Oslikano vrijeme...
U krajoliku sna još uvijek otkrivam puteve na kojima smo se tražeći mimoilazili. Neprohodnost guštare pune kamenih cvjetova u kojoj sam svila gnjezdo nespokoja. Suze su se slijevale u vrtače tuge, nestajale u ponikvama žalopojki. Darivala sam ih crnim pticama, znamenju zlih slutnji.
U mrtvilu nepokretnog vremena se zrak zgušnjavao do entropije. Ispisivala sam bezbojnu ikonografiju nepostojećih svetosti na zidovima hrama u kojem je živjela tuga.
Vidjeh te iza vremena. Šapnuh danas je dobar dan, dan ritma srca i poljubaca. Došao si nošen vjetrom čežnji. Susreli smo se u zavjetrini umijeća življenja, na mostu između jučer i sutra, na vjertometrini slobode i u tijelima probudili usnulo tkivo uzbuđenja.
Vidjeh čarobno svjetlo sa Sinaja, vidjeh kako kameni cvjetovi cvjetaju ljepotom drevnih snoviđenja i povjerovah u magiju sudbine. Poveo si me kroz prašumu osjećanja, nevidljiva ruka je krčila put ka izvoru. Bilo je kao u snu, a bila je java, bio je kraj prognanstva u samoću i početak života u krajoliku želja.
Na maslinovoj gori je raspelo prokapalo krvlju da bi mi spoznali uskrsnuće ljubavi, šapnuo si mi izvodeći me tmine u zagrljaj svjetlosti. Tamne sjene su kao crne ptice, obavijene nitima zaborava, nestajale u nepostojanju.
Osjetih kovitlanje svijesti i uzburkalost ponornica koje su dugo, predugo bile hranjene samo suzama. Pripitomio si moje sumnje, nježnošću oslobodio zarobljenu mene iz kaveza straha i poezijom ucrtao nove puteve na dlanu vremena.
Dijana Jelčić
|
