U iščekivanju
petak , 29.06.2007.
Stavila je nogu preko noge. Odmah u isti tren osjetila je kako joj se znoj lijepka između nogu, pa je prebacila drugu nogu . Znoj joj skliznu niz list noge. Izvadila je papirnatu maramicu i obrisala znoj koji se kao suza slio po njenoj koži. Noge su joj još bile rumene od sunčanja na plaži, ali nije ju peckalo niti svrbuckalo. Ove godine bila je umjerena, samo dva-tri sata i otišla je s plaže. Sada par dana mora čekati i hraniti kožu kremama. Najgore je taj prvi put. A tako joj je bitno da noge nisu bijele. Sve i nekako, ali – noge. Ispod pazuha koje je mirisalo na „Neutro- Robert's“ skliznu ista ona suza znoja kao na nozi. I to pređe maramicom. Plastična crvena stolica već je sva bila zalijepljena za njene noge. A da prošeta ? – pomislila je. Ne, radije ne! Ima osjećaj ako napravi samo jedan korak, da će netko uletjeti prije nje. A ona želi biti prva. Zrak je bio težak, zapravo ga nije ni bilo. Ovdje ne znaju što je to rashladni uređaj. Boriš se s komadićem novina ili što dohvatiš da zamijeni lepezu i mlatiš rukom. Jutarnje sunce probijalo se kroz metalne konstrukcije koje bi trebale biti, valjda, zavjese. Zamišljala je kako bi te zrake godile da je zima ili proljeće. Ali kada su te zrake sunca ubitačno vruće i svi traže spasonosni hlad, nikakva mašta o proljeću ili zimi ne može olakšati ovaj užasni vreli ogrtač zraka. Duga plava kosa već joj se zalijepila za leđa na otvoru lepršave ljetne haljine. Ljudi sa susjednih crvenih plastičnih stolica ispod oka ju promatraju. Navikla je ona na to. Na te poglede. Još iz djevojačkih dana. Nekada je mislila da na njoj nešto nije u redu, a onda je shvatila da ljudi analiziraju na njoj detalje i vjerojatno uživaju. Uvijek je sve moralo biti savršeno i po nekoliko puta bi se vraćala pred ogledalo da provjeri detalje. Sjeća se jednom dok su na granici muž i ona čekali carinska maltretiranja, kako je jedna žena s prijateljicom išla carinskim prostorom, a svi su se smijali i gurkali se pokazujući na, zbilja smiješan prizor. Žena je išla u wc i navukavši gaćice natrpala i suknju u hulahupke otraga i tako sva važna paradirala u carinskom prostoru. Njen muž je ustao i prišao ženi, šapnuvši joj na uho tu nezgodaciju, a ona mu se silno zahvaljivala. Kasnije, dok su sjedili u carinskom baru, žena je iza susjednog stola podigla ruku u znak zahvalnosti, na što su joj oboje kimnuli glavom. I od tada, uvijek kada koristi wc na javnom mjestu, po nekoliko puta se vraća i gleda pozadinu. A opet nikada nije sigurna, toliko joj se urezao prizor s carinskog prijelaza. A ako bi slučajno zaboravila sat ili naušnice, ne bi joj bilo lijeno ugasiti auto, čekati lift i vratiti se u stan po zaboravljeno. Sve je uvijek moralo biti tip-top. Čak bi izlazeći iz stana uvijek bacila pogled po svim prostorijama da li je sve na svom mjestu, ako bi on slučajno navratio u međuvremenu.
Pogledom je prelazila po visokom fikusu koji se patio zabivši svoje vrhove u strop prostorije, pa se kao kakav starac savijao prema dolje. Došlo joj bilo da izvadi nožice iz torbe i odreže mu vrh, jer tako se to radi, valjda. Bolje bi bilo da rađa mlade sa strane, nego što se pogrbio tako sa stropa. U kutu je vidjela kako se podna pločica izvitoperila, valjda je nekada prokišnjavalo. Bila je to zgrada građena od samodoprinosa naroda. Bilo je to, u ono vrijeme, velebno zdanje, mada i danas može parirati bilo kojoj modernijoj ustanovi.
