Gorda šifra...
Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Pobratimstvo lica u svemiru… gorda šifra postojanosti utkana u tkivo ljudskosti... poetika vjerovanja u čovjeka... sviće jutro boje mramora... osjećam dušu kamena... grlim statuu ovog jutrenja... smiješi mi se praiskon vremena... osmijeh uklesan u bitak života... trag dostojanstva i molitve... stajali smo često na rubu bezdana... palili vatre na obroncima umiranja... izranjali iz pepela... rađali se na povjesnim zgarištima i nosili stijeg pobjede nad jahačima apokalipse... iz disonanci nerazumjevanja izranja suglasje rodoslovlja... svi smo mi od istog tkiva satkani... isti vjetrovi su odpuhivali naše tuge... u istim uraganima smo šaputali... homo homini homo... u patnjama smo zaboravljali Hobesovog vuka... on je zavijao u osami... na padinama samotnih visova... u razvalinama izdaje... nestajao u muku tišine... u rijeci zaborava...
Tajnoviti su i različiti naši putevi istine… staze ka svijetu budnosti i snovitosti… usponi i padovi na zaobilaznim drumovima… mi pustolovi na cestama koje nikamo ne vode… buntovnici na barikadama trenutka… mi pobjednici sotonskih zavjera… mi izronjeni iz ambisa bezvremena i pretočeni u bitak prolaznosti… svjesni svoje konačnosti mi živimo vječnost u iluzijama… sanjamo božji san iz kojega se ne želimo probuditi… šapućemo Tinovu pjesmu i vjerujemo u poeziju beskraja…
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.
Dijana Jelčić
|
