Bijelo jutro...
Kao Pompeji su bila moja sjećanja,
bjesom vulkana okamenjena ljepota
prohujalog vremena,
kao tabula raza osjećanja,
kao pradavna ljubav skrivena
u ruševinama srca,
vrtlog pomućenih stanja,
labirint maglovitih zrcala,
beskrajno more želja,
pučina bez tragova spasenja,
uzburkana praznina,
moreuzi neisplakanih suza,
Scila i Haribda,
utvare strahova.
Na obzoru svijesti,
tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka spusti jedra.
Promatram svitanje bijelog jutra… svjetlost se prelama u maglenom ogrtaču i snijegu… jučer je pahuljalo… vrtložila se boja nevinosti … kovitlala se ljepota… ptice se skrile… nisu odnosile misli… virovitost dana se uvlačila u misaonost… pretakala u začudnost osjećanja… tvoja blizina je usavršavala idilu zimskog dana u buktanju proljeća… rat svjetova se događao izvan nas… tišina je ispunjala odaju sreće… prolutah sjećanjima… oćutih valove oceana snova… dozvah u budnost naše naglo ljeto… i bijela jedra koja su nas odnosila u beskraj želja… u bijeg iz svakodnevice… u pjesme i sanje… u romor tvog imena i mojih ludorija…
Ovo jutro se bijeli ljepotom sićušnih kristala… grle se duša i materija i objavlju još jedan dan okićen bojom vjenčanice… bojom nevinosti… bojom jedara koja nas odnose u budnost…
Dijana Jelčić ... iz arhive...
|