„Već je osam i dvadeset!“ – pomislila je i čudila se da kasne. Ovdje sve funkcionira super, samo što ona voli uvijek doći ranije. Ako je prva na spisku poručenih, ne trpi nikakve važne osobe da joj ulijeću preko reda. Ionako treperi svaki put.
Odjednom iz dubine hodnika pregrađenog drvenim zidovima začu taj lijepi glas koji ulijeva optimizam.
„Dobro jutro!! Kako ste mi danas?!“ – ispunjavao je taj zvonki vedri glas tišinu dugih hodnika. Svih pet žena poskoči na noge kao da je naišao ravnatelj, a onaj glas reče:
„Samo polako, sad ćemo mi to sve fino po redu!“
Zgodna Snježana kimnu joj glavom da može ući i ona sva drhtava uhvati za šteku iako nije mogla ući dok se s druge strane ne otvori. Pošto tu sve funkcionira besprijekorno, već u taj tren s druge strane vrata se otvoriše.
„Jao, Vi ste meni svaki put sve ljepši i mlađi !“ – govorila je lijepa crnka s lijepim optimističnim glasom. „Kako ste mi!?“ – upita ju.
„Ah, to ćete mi Vi reći, ali dovoljno je čuti kako Vam se glas razliježe hodnicima i odmah smo svi super!“ – rekla je dok je na vješalicu stavljala grudnjak i haljinu.
Osjećala je hladan gel po svojim prsima i u mislima tiho molila za dobru vijest.
„Vidim , mamografija rađena u prvom mjesecu i sve bilo OK! Lako je meni za Vas, Vi redovito dolazite. Ali što sa ženama koje ne misle da je to tako važno!“ – govorila je zgodna crnka- doktorica i ozbiljnim pogledom pratila ekran koji ona nije razumjela.
„Ma, naravno, sve u redu!“ – govorila je vadeći krute papirnate ubruse i spuštajući ih na njene dojke da se obriše, nadoda:
„Naravno, ovako opet za tri mjeseca!“ – reče i nasmiješi se.
I ovaj put je izašla sva ozarena i osjetila poglede žena koje su sjedile i čekale.
„Bože, daj da i njima isto kaže!“ – pomislila je i jurnula prema autu iz te stare bolnice.
komentiraj (9) * ispiši * #
Beskičmenjak
četvrtak , 28.06.2007.
Crkveno zvono označavalo je točno podne. Sunce je žarilo i palilo kroz prorijeđene rolete na prozorima. Jučer su sve radio i TV postaje objavile da je izmjereno rekordnih četrdeset šest stupnjeva i svi ju zovu i pitaju kako preživljavaju u tom paklenom gradu okruženom brdima. Zamišljala je uvijek svoj grad kao ono malo vode na dnu imotskih jezera. Ništa puno manje stupnjeva nije bilo niti sjevernije niti južnije, ali njen grad od pamtivijeka prave "slučajem" i ljeti i zimi.
Trebala je poći u grad do Općine i ovjeriti kopije, ali nije bila sigurna da li poći autom ili prošetati. Ako ide šetnjom, provlačit će se ispod debelih krošnji staroga drveća njenoga grada a i dodirnut će ju prirodan dašak strujanja zraka. A ako pođe autom, dok klima rashladi tu limenu grdosiju, već će biti na parkingu ili, čak naprotiv, kružiti kojih pola sata nervirajući se za slobodno mjesto. Pred koji dan bila je svjedokom kako se jedan drznik "uvali" na slobodno mjesto čovjeku koji je pristojno čekao sa danim žmigavcem dok je drugi gospodin napuštao parking. Izbila je takva galama i psovke (koje je poželjela zapisati), a ona je pomislila da je najbolje da požuri dok netko od njih nije izvukao pištolj iza pasa, jer to je danas popularno. Njoj bi bilo dovoljno, da zadrhti i premre od straha, i da bubnu jedan drugoga šakom u nos, a kamo li da joj pored glave prasne pucanj.
