja u slučajne prolaznike kamnjarom vječnosti. U krošnjama lipa, breza i tužnih vrba šumi neizgovorena zakletva vjernosti i postojanosti u bolu i sreći.

Tišina… močvara šuti… i ptice tihuju… podne je… sparina odlazećeg ljeta se razlila dolinom… stigli smo sa Suncem… čekamo razotkrivanje tajne… ti I ja contra mundum… ti i ja u kukuljici trenutka… iza nas je ostao svijet nepromjenjivosti… ispred nas je svijet neizgovorivosti… univerzum svjetlosti i sna… osjećam vrtloženje životnog kotača… stojimo u središtu zbilje… oko nas četiri okna… četiri strane svijeta… četiri putokaza… četiri esencije postojanja… peta ključa u nama… osjećam usklađenost misli i osjećanja… naš let iznad točke prividnog mira… miris tek dozrelog grožđa omamljuje osjetila… jesen donosi poeziju kiše… ispire prašnjavi put ka ničemu iza kojeg se krije savršenstvo smiraja…

Čujem zov daljina… iz srca prostora izvire vrijeme… uvija se oko nas blagošću dozrijevanja u želji… u trenutku raskošne spoznaje lakoće nastajanja I postojanja u zbilji… promatram tvoje lice… u očima sjaj novog svitanja… mlado jutro izranja iz tvog pogleda… vječno ponavaljajuća ljepota… vjekujemo u srži vječnosti… ti i ja contra mundum… protiv ne talasanja, protiv jednoumlja, protiv spletki I kučina… protiv zavisti I ljubomore… protiv taštine…

I onda kada srce puca u tisuću boli, kada se krhotine vjerovanja prospu sudbinskim stazama kao staklene perle treba u sebi probuditi magistra Ludensa i biti posljednji igrač na igralištu ljepote. Tada riječ uzalud gubi značenje, sve postaje smisleno bogatstvo.

Poigrah se fotografijama, složih kolaž o svjedočanstvima ljubavi u dolini dobrih ljudi...


Dijana Jelčić



- 09:09 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.03.2020.

Zapisano na otoku...







U dubini igra demonske djece,
ključa povijest Mediterana,
u amfori miris vječnosti
i krhotine drevnih nadanja.

U potopljenoj galiji jecaj galiota,
nadao se slobodi na
obali smiraja.

Epitaf sužanjstvu
utkan u valove,
kao madrigal
donešen vjetrom
u krošnje prastarih pinija.

U romoru kapi
utjeha mora,
u zvuku orgulja
vilinski smijeh,
u maestralu
šapat boga tišine,
blagost
neumitne smrti.

Život je ljubav,
jutra kristalnosjajna,
podneva zlatna
i
večeri bistrih voda.

Od spokoja trajanja
u nagnuću sunca
umire ljetni dan.

Dijana Jelčić... iz zbirke Nestvarno stvarni...






More je bujalo plimom i najavljivalo oseku svitanja. Mirnoća uzavrelih nemira se slijevala na terasu pokraj mora. Venera je tkala nježne skute nama sanjarima ljepote. Osvjetljavala put baršunaskog lazura ka jutrenju. Osjetih nagomilavanje misli i njihovo pretakanje u arsenal pamćenja, u krijes sjećanja koji će jednoga dana zasvijetliti na oltaru budućnosti.

Nadam se.

Dijana Jelčić


- 09:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 04.03.2020.

Vrijeme osmijeha...









Što je vrijeme?... dimenzija, stanje, misao, osjećanje, trajanje… želim ti vrijeme osmijeha… poruka sretnog srca…

Vrijeme je ljubav… ma za mene je sve ljubav… i pucketanje vatre u kaminu… i okus vina na usnama i titraji svijeća u zimskim večerima… i bog vremena koji u skrivenom kutu svemira proždire naše trenutke…

proždire li ih?... nitko to ne zna… nisu znali ni oni prije nas… naslućivali su njegovo postojanje.
vrijeme je sudbinski put.
postoji li ta staza?
Postoje znakovi kraj puta… Ivo Andrić nam ih je ostavio u naslijeđe…
to je literatura.
vjerujem u njeno znakovlje.
njeni su znakovi znakoviti.
razumijemo li ta značenja?

