Porod četvrte dimenzije...
in Memoriaam Albert Einstein ... 14. ožujka 1879. ... 18. travnja 1955.
Einstein je usvojoj autobiografiji napisao da je u vremenu rada na teoriji relativiteta neprestano bio vođen "nečim" što nemože objasniti drugačije nego riječima, bezimeni osjećaj "nečega" što se u njemu nagomilavalo. To "nešto" je uplitalo u njega uvijek novi osjećaj koji ga je nosio ka "nečem" opet novome, a to "nešto ", za njega nepoznato, danas nazivamo "osjećanje osjećaja". Jasno je da bez znanja o matematici i fizici Einstein ne bi bio u mogućnosti pretvoriti to "osjećanje osjećaja " u elegantnu teoriju koja je promjenila svijet. Sjedinjenjem misaonog i emocionalnog uma mi ulazimo u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi i preobražavamo energiju misli u pravi istinski osjećaj, u umjetničko djelo ili znanstveni uzorak, u mudrost tijela ili umjeće pokreta. Einstein je sjedinio svjetlost, prostor i vrijeme i pozvao nas na let kroz snove da otkrijemo cjelinu sebe samoga u lakoći postojanja...
Međuigra... ili je ipak sve zbog Einsteina... i njegovih snova...
Proljeće uranja u prostor i vrijeme. Sunce se javlja ranije, usrećuje nas osmijeh neba. Volim taj valcer svitanja, interludij tmine i svjetla.
Želim titrajem oka zaustaviti prolaznost ljepote, međuigru noći i dana zatvoriti u ovaj trenutak budnosti i darovati joj dušu.
Osjećam snagu ponavljajućeg plesa sna i zbilje, tankoćutnost vretenice koja strunama lazura sklada bijelu rapsodiju jutrenja.
Zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli vremenu da poteče. Šapćem sama sebi promatrajući odmatanje klupka svjetlosnih niti i zaobljavanje prostora u dimenziju budnosti. Pokušavam nemoguće učiniti mogućim, osjetiti moć te brzine.
U ovom jutru se rodio otac formule koja je promijenila našu misaonost i našu osjećajnost. Energija je masa puta kvadrat brzine svjetlosti, reče Einstein. Masa i energija su istost naše zbilje. Prelaženje jednog u drugo ostvaruje pojavnosti našeg trajanja u vremenu.
Osluškujem glazbu s radija. Einstein je volio glazbu, svirao je violinu. Ljubav je bila pokretačka snaga njegova uma, njegova kreativnost je osmislila četvrtu dimenziju, svjetlošću zaobljeno prostor- vrijeme naše svjesnosti.
Osjećam, svaki tvoj dodir rađa titraje. Izjednačuje se materija i energija, slijeva se jedno u drugo.
Kada naši dlanovi, poludjeli od žurbe, jedan drugom oduzimaju dodir, jedan drugom tihuju baladu o ljubavi osjećam nestajanje i nastajanje, umiranje i rađanje. Ljubav je akt kreativnosti koji pokreće mašineriju naših htijenja, želja, žudnji.
U međuigri naših srca se širi prostor i nastaje vrijeme, tajanstvena dimenzija našeg trajanja u zbilji.
Dijana Jelčić
|