I zaključila je- da je ipak u svakom slučaju bolje krenuti šetnjom. Otvorila je ormar - pa kao i svaki dan, od hrpe ljetnih haljinica, šortceva, suknjica...nije znala što obući. Prolazeći gradom uvijek su je oduševljavale ženstvene tanke ljetne haljinice, ali nikako nije mogla biti odlučna kada izvuče onu prelijepu cvjetnu, koju joj je kupio u Cavtatu onoga ljeta kada mu je umrla mama. Bila je tako krhka u njoj, ali uvijek prevagne ono divlje u njoj i želi izgledati borbeno u minici, papučama sa visokim štiklama i majičici s bretelicama. Ipak je odabrala onu cvjetnu, lepršavu i poželjela danas izgledati ženstveno i izazovno.
Pomislila je 'a da pošalje poruku Svjetlani da se nađu u Mercatoru na kavi'.... Bolje ne, jer ne zna kada će doći na red u Općini, tamo su uvijek hrpe ljudi.
Već u trenu kada je izašla iz stubišta zgrade, po licu je pljusnu vreli šamar uzavrelog gradskog zraka. Ljudi su hodali i lijevo i desno, živjeti se moralo, obaveze su se morale obavljati, a dok se spremala u stanu mislila je da će biti jedino živo biće na ulici. Čak ni ptice nije vidjela. Grad je gorio.
Dok je koračala u sandalama s visokom potpeticom vrelina zraka s asfalta lijepila joj se po nogama zavlačeći pod haljinu i penjući se preko gaćica, grudnjaka, uz vrat...Već je sva bila vlažna od znoja koji je pretapao njeno istuširano i namirisano tijelo.
Nije voljela prolaziti pored vrta Gradske kavane jer su joj ljudi u stolicama izgledali kao pogrešna zamrznuta slika-svi okrenuti prema ulici kao da sjede na modnoj reviji, a ne na piću. Malo tko je pričao, nego su svi bili zauzeti procjenjivanjem ženskica koje španciraju u svojoj trci s vremenom.
Voljela je sunčane naočale jer je ispod njih mogla "snimati" sve oko sebe, a ipak skriti pogled da ne izgleda kao ringršpil. Odjednom, kao da je grom udari, ugleda Gorana. Pa, taj čovjek tako dobro izgleda i takva je faca da ga je s lakoćom prepoznala i nakon desetak godina. Baš je faca! Nije voljela sapunice, ali jedina dobra strana tih serija su bile dobre muške face. Goran je bio jedan poput njih.
Sjedio je sam i miješao kavu u šalici. Iako nepopravljivi zavodnik i kurviš, ovaj put je bio usredotočen isključivo na tu šalicu ispred sebe na stolu. Sjedio je u vreloj hladovini, a da se na njemu nije dala zamijetiti niti jedna flekica znoja na bijeloj košulji. Požurila je korak u zebnji da bi ju mogao prepoznati i zovnuti. U zadnje vrijeme nije voljela te iznenadne susrete s ljudima koje ne viđa godinama. Naporne su joj one neiskrene priče...što ima s tobom, kako su tvoji, gdje si sada, radiš li....Uf,brrrr! Tako bi i Goran – sto posto. A sve je to tako nebitno i to što on pita radi reda i to što će ona ovlaš odgovarati, tek toliko da komunikacija traje. Često se pitala u kakvog se to divljaka pretvorila pa radije pređe na drugu stranu ulice ako ugleda nekoga poznatog nego da se srdačno ispita s ljudima koji su negdje vani. Za Gorana zadnje što je čula bilo je da je s obitelji otišao kao veleposlanik u Ameriku. I nikada više niti riječi.
A sve se dogodilo iznenada kada ju je Tijana poslala kod njega u ured, kao njenog dobrog prijatelja u svezi posla na televiziji. Nije reagirala na muškarce kao benzin na šibicu, ali kad joj se pogled kao koplja ukrstio s njegovim - pretrnula je. Sjedio je u svom ministarskom uredu i kada je ona ušla i on podigao pogled da ju pozdravi bio je to tsunami dva pogleda. Osjetila je uzajaman udar i s njegove strane. Komunikacija je bila poslovna i kratka, uzeo je njen broj telefona i obećao da će se nakon razgovora s direktorom javiti.
Bilo je tmurno jesenje popodne, dok je kiša potapala grad do koljena, a ona sa sinom radila zadaću iz matematike.
"Zovem Vas da Vam kažem da odete do Drage sutra oko jedanaest na razgovor. Eto, zovnuo bih Vas na kavu, ali vrijeme je užasno vani!" - govorio je glasom od kog joj se dizala svaka dlačica na tijelu.
