Damoklov mač...
Otok vjekuje u kanalu, na otoku ubrizgana sjećanja, nad otokom bijela svjetlost i boja nadanja... Lazareti se rađaju svijetom, u karantenama tišina molitvi i čekanje. U eteru uskovitlana panika.
Tajanstvenost straha se nadvila epohom, u negeometriskoj stvarnosti nestaje svjetlost istine. Gledano iz ptičje perspektive sve se gubi u maglovitom oblaku zlih slutnji i obećanja bez pokrića.
Ćuti li se to propast carstva lažnih vrijednosti?
Ćute li raskalašeni moćnici kako u zraku lebdi Damoklov mač?
Nad čovjekom bdije noć bez snova, nema ih, izgubili se u strahovima.
Tugujemo li za prohujalim vremenima?
Tražimo li tragove sreće odlutale u nepovrat?
Gledam svijet očima Mnemozine, očima sjećanja.
Osluškujem život.
Titraju refreni vječnih melodija, mirišu ruže,
smiješi se sreća nezaboravnih trenutaka.
Sjećam se ljudi i krajolika, aleje gorkih naranača,
kamenjara, vinograda, tromosti ljetnih dana,
ljepote svitanja na otoku,
Lazareta kako izranja iz lazura noći,
iluzija iza spuštenih vjeđa,
početka svijeta.
Ostao je san u očima, osmijeh na licu
i titraj na usnama.
Ljubav zgusnuta u aorti svemira,
u srcu vremena,
u zlatu Helija i bjelini Lune,
u boji nadanja nad Lazaretom čekanja.
Dijana Jelčić
fotka lazareta u svitanju... Jasna Marcelić
|