Razumijemo li govor cvijeća?
čitamo antologije… znači razumijemo jezik nutrine… u nama živi hermeneut… premošćuje misli i osjećanja u zbilju.
sretna sam u vremenu… je li to glupa rečenica?... pitam te.

Nema glupih rečenica, nema nevidljivosti za slijepe, nema nečujnosti za gluhe… nema neosjetljivih… svi smo mi od istog tkiva sazdani… svi mi osjećamo osjećanja… svi mi živimo u moći sadašnjeg trenutka… svi mi lebdimo među paralelnim svemirima… ronimo potonulim utopijama… ponekad nesvjesni te datosti.

To smo mi… preslika stvoritelja… jesmo li svjesni toga?

Iz prvog kozmičkog zakona, zakona zlatnog reza izranja zlatna spirala. Slijedim njenu dinamiku do zadnje točke, do osmijeha božjeg oka... osjećam nestajanje neuslkađenosti… prilagođavam se kovitlanju vremena… ohrabrena koračam ka središtu životnog labirinta… da ubijem sumnju i odagnam strahove...

Imperare sibi maximum imperium est... blagost tvoga glasa daruje moć.
Vladati sobom najveća je vlast... govoriš mi osmijehom.
U iluziji iscjeljujuće tišine osjećam miris limuna i metvice, dašak Melise
mrvi strah.

sretna se osmijehujem

Smijeh je terapija... želim vam vrijeme osmijeha.

Dijana Jelčić



- 09:09 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 03.03.2020.

Poetski oksimoroni i paradoksi...







događalo se godinama... sudjelovali smo na večerima poezije... nezaboravne večeri... a onda se dogodio oproštaj s mamom... tugovanje i dugo toplo ljeto... jesen je donijela zdravstvene probleme... trenutačno se borim s glaukomom... kapima protiv očnog tlaka i nuspojavama... ne pišem novo... lutam arhivom...

jučer iznenada dobih dar od @teute... novi dizajn za moj blog... sve u nijansi meni najdraže boje... hvala ti draga, hvala ti na naslovnoj fotografiji, zrcli prohujalo vrijeme, vrijeme poezije ruža, ali trenutačno imam problema i sa kompom... ne mogu na dizajnu osmisliti prostor i slova...
nešto meni dosad nepoznato se nadvilo nad zbilju... a poezija je hraniteljica duše, čitam Dragojevića i osjećam terapeutsku moć pjesme...





Tama...

O, tama, tama. Približio bih je
da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,
udaljio bih je da me ne zaguši,
udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?
Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.
Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao
svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,
to nesretno mjesto gdje se bez
prestanka obnavljaju porazi.
Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,
tu časak budi svjetlo,
reci ja sam svjetlo.

Danijel Dragojević







Poezijom se ono osjećajno, bezimeno, neizrecivo slijeva u dohvatljivu razumljivost… pjesnici su čuđenje u svijetu… uče nas pretakanju bezglasja u misaonu rijeku… u romor sintagmi… u žubor pisane riječi…

Čitam i osjećam čeznutljivost, neugasivu vatru nedovršenih zbivanja, nedosanjanih snova. Nisam pjesnik, nisam ni pisac tek pokušavam osjećanja pretočiti u štivo. Budi se žudnja za savršenstvom, za susretom sa nepoznatim. Razotkrivam sebe sebi. Javlja se strah.
Osjećam se oksimoronski… ćutim živuću smrt, ushićena gradim željezne ograde… iz vokabulara brišem istinite riječi… jer potvrđuju paradoks… jer zrcale neku neočekivanu, neprihvatljivu stvarnost. Postajem Raskoljnikov trenutka… zločinac i darežljivac i zao i dobar čovjek i prijestupnik i mislilac… uranjam u zimsko ljetovanje… izmišljam crno sunce… ćutim mrtvi val života… gorim ledenom vatrom.

