Samosanjajuće proročanstvo...
U razvalini misaonosti pokušah zaustaviti bujicu besmisla, dotaknuti Mjesec, odlutati u prapočetak, nestati u kaosu, u utrobi svemira. Nisam uspjela. Utopih se u suzi istine. Iz podsvjesti se širila hladnoća, smrznuće sjećanja, amnezija pamćenja, entropija nutrine.
Nisam se usudila dotaknuti lednicu uspomena, horror vacui prohujalih trenutaka, vremena bez mirisa, zvuka, boja, mirisa i okusa.
U praznini netalasajuće osrednjosti zasja kutak izmišljaja.
Silueta nedosanjanog sna.
Kao Pigmalionova statua Galateje pomislih.
Imaginacija žudnje se udaljavala. Krenuh za njom. Nestajala sam u titrajućem zlatu. Kao u Ovidijevim metamorfozama prošaputah molitvu Afroditi.
Iz njemosti trenutka je izronio uzdah, vizija se prelamala u stvarnost.
Čvor misli se razmrsio u niti osjećanja, zatalasallo se mrtvilo prostora, pokrenulo vrijeme.
Izronih iz suze istine u trenutak budnosti. Izašao si iz imaginacije i poveo me u život.
Istovjetnost iluzije i zbilje pretočena u ljubav.
Kao u legendi, samosanjajuće proročanstvo utkano u želju se ostvarilo…
Dijana Jelčić
|
