Sjene svijesti...
Roger Penrose je knjigom " Shadows of the Mind" osmislio djelovanje ljudskog mozga, matematičkom etikom fizičara razotkrivao tajne mikrokozma, prolutao skeletom neurona, umnažanje njihovih stanica usporedio s fibonaccievim slijedom, nazvao ih sjenama svijesti i tako poetizirao neurofiziološku istinu.
Pišem na računalu i pri svakom novom slovu čujem okidanje njegovih ćelija. U nano sekundama se na zaslonu slažu moje misli. Jesu li okidanja neurona u glavi “sitno zrno” svijesti, nula u Fibonaccijevim brojevima, božje oči u zadnjoj točki zlatne spirale moje misli?
Svaki puta kada mi se pričini da sam stigla do sitnog zrna i pokušam spoznati izvor svijesti, on se izgubi i postane samo ona vidljiva sjenka stvarnog oblika o kojem sam razmišljala.
Čitajući knjigu i prevodeći je na jezik mojih neurona spoznah opanost, oćutih podlost kojom se „sjene svjesti“ služe kako bi dobile moć nad nama.
Riječi koje smo godinama izgovarali su bile kao mekani dlanovi kojima smo milovali dušu. Sa tvojih usana su dolijetale u srce i kao lastavice najavljivale proljeće sna.
A onda se u nama, izazvana smrtonosnom dijagnozom, uskovitlala bura strahova.
Tvoje riječi uthnuše.
Otvorena rana na tvom vratu je bila jedino svjedočanstvo boli koju si skrivao od mene. Siluete bezličnih vizija su se fibonaccievim slijedom uvlačile u svijest.
Bojim se ovih sjena, rekoh.
Ne boj se, kad ne bijah, bijah sjena. Kada me ne bude, bit ću sjena. Ja sam sjena od onoga što bijah i od onoga što ću biti, sjena između danas i sutra, sjena između dvije sjenaste vječnosti... šaputao si Matoševu misao.
Ne želim znati što si bio kad te nije bilo, ne zanima me što ćeš biti kada te ne bude, sada se ne volim sjećati tog teksta. Želim se osloboditi straha, želim u sebi za tebe ostati jaka.
Jedne noći u snu vidjeh, u zrcalima svijest, sjene naših lica. Predstava života se odigravala na tananim, crno bijelim nitima sudbine. Ugledah sjenovitu imaginaciju suđenica. Klota je bdijela nad početkom, Laheza i Athropa su se nadmetale nad tkanicom tvog života.
Vrisnuh u lucidi sna i vidjeh kako Athropa odustaje od trganja tkanice. Sjene svijesti zatitraše ritmom smirenog srca.
Na tvom licu osmijeh.
Dijana Jelčić
|
