Dijalog...
Bila je noć punog mjeseca. Bili smo putnici vremenom, plovili svijetom izmišljenim samo za nas.
Usidrili se iza zida stvarnosti, u beskraju odsanjanih slika, razgovarali o čaroliji poetskih opsjenara, o prvom grijehu i njegovom uzročniku.
Prije tebe je u mom životu bilo drugih žena, lijepih žena.
Znaam, čekala sam naš susret u zavjetrini sna.
Vjerovao sam, nalazim se u ovozemaljskom raju, a onda se
jabuka otkotrljala s ormara na pod... rekao sam,
spakuj svoje stvari i idi... zaplakala je
ustao sam, podigao prašnjavu jabuku i položio na stol.
Prišla je stolu uzela jabuku, obrisala je i plakala.
Ostavi tu jabuku i idi... bojim se prvog grijeha...
krenula je k vratima... zavapio sam... ostani,
ali i ona se bojala, otišla je.
Jabuku nisi zagrizao, sačuvali ste raj.
Nije bila jabuka razdora, tek kasnije sam shvatio, nije bila ni ljubav.
U mekoći tvojih usana osjetih nastajanje nove stvarnosti.
Pjesmom nepoznatog podrijetla si kazivao nepostojeće riječi.
Ti ružo brojanice,
ti kćeri perivoja,
divlja jabuko rascvjetana,
iz vilinske šume iznjedrena.
Tvoj je glas uranjao u sve djeliće tijela. Čula sam ga kožom. Iskrila je ružinim uljem i mirisala zrelom jabukom na ormaru.
Ti si zipka stokratnosti, šapnuh ne znajući što govorim.
Ti si dvorac uzvišenosti, zamak utopijskog sjaja,
rijeka zavodnička, široko, veliko more svemogućnosti...
Govoriš nepostojeće riječi, govoriš ustima sjemenosnim,
usnama spasonosnim ti divlja ženo iz pitomih oaza.
Izbacili smo riječi iz ravnoteže, predali ih vrtloženju milovanja i lovili ih osmijesima u mrežu izbačenu iz utrobe žudnji. Jabuka je ostala na ormaru.
Ta noć je ostavila trag u fjordovima hladnih mora, titraje riffova u beskraju svemira, zaiskrila u kristalnoj piramidi vječnosti, ugnijezdila se u zidove hrama oko kojeg sam se ovijala
kao lovor u rana svitanja.
Dokazivost istine se sanja.
Dijana Jelčić
|
