Atlantida u snovima...
Izgubljena u vremenu, u Platonovom drevnom snu opisana,
Atlantida živi u knjigama, u poeziji drevnih oceana i snovima.
Približavali smo se Suncu.
Bili smo u zagrljaju mora, neba i zemlje, puteva i gradova,
u igri oblaka i vjetra, u disanju srca i šutnji uma,
u titraju vremena…
Na obzoru pamćenja djelić životnog sinopsisa,
iza otoka ljubičasto svitanje.
Budio se dan.
Na pučini privid vječnog mira, nad pučinom Jonathan,
sloboda u beskraju prostora.
Sjećam se, bili smo tragači za sakramentima usnulih svetišta.
Lazaret, otok kao vizija potonulog grada, je tihovao priču o spašenima.
Zaustavljeni u tajanstvenoj oazi pustinje vremena slušali smo tišinu bonace. .
Ostali smo sanjari u vrtlogu sakralnog i profanog,
legendarnog i stvarnog, pustolovi zbiljom, nestvarno stvarni istraživači dubina,
vizionari budućnosti uvijek u potrazi za istinom, za utjelovljenjem drevne utopije.
Mala sunca u dubini duše obasjavaju geometriju željenoga grada, mramorne zidove cvijećem i lazurom neba oslikane, plesom pastira oko vatre obogaćene, osmjesima sretnih ljudi osmišljene. .
Vidjeh Atlantidu u snovima.
Dijana Jelčić
fotografije svitanja... Jasna Marcelić
|
