Marketing
Kao kula Babilonska...
Ponekad u snu odlutam izvan panorame pogleda… napustim svijet svrhovitosti i nestanem u samostvarajućoj viziji vremena… Družim se s Jonathanom… i osjećam, nebo nema ni prostor ni vrijeme ... snagom misli mogu stići kamo poželim...
letim, nestajem iza oblaka… gubim se u međuprostoru iza zvijezda…uranjam u fraktale, u kaotičnost prajuhe u kojoj nema ni tmine ni svjetla… samo muk… nepokretna tišina koja zaglušuje čujnost… vakumirana u beztjelesnost živim neopisivu kozmologiju… koordinate vremena tankoćutne nepostojanosti obzanjuju nedokazivost početka… vidim misli… prepoznajem njihovo rodoslovlje… i nemogućnost međusobnog komuniciranja…
kolona bezimenih misli vrluda bespućem… naprežem se odgonetavajući jezik od kojeg su satkane… događa se inače nemoguće… uletih u vrtlog misli odbjeglih iz drevnog Babilona… postajem polyglot, tumač drevnog nerazumjevnja… prolazim kroz roj razularenih jezika zbilje… kazna ljudskoj gluposti se nastavlja… na granici između straha i znatiželje se budim…
vraćam se u svijet mog pogleda, uranjam u tijelo… osjećam, dakle postojim…
ti se okrećeš u snu… i stavljaš ruku oko mog struka…
govorila si u snu…
sanjala sam bijeg u besprostornost ničega…
bila si daleko, a tako blizu… grijeh, kazna i pokora… kao da si odživjela vrijeme korizme…
nisam koračala pod križem, levitirala sam vakumom…
kao Livingston?
susrela sam misli …
Misli?...
vrludave, prepune ljutnje, bjesa, zla, zlobe, jala, taštine… sretna sam što se probudih…
mogla si postati čitačicom misli… vječno sanjana nemogućnost…
otkrila bih zavjere, pobune, bluđenja… spriječila prevare i zablude…
Vjeruješ li u to što govoriš?
Srela sam i jednu zalutalu misao… izgubljenu u ništavilu ljudske pohlepe i destrukcije… prepoznah je među miliunima titrajućih istina… to je bila tvoja misao…
Po čemu si ju prepoznala?...
Bila je satkana od niti koje si mi darovao onoga dana kada si stigao tišinom, govorio jezikom tišine… grlio tišinom uzbuđenja i u mojoj uzavreloj duši postao glasnik tišine… sjetih se žrtvenika na kojem je gorila svijeća tišinom vjerovanja u snagu ljubavi…
Misao je bila ljubav?
Da, osluhnula sam tišinu te začudnosti i začula glas sunca…
Sretan sam da u javi ne možeš čitati misli… jer ni tada ne bi uspjela promijeniti svijet…
Kao Babion su bila moja sjećanja u vremenu oluje ruža i traganja za izvorom ljepote... 1986 e godine naučih slušati tišinu...čujem je još uvijek... zato...
Govori mi, da, uvijek mi govori jezikom ove čudesne tišine u kojoj odslušah najsuptilniju melodiju postojanja, sonatu o ljubavi koja se rađa i traje u tišini osjetila…
Dijana Jelčić
Post je objavljen 15.02.2020. u 09:19 sati.