Ponekada se uistinu osjećam kao sveta zločinka i jurim nedoglednim virtualnim cestama, iznenada mjenjam putanju… živim kvantni skok svjesti.

U tom oksimoronskom ludilu mijenjam značenja, kršim gramatička i geometrijska pravila, ispisujem rečenice u kojima pokušavam otrovanim zdravljem oživjeti umrlo djetinjstvo… buditi zavodljive nakaze… darovati im cvjetove nevidljivosti…

Pišući mijenjam matematičku etiku… kvadriram kružnicu… povezujem konkretnost sa apstrakcijom… ostvarujem De docta ignorantia… u naučenom neznanju osjećam istinitost tvrdnje… Bog je prije svake razlike… apsolutnost je beskonačna… njoj se ništa ne suprostavlja.

Zbog prve istine naslućujem mogućnost pretakanja nemogućeg u moguće… doživljaja neočekivanog u očekivanom. U zagonetki proturječja pronalazim smisao mojih lutanja prostorima umnih nedohvatljivosti. To je paradoks koji traži tumačenje jer usporava komunikaciju mene i mene.

U različitim sferama svjesnosti osjećam razliku između oksimorona i paradoksa, između oksimoronskoga izraza znalčevo neznanje i Sokratova paradoksa znam da ništa ne znam.

Spoznajem tu neusporedivost ali ne pronalazim izričaj kojim bih je uprisutnila u tekst ili stih.

Divim se pjesnicima. Oni uspijevaju oksimoronima i paradosima darovati smisao, poetizirati tumačenja, riječima utjelovljavati osjećanja.

Oni izmjeničnom kupkom deskripcije i preosmišljavanja tvrdnji oslikavaju tu retoričku razliku.

Da, pjesnici su čuđenje u svijetu.

Dijana Jelčić... https://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja/2018/05/1632141390/more-na-dlanu-kao-prvi-put-a-sedmi-put.html


- 09:09 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.03.2020.

Čuvari vremena...




Čuvari vremena,

zbirka od desetak sjajnih melankolično-nostalgičnih zapisa i crtica o osobama i starom, obrtničkom Zagrebu svojega djetinjstva, o obiteljskim navikama i kulturi svakodnevnoga života starih Agramera, o živim i pokojnim prijateljima.
Sveučilišni profesor, kroatist i bibliofil Mladen Kuzmanović (Zagreb, 1940-2001),

zabilješka sa portala... http://www.matica.hr/knjige/cuvari-vremena-301/




knjiga sveučilišnog profesora Mladena Kuzmanovića je u meni uzburkala osećanje osjećaja, sjećanja utopljena u sjetu djevojaštva, prve ljubavi, lutanja ponekada neprohodnim stazama svjesno i nesvjesno zapamćenog… redale su se napuknute pjesme, neispisani eseji, nezapočete priče tog nedovršenog djela prošlosti.

Pronađoh krhotine jednog sna rasatute na zaslonu budnosti… pointilistička slika prohujalog vremena… zaiskriše točkice kao stakalene perle odbačene u rijeku zaborava… vidjeh sebe u bijegu od trenutka, bjegunicu iz zagrljaja… tragačicu dubinama podsvjesti… vidjeh siluetu opsjenara razlomljenog u fotone … u rasapu blješteće svjetlosti… uronih u viziju… osjetih sukobljavanje valova i čestica u beztežinskoj prostornosti privida… osluhnuh… svjetlost tihuje o tajnama skrivenim u njenom zagrljaju… tišina iznjedrena iz bezdana se slijevala u ćula… muk je bivao sve žešći… zaglušujući… užasavajuće trajanje u opsjeni… izgubih se u nikada otkrivenoj tajni svjetlosnog zagrljaja… osjetih moć neodkinuća od prošlosti… snagu svjetlosti koja je trgala tminu zaborava i iscrtavala neprolivene suze na panou sjećanja… oživjeli čuvari uzburkaše umrtvljenu podsvijest… odživjeh patnju, tugu, bol jednog davnog rastanka… oluju ruža, otrgnuće latica, njihovo vrtloženje lazurnim nebom mladog mjeseca i zvjezda… a onda naslutih smiraj… otrgnuće jednog dijela vremena… njegovo pretakanje u uspomenu koju ću pamtiti… čuvati je kao dragulj u riznici sjećanja…

Fotografije govore više od tisuću riječi, bude sjećanja, čuvare vrata našeg vremena. Iako su nekada okrutno bolna straža podsvjeti, uzburkani postaju nježni iscjeljitelji nezatvorenih rana duše i njegovatelji ožiljaka.