"Pa, dođite kod nas na kavu!"- rekla mu je ne razmišljajući. I zbilja, svojim ulaskom ispunio je dom onom muškom ljepotom i snagom, koja je njenom sinu i njoj tako silno nedostajala. Bio je to kompliment da se takav muškarac pokušava motati oko nje, ali znala je ona takve i držala ih podalje od sebe. Bio je to muškarac koji je svjestan sebe, opasan, a glumio je bebu. Pričao joj je kako mu je žena otišla u Njemačku i ne želi biti s njim, a on ipak nije mogao otići i čistiti zapadnjačka govna sa svojim fakultetom. Pa i rat će jednom proći. Dok je pričao izgledao je tako ranjivo, ostavljeno, da čovjeku dođe da ga prigrli i tješi. Njen sinčić nije odvajao okice od njega . I njemu se dopao. Pa ni jedno od njih nije imalo protiv da nađu svog muškarca koji će ih paziti, štititi, voljeti
Narednih dana dosađivao je pozivima i Tijani rekao da je ona ograđena tvrđavom oko sebe i da zašto je tako kruta. Tijana joj je pričala kako on živi u hotelu i kako je nesretan. Njoj je nešto govorilo da je on gori od trafo stanice od dvadeset tisuća volta. Naravno, od posla ništa, čim je rekla da ima dijete i da su samo njih dvoje. Ali, njegovi pozivi nisu prestajali. Dok bi joj sinčić bio u školi, on bi dolazio na vrata i zvonio, a ona ga gledala kroz "špijunku" i drhtala od straha da ne bude razotkrivena. Ipak nije htjela da misli kako je podla i prefrgana. Kada bi čula i lift da ode ,odlazila bi do prozora i gledala ga kako stoji ispred zgrade kod njenog auta i razgleda očekujući da se ona pojavi odnekuda...i onda bi poraženo odlazio prema zgradi ministarstva. Tijana joj je rekla kako ju stalno salijeće da nju obrlati i da pristane na njegovo udvaranje i da sutra odlazi za Njemačku. U glavi joj je sinulo da je super prilika da pošalje tati i mami kuvertu sa sto maraka u ratnu zonu, jer njena prijateljica je živjela u Njemačkoj i imala kanale za slanje.
Kada mu je ušla u ured, izgledao je kao brod poslije oluje...neispavan, neobrijan, tmurnog pogleda.
"Javili su mi da mi je žena imala udar!" - rekao je obrazlažući razlog odlaska u Njemačku.
""Žao mi je, nadam se da će sve biti u redu. Hvala ti što ovo činiš za mene!" - rekla mu je i pružila kuvertu, dok je on i takav skrušen iskoristio kurvišku priliku da joj pomiluje prste preuzimajući kuvertu. Mora priznati, zadrhtala je.
"Poslala sam Vam kuvertu za mamu i nadam se da ćete moći pronaći tog čovjeka. Hamburg je veliki, ali evo Vam njegov broj!" - razgovarala je s prijateljičinom mamom. "Taj čovjek je moja generacija, a žena mu je imala udar!" - objašnjavala je teti Branki.
"Ah, draga, pa to je vjerojatno naša Anđa. Pa i njen se muž zove Goran. Ona ti je, dijete moje, imala izljev krvi na mozak, dok je dojila dijete, u četrdesetom danu babinja!" - objašnjavala je teta Branka.
Oko nje se okrenula soba. Žena mu je u Njemačkoj, s njegovima, rodila mu i drugoga sina, a on šarmira usamljene žene u ratnoj zoni pričom u kojoj je njegova žena prljava, otišla, ostavila ga i kurva se po Njemačkoj! Nije mogla vjerovati. Kakvu masku taj čovjek ima, kakav karakter taj čovjek ima. Sve joj se smučilo. Žena mu se bori za život, a on se smuca pred tuđim vratima i vreba kao napaljeni jarac. Pomislila je da ga nikad više ne želi vidjeti jer joj je muka bila od tog zavodnika. Poželjela je oribati onu fotelju u kojoj je sjedila njegova prljava beskarakterna guzica.
