Marketing
Događa se...
In Memoriam...
Antun Gustav Matoš, Tovarnik, 13. VI. 1873. - Zagreb, 17. III. 1914.
danas, u ovom ludilu oko corona viruse se pitam koliko se istnitosti slilo u ovo divno štivo... jesmo li u strahu koji se širi u nama i oo nas postali sjene sebe samih
SJENA
Ja volim tužnu sjenu, uspavano svjetlo: svjetlo što sniva o noći. Ja volim sjenu, bliznicu toplog sunca i hladnog mjeseca. Ja volim sjenu, vječnu moju posestrimu i pratilicu što spava kraj mene i hoda kraj mene, tamna moja slika i karikatura. Da, ja volim sjenu, žutu, sivu, crnu, žalosnu i kao smrt tihu sjenu.
Sve, sve je sjena. Svijet je sjena. I sunce je sjena mističnog sunca. I život je sjena tajnovitog života. Sjena je kolijevka. Sjena je grob. Kad ne bijah, bijah sjena. Kada me ne bude, bit ću sjena. Ja sam sjena od onoga što bijah, i od onoga što ću biti, sjena između danas i sutra, sjena između dvije sjenaste vječnosti. Misao je sjena. Svijet je sjena. Sve, sve je sjena.
Sjena je veća od svjetla, kao moja sjena što je uveče veća od oranice mog djeda. Pšenično i zrno čovjekovo klije u sjeni i gine u sjeni. Život se diže iz sjene, luta u sjeni, iščezava u sjeni.
Mi smo sjene.
Sjeno, dijete noći i dana! Sjenasto jutro i purpurna večeri! Sjeno, čedo tmine i svjetla, blijeda kćeri zagonetke, otvarajući sjetne, nijeme, snene oči, a kroz njih život začuđeno žuri u zagonetnu smrt! Sinoć si mi drhtala na srcu, očiju vlažnih od milošte i od sreće. Ja sam te zvao srećom, ljepotom i ženom, ali mjesto meda ostade mi na jeziku pregršt pepela. Ljubavi, i ti si sjena!
Ja sam sjena i volim sjene tihog čemera što čekaju nove Titane i nova bogomračja...
Ja te volim, Sjeno, čista, tiha boginjo! Digni svoj mekani, magloviti, zlatnim tajnama protkani plašt i pokrij mi umorne oči da ih sklopim i da zagrlim svoju sjenu.
Hrvatska smotra, 1908; Umorne priče, 1909.
Antun Gustav Matoš, Tovarnik, 13. VI. 1873. - Zagreb, 17. III. 1914.
danas, u ovom ludilu oko corona viruse se pitam koliko se istnitosti slilo u ovo divno štivo... jesmo li u strahu koji se širi u nama i oo nas postali sjene sebe samih
SJENA
Ja volim tužnu sjenu, uspavano svjetlo: svjetlo što sniva o noći. Ja volim sjenu, bliznicu toplog sunca i hladnog mjeseca. Ja volim sjenu, vječnu moju posestrimu i pratilicu što spava kraj mene i hoda kraj mene, tamna moja slika i karikatura. Da, ja volim sjenu, žutu, sivu, crnu, žalosnu i kao smrt tihu sjenu.
Sve, sve je sjena. Svijet je sjena. I sunce je sjena mističnog sunca. I život je sjena tajnovitog života. Sjena je kolijevka. Sjena je grob. Kad ne bijah, bijah sjena. Kada me ne bude, bit ću sjena. Ja sam sjena od onoga što bijah, i od onoga što ću biti, sjena između danas i sutra, sjena između dvije sjenaste vječnosti. Misao je sjena. Svijet je sjena. Sve, sve je sjena.
Sjena je veća od svjetla, kao moja sjena što je uveče veća od oranice mog djeda. Pšenično i zrno čovjekovo klije u sjeni i gine u sjeni. Život se diže iz sjene, luta u sjeni, iščezava u sjeni.
Mi smo sjene.
Sjeno, dijete noći i dana! Sjenasto jutro i purpurna večeri! Sjeno, čedo tmine i svjetla, blijeda kćeri zagonetke, otvarajući sjetne, nijeme, snene oči, a kroz njih život začuđeno žuri u zagonetnu smrt! Sinoć si mi drhtala na srcu, očiju vlažnih od milošte i od sreće. Ja sam te zvao srećom, ljepotom i ženom, ali mjesto meda ostade mi na jeziku pregršt pepela. Ljubavi, i ti si sjena!
Ja sam sjena i volim sjene tihog čemera što čekaju nove Titane i nova bogomračja...
Ja te volim, Sjeno, čista, tiha boginjo! Digni svoj mekani, magloviti, zlatnim tajnama protkani plašt i pokrij mi umorne oči da ih sklopim i da zagrlim svoju sjenu.
Hrvatska smotra, 1908; Umorne priče, 1909.
Opijena mudrošću sanjam sudioništvo na gozbi bogova. Ćutim titraje anime i animusa u strunama postanka. U sedmodnevici nastajanja svijeta vidim Ljubav kako izranja iz fontane svjetlosti. Iz klupka vremena izranja njena razdvojnica. Četverostruki helix vječnosti se razdvaja i na sjevernoj i južnoj obratnici spušta na zemlju. Objavljuje ekvinocij i solsticij, ravnodnevicu i dugodnevicu na njenim polutkama. Ovija se oko tmine i rađa život.
Contraria sund complementa, šapat praiskona postaje uzvišenost ljubavnog čina, lahor zanosa, uzdah nestajanja i nastajanja.
Događaju se tako dani i noći, praskozorja i sunoćavanja, godine i godišnja doba, a ljubav caruje i robuje čovjeku.
Događaju se susreti u zavjetrini zbilje, u tišini snovitosti, događaju se čuda u sumraku nadanja. Ljubav oživi svoje poslanje, održa svoje neizgovoreno obećanje. Nečujno uroni među polarnice, sjedini suprotnosti i na obzoru svijesti zasja ljepota njenog vjekovanja u tajnovitom kodu našeg genoma.
Dogodi se iznenda, dogodi se da bi se dogodilo vrijeme sreće, dogodi se vrijeme zaborava tugaljivih traganja za nečim čega bez nje nema…
Dogodi se ljubav u dimu cigarete, u okusu sutona, u mirisu svitanja, dogodi se otapanje ledenice podsvijesti.
Ostvari se čežnja. Dogodi se željeno savršenstvo Stvoritelja.
Zagrljaj svjetla i tmine, duše i materije, čujnost nijemosti prauzora.
Contraria sund complementa, šapuće vječnost. U prelamanju nutarnje svjetlosti se rađaju dragulji različitih boja. Pa iako se naizgled ništa ne događa, događa se ljubav, događa se na polarnicama i obratnicama nutarnjeg Svemira, događa se u kovitlanju vretenice svijesti.
Iz tišine izranja zvuk, tankoćutna melodija života, snaga Sunčane zrake, titrajuća istina koja obasja lice i ozrcali se u očima boje sna…
Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007
slika... Rubens, gozba bogova.
Post je objavljen 17.03.2020. u 08:38 sati.