Klepsidra sunca,
jutrenje nad morem,
titraj nezaborava.

U tvojim očima san.
Koračam sunčanom
stranom ulice,
gubim se u izričaju bez srži.

Izmišljam riječi,
a znam
da ti ne znače isto.

Smiješiš se…
ljubav je jednostavnija.

Živimo trenutak kao da sljedeć neće doći...


Dijana Jelčić



- 09:19 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.03.2020.

Naše godine...




Iza spuštenih trepavica blješti povijest nutarnjeg svemira… evolucija i kozmogonija svijesti… vidim sebe u odorama izrastanja… u vremenu izranjanja iz kukuljice začeća… naslućujem napuknuće opne i omatanje svilenog vela stvarnosti…

Osjećam umiranje tmine, događa se prvo svanuće… Mjesečina i Sunce na graničju noći i dana… titraju čestice i valovi… ulazim u labirint zrcala… vidim sva moja lica… simbiote mojih duševnih stanja… svjedoke mojih previranja… otkrivam sva moja dušogrizja… sve sebićnosti… sve grijehe… sva kajanja i sve oproste… u kaleidoskopu sjećanja koloplet boja… svaka nosi u sebi tajnu nastajanja… obilježja prelamanja misli u osjećanja… u odigranim scenama životne premijere sam bila djete veselja i sreće… uvrijeđeno djevojče… ukročena goropadnica… mlada žena s koprenom tuge u očima… i sretna mladenka na oltaru života…








Vraćam se u stvarnost… u tišinu tankoćutnog postojanja… u odaju prepunu znamenja prohujalog vremena… veliko kristalno ogledalo u okviru izrezbarenog crnog drveta… zrcalo pred kojim sam odrastala… promatram svoje i njegovo lice… smiješimo se… uspoređujem naš odraz sa slikama oslikanog medenog mjeseca… osmijeh je ostao isti… nešto zrelija, ali uvijek ista sreća se ogleda u našim očima… miris jasmina titra u sjećanju… Provansa… Grass… dolina cvijeća i parfema… plavetnilo neba i lavande…

Ljepota početka slivena u trajanje… sjedinjena zlaćanom zavojnicom prostornosti se omata oko svakog atoma tijela… i dokazuje neraskidivost nevidljive kolajne kojom se vezasmo u cjelinu… prohujala je srebrena godišnjica trenutku u kojem izgovorismo „da, želim“… prohujala je tridesettrogodišnjica ljubavi… tri desetljeća vjerovanja, povjerenja, poštivanja, suglasja… sklad su ponekad narušavale disonance sudbine… nismo dozvolili da pređu u svakidašnju jadikovku nad nepravdom koja i nije bila nepravda… bila je tek oluja ruža u kojoj smo znali pronaći ravnotežu između spokoja i nemira… u nesavršenoj zbilji ostvariti savršenstvo sna… zajedno smo palili vatre na obroncima tugovanja, grijali promrzle duše, pronalazili mir u srcima i sretni uranjali u stihiju svakodnevice… opraštali smo, opraštamo još uvijek i sebi i drugima… ne dozvoljavamo gorčini sjećanja da zamuti bistru vodu izvorišta ljepote…

Ljubav je uzvišena vladarica u našem biverzumu… ključarica riznice osjećanja… Vestalka nad ognjištem… lađarica galije kojom uplovljavamo u uvalu sna i čuvarica hrama u kojem svetkujemo život…

Dijana Jelčić



- 09:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>