Nazvala je Tijanu i sve joj ispričala. Bila je šokirana. Nakon nekog vremena Tijana joj je pričala da mu žena ima strašne posljedice od udara, da zaboravlja, da nema osjećaj za dijete, pospremanje, kupanje...hoda i živi kao lutka. Da li je to bila kazna za njega. Sad se morao vezati za tu ženu i skrbiti. Nije prošlo dugo Tijana joj reče da je čula da su otišli u Ameriku, on kao veleposlanik. On kurviš, beskičmenjak, crv...koji je vrebao usamljene žene morao je sada visjeti na telefonu i svaku sekundu brinuti da li je žena udavila nehotice svoje dijete, je li pustila vodu u kadu i poplavila cijelu iznajmljenu kuću, je li zaboravila skloniti kuhinjsku krpu od plina i zapalila kuću...Bila je to jeziva pokora. A ona je bila tako sretna što ga je samo gledala kroz "špijunku" i nije mu otvorila vrata.
I zašto bi sada stala pored njegovog stola i javila mu se! A zgodan jeste, to se mora priznati.
komentiraj (7) * ispiši * #
Provincijalka
srijeda , 27.06.2007.
Izvukla je torbu na kotačiće iz bunkera busa. Podigla je pogled s crne torbe prema nebu i na velikom zdanju ugledala natpis „President“. Bile su tu i neke zvjezdice, ali njoj to baš nije puno značilo. Nikada nije znala što taj broj znači. Znala je samo da su joj i najobičniji moteli u Americi izgledali komfornije i luksuznije nego domaći hoteli. Bili su nekako nezapadnjački. Ali, nema veze. Sad je tu.
Zlatko je kriv za to. Došao je pred nekoliko dana i rekao: „ Hoćeš li sa mnom u Dubrovnik na ekonomijadu?“ „Pa, ti si lud! Kako, kad me nema niti u jednoj ekipi!“ „Ma, daj, ti si moja sestrica. Spavaj sa mnom u muškoj sobi. Ja ću na podu!“ Ajoj! Ulio joj je vodu u uši. Kako odoljeti toj avanturi. „Ok. Ako ti tako misliš. Jao, što bi moji rekli da znaju da ću spavati u sobi s vas pet muških!“- prokomentirala je, a već je uzbuđenje strujalo kroz nju od nepoznatog. Bili su tako dobri prijatelji. Mogla je leći pored njega i znala je da bi ju uvijek samo prigrlio kao sestricu. Mnogi su nju željeli, ali bilo je već zgoditak imati ju i kao prijatelja. Zlatko je za njenu mamu bio fini momak i sve je činila da nategne neke emocije (pa oboje su iz tako fine familije). Imala je ona još jednog dobrog prijatelja, ali je sve pokvario jednom glupom rečenicom, dok je ona jedne večeri prala posuđe nakon večere. Prišao joj je s leđa i rekao:“Jao, kako imaš lijep vrat. Mogu li ga poljubiti?“ S prijekorom ga je pogledala i rekla :“Pa, prijatelji se ne ljube u vrat!“ Ostatak večeri se trudio ispraviti svoju glupost jer je znao da je povrijedio njene stavove. Uvijek je bila hladna prema muškarcima jer im je mozak funkcionirao isključivo na onoj stvari. Zlatko je imao najtoplije oči, oči pune povjerenja i tako mnogo puta ju podržao, savjetovao i izvukao iz tuge. Nitko nije vjerovao u njihovo prijateljstvo. Svi su mu govorili :“Ma, daj, s takvom curom biti prijatelj! To se bari za sebe odmah!“ On je mogao dobiti svaku medalju za prijateljstvo. Uvijek je trčala njemu da se isplače i ispriča što ju muči. Njegov stari , a i zet su mu govorili da je mekušac i treba navaliti. Kada bi došli u sestrin stan spremati ispite, na polasku bi zet rekao:“Imate tamo rakije, a i viskija...!“ A oni bi ga gledali s podsmijehom, zahvaljivali i po njegovom odlasku latili se knjiga i učili.
I, evo sad je sjedila u predvorju hotela i čekala Zlatka da uzme ključ. Ušli su u sobu koja je bila zagušljiva mada je bilo proljeće. Zrak je bio ustajao i vruć. Balkon je bio veliki i s pogledom na more. Stajala je na terasi hotela na Babinom kuku dok su se momci bacajući torbe po podu bacali po krevetima.
