Apsurdi vremena...
U voštanici svitanja trag istine, buktinja straha grli dan,
na hridi tihuje Prometej nadanja, na obzoru privid besmisla.
Osjećam entropiju vremena, zgušnjavanje bez pomaka, čekanje u vakumu ničega, nedogađanje bez smrtnih rana, tromost tihog umiranja. U proturiječnosti trenutaka sukob zbilje i odsanjane budućnosti.
Svjesni mazohizam, izlječujuća bol, pokušaj oslobađanja iz krletke sumnji i strahova.
U katakombama pamćenja pronalazim beketovsku sebe, bjegunicu iz zbilje, sužnjicu u užarenoj praznini zaborava.
Prodirem u podsvijest, u prostor nedogađanja.
Živim vrhunac samoće, hladno mi je, u odaji ogleda i odjeka utjelovljujem apsurde.
Na monitoru vremena krhotine urušenog grada, na obroncima zbilje kotrljajući kamen, poslanje trenutka romori istinom.
Tiho u meni odzvanja život… u bezvremenom svijetu osjetilnosti titra tkivo sna… u njemosti tišine čujem otkucaje srca… iz podsvjesti izranja njegova tajnovita memorija… budi se emocija zgusnuta u zaborav… tajanstvena misao odbačena u vremenu sumnji… znakovlje izbrisano sa palete sjećanja… nedosanjani snovi… čujem šapat sa početka priče…
neka bude svjetlo… i bi svjetlo… i ostaje svjetlo… vječno svijetlo svetog trojstva… zlatni triangl vjerovanja… titrajuće svjetlo vretenice ljubavi… zlaćana niti kojom sudbina kukiča tkanicu života…
Ćutim nadanje, ugodu vjerovanja u uvijek iznova rađajuću svjetlost.
Iz pijeska i pjene izranja Venera.
Dijana Jelčić
|
