Invokacija...
Ostavština velikih pjesnika... njihove poetske drame... ritam začudne poezije Jure Kaštelana budi u meni uvijek nova nadahnuća...
sjećam se 1958, premijere u kazalištu Gavella... Pijesak i pjena... Jure Kaštelana. Igraju:
Djevojka: Mia Oremović
Arlekin: Fabijan Šovagović
Lutka: Vesna Starčević (moja mama)
Omata me kobalt noći, tminu opovrgava srebro mjeseca,
a dolutali lahor dodiruje šutljivu budnost.
Uzdrhtali predosjećaj dolazećeg svanuća lebdi
nad svijetom snovitosti.
ushićena obećanjem svitanja promatram kako se gase se oči neba,
a na groblju tmine završava igra umiranja noći.
Kako ponovo gledati u sunce?
Prijeti li nam zbilja rušenjem sna?
Ti me ohrabruješ,
stvoritelj neće razrušiti svoj san.
Svijet je velik, a srce je maleno, prelazi planine, mora, rijeke i onda zaspe na nekoj obali pod zvjezdama Platonova neba. Srce se budi.
Vidim dvoje ljudi, usamljene pod svjetlošću koju ne vide. Ona pod svjetlom suncokreta, leptira i katedrala. On pod korijenjem kristala leda i neke daleke žudnje. .
Igrajmo se života, pozivao me davni snovid. Ja se ne igram ove noći, ja želim živjeti.
Zazivam ..
Neka zora rodi Afroditu, neka joj sunce pročešlja kosu, neka se rodi ljubav…
Iza mrkih čempresa izranja bijela svjetlost,
prelama se u prizmi vječnosti,
oslikava Carppacio jutrenje.
Grad se budi pod svodovljem ljepote,
a ljudi?
Sanjaju li i oni ovaj drhtavi trenutak svanuća?
Dijana Jelčić
|