„Može li dama prva u kupatilo?“ – govorio je njen zaštitnik Zlatko, a oni su sa smijehom govorili:
„Pa, nama i ne treba, nama naše noge ne smrde!“
Sjedila je na rubu kreveta misleći u što se ovo uvalila i ima li ovo smisla. Jao, da ju vidi mama...
Svi su morali ići na zbor s vođama ekipa, a ona je sišla u bar i sjela za šank. Nije bilo nikoga osim, nekoliko stolica dalje od nje, momak iz snova. Duge plave kose do ramena i plavih očiju kao ovaj Jadran koji se prostire ispod Babinog kuka. Kožna jakna za koju se gine i kaubojke- čizme koje sigurno nisu kupljene kod nas. Uzeo je čašu s pićem i pitao može li sjesti do nje. „Zašto da ne!“ – rekla je.
Pričao joj je da je tu bez veze, prijatelj ga nagovorio da dođe iako nije niti u jednoj ekipi. Smijali su se kad mu je rekla da je i nju njen prijatelj uvjerio da dođe i da će on spavati na podu, a njoj dao svoj krevet. Rekao je da je iz Zagreba i da je apsolvent na Ekonomiji, ali mu se nikako ne da da završi.
Mic po mic...riječ po riječ, upitao ju je da se nađu oko osam ovdje kod šanka. „Zašto da ne, pa ćemo nastaviti otkrivati sličnosti!“
Vidjela je cure okolo kako ga gutaju očima, ali ona nije padala u komu zbog njega. Odmah je trezveno pomislila- ma, bez veze, na dva kraja države. Ali da je faca, to mora priznati. Bila je i ona cura koju su svi željeli imati. Makar provozati na motoru radi njene duge kose. Otišla je u sobu i zaspala. Kada se primaklo osam sati, nije imala ništa specijalno za oblačenje. Samo druge traperice i druga majica. Prebacila je kosu prema dolje, razbacala ju rukama, stavila parfem na vrat i popravila rumenilo na obrazima. Kada je silazila dolje on je već pio kavu. Nastavili su priču gdje su i stali, ali ona je imala neki nemir u sebi. Pomislila je:“Pa tu je moj Zlatko, ne može mi se ništa dogoditi!“
„Trebao bih u sobu uzeti nešto. Hoćeš sa mnom?“ – upitao je onako nezainteresirano. Bilo joj je glupo sjediti i čekati i reče:“Zašto da ne, samo brzo!“ Kada su ušli u njegovu sobu, koja je izgledala kao da je prošla vremenska nepogoda kroz nju, on rukom razgrnu mjesto na jednom krevetu i reče joj da sjedne. Otišao je do kupatila i brzo se vratio. Sjeo je do nje, ukočene i zbunjene i rukom joj sklonio pramen kose s lica. Zavukao je ruku pod njenu majicu, a ona se borila sa svojim mislima da pobjegne, a da ne ispadne provincijalka. Kad joj je počeo baliti jezikom u usta i rukom prčkao oko patent- zatvarača na trapericama, u glavi joj prasnu mamina rečenica „bez seksa“ i ona skoči i izvali :
„Ja sam nevina!“
„Oh, oprosti mi, molim te, a mogao sam te povrijediti!“ – ispričavao se on i popravljao svoje nadigišene hlače.
„Pođimo!“ – reče joj i siđoše do fotelja u predvorju. Pokušavao je biti ljubazan, a ona se plašila je li mogla ostati trudna od poljupca.
Na vratima hotela pojaviše se ekipe, umorni i znojni i među njima Zlatko. Plavušan joj reče da je umoran i da bi radije pošao spavati, a ona je jedva čekala da potrči svom prijatelju Zlatku: „Jao, mogao me silovati!“ – provali iz nje bujica riječi. Zlatko je uze ispod ruke i krenu s njom uz stepenice prema sobi i stade uz zid: „Ma, tko te mogao silovati!“ upita ju smireno, zaštitnički i zabrinuto.
„Pa, onaj plavušan, purger, bili smo na kavi, znaš!“
Zlatko ju zagrli i nasmija se. Povuče ju prema sobi i reče: „Ludice. Najgore što se jednom frajeru može dogoditi jeste kad krene u provod da naleti na njufericu!“ Smijao se a ona ga je lupila po glavi, ljuta što se sprda s njom. Tu noć momci u sobi su spavali kao bebe, a soba je bila puna smrada njihovih patika i pored otvorenog balkona. Bila je mirna, jer je na podu pored nje tiho disao njen prijatelj zaštitnik i ništa joj se ne može dogoditi.
U jutro kada je krenula na doručak, u hodniku se srela s plavušanom, koji je oko struka prigrlio dugonogu plavušu i rekao joj :“Bog!“
Pomislila je: „Ova će mu garant dati!“
komentiraj (14) * ispiši * #
Zaborav
utorak , 26.06.2007.
Redovi pred šalterima su bili dugački, klima nije radila, a radila su samo dva šaltera. Osjećala se nervoza u zraku svih nas koji smo negdje žurili i nismo imali nerava za čekanje. Obje djelatnice iza visokih staklenih pregrada tako smireno i polako su obavljale svoj posao tipkanja po tastaturi i brojanja novca. Zamišljlala sam, kada bih ja radila u banci , ih, kako bih ja to sve na brzinu. A onda mi je sinulo - a na kraju smjene zbrojim novac i ....manjak!!!!
Zbilja se ovaj posao mora raditi smireno i ako se nekomu žuri, neka ide u drugu banku. Djevojka iza staklene pregrade u šalteru je bila nova i jako lijepa. Samouvjereno je, prekrasnih i dobro našminkanih očiju, rukom dodavala papir na potpis i samouvjereno i polako brojala svaku novčanicu. Svakog klijenta je dočekala s osmjehom i na kraju ljubazno zaželjela ugodan dan. Pa nije čovjeku teško ni čekati...dobije osmijeh i želju na kraju. Gdje to ima! U bolnici ne! U trgovini? Pa, tu i tamo, zavisi ima li konkurencije u blizini! Kada sam ušla u banku odmjerila sam koji je red kraći i znala sam, koliko god ja procjenjivala uvijek stanem u onaj red u kojem se nešto zakomplicira i ja blijedo gledam kako je susjedni red sve kraći i kraći, a ja ne mrdam. Oči ove djevojke su bile prelijepe, a osmijeh je bio besplatan pa sam odabrala njen red. Ispred mene stajao je poguren visok starac. Ruka na štapu je treperila kao da mu je hladno. Kosa je bila tako rijetka i bijela, da je ličila na razvučenu paučinu. Lice blijedo i znojno. Prešao bi prljavim rupcem preko čela i nosa brišući znoj koji mu je navirao kao rosa. Blijedo plava košulja bila se zalijepila za leđa, a hlače su bile veće za broj - dva stegnute starim iskrzanim kožnim remenom. Cijelo njegovo tijelo govorilo je da je jako bolestan. Zapitala sam se zašto ne upita da ide preko reda, a onda sam pomislila - vjerojatno je bolje i ovdje čekati s narodom nego biti sam u tišini svoga stana. Samoća i starost su nešto što nas okružuje i mene užasava.
"Molim lijepo, Vašu osobnu iskaznicu!" - bljesnuše bijeli zubi mlade djelatnice iza staklene pregrade, obraćajući se ovom starcu.
"Vidiš onu sliku tamo?" - podiže štapom prema zidu na kojem je stajao poster banke koji reklamira kredite za umirovljenike. "To sam ti, drago dijete ja, a ti me tražiš osobnu!"
Djevojka se ne dade zbuniti, ljubazna i drsko mlada i reče:
"Žao mi je, ali to je pravilo banke!"
Bila sam sigurna da ona pojma nema tko je to, ali zato se meni upalila lampica i prepoznala sam velikoga glumca našega grada. Naježila sam se na toj paklenoj vrućini kada sam vidjela kako je starost i bolest izobličila tog nekada zgodnoga i šarmantnoga čovjeka. Sjetila sam se da sam nedavno vidjela smrtovnicu na drvetu da mu je umrla žena nakon duge bolesti. Imali su jednu jedinu kćerku, a ona je sigurno bila negdje vani.
Zgrozila sam se na onu neprekidnu rijeku života koja se nije dala uznemiriti smrću jedne velike glumice i bolešću jednog velikog glumca. Pošto je rat u moj grad nanio ljude od svuda garantiram da u tom trenutku u toj maloj banci nitko nije znao tko je taj čovjek. Ja sam znala i - bila tužna. Za trenutak sam kao studentica sa Sanjom otišla na koncert za violinu njihove kćerke kojoj su dali ime od početna dva slova svojih imena.
Tako sam silno željela uzeti ga pod ruku, sjesti u moj auto s klimom i povesti ga do njegove zgrade, napraviti mu kavu i malo čavrljati, ubiti na trenutak tu njegovu prokletu samoću.
Nisam!!!
Bojala sam se da ne budem pogrešno shvaćena. Ostala sam dio te blijede mase na koju je on bio bijesan i ljubomoran što je njegovo ime obavila paučina i neznanje.
Drhtavom rukom potpisao je papir koji mu je pružila djevojka okupana svojom mladošću i ljepotom i isprekidanim koracima izašao iz te male zagušljive banke.
komentiraj (10) * ispiši * #
Sav trud uzalud
ponedjeljak , 25.06.2007.
Ležale su na plaži ponovno zajedno nakon dvije godine. Lani jednostavno nije uspjela odvojiti jedan vikend da ju vidi.
"Ostavila sam ga!" . rekla je. "Konačno sam slobodna!" - osmijeh joj je ozario lice.
Bilo je to lice zadovoljne žene, koja je konačno počela cijeniti samu sebe samim tim što se oslobodila pedesetgodišnjeg terora njegove grozne naravi.
"Hvala Bogu. Da znate da sam Vam u očima vidjela zadovoljstvo pri prvom susretu. To je interesantno kako žena blista - zaljubljena ili zadovoljna, te oči iskre i blistaju."
Nije znala je li umjesno čestitati na tomu što je netko napustio ustanovu zvana "brak" nakon pedeset godina. Ali, tužnije je bilo svake godine doći u posjet i gledati njene suze, koje ne da su se slijevale nego frckale s obraza.
"Pa, zato sam Vam pisala, ali nisam smjela konkretno pitati jeste li uradili kako ste planirali ili ste bili slabi na njegovo slabo zdravlje i nemoć jednog bezobraznog starca."
"Ma, ja ti nisam za pisma. Počela sam, nekoliko puta, ali ne ide mi. A tamo u kući mojih roditelja gdje sada živim nemam još telefon. Draga moja, nemam ti čak ni Tv. A kad sam došla u Beograd u stan da od tri televizora uzmem jedan, rekao je da ja tu nemam što tražiti. Molim te lijepo, draga moja, tolike godine i toliko mojih plaća a ja tu nemam što tražiti. Ali, nema veze, meni je dobro. Neka stari kenjac gušta, nećemo ništa nositi sa sobom na onaj svijet!"
U taj tren zazvonio je mobitel i bila je to njena ljubav. Ujni je bio jako drag jer ju je podsjećao na njenog Darka.
"Dobar dan...kako si...ah, ja dobro. Evo, uzela i onu sedamdesetu da ne ostane neiskorištena...!" - smijala se i razgovarala s njenim dragim, koji je morao raditi na ovoj vrućini.
Nisam mogla vjerovati da žena koja je ostavila supruga nije ucviljena nego odiše zadovoljstvom. Nisu joj ni noge više otjecale, nije morala nositi stoličicu na plažu i sjediti radi kralježnice nego je ležala na ručniku sa šeširom, kao prava dama. A obrazi su joj bili rumeniji, zategnutiji i svježiji. Plave oči su blistale kao staklene, a svako malo suze bi ih pokvasile u pričama kada su sinovi bili mali a ona ih pokušavala zaštiti tako da ne pristaje na njegove svakodnevne svađe.
Darko joj je u dvadesetdrugoj rekao:"Znaš, mama, da sam ljut na tebe. Nisi nikada tatu pokušala odvratiti od alkohola, prihvatila si to, a druge majke mojih prijatelja su sve činile!"
Objašnjavala mu je kako je njen jedini metod bio da nema svađe i galame i da je samo znala skloniti se od njegovih provokacija i glupih kritika i nabrajalica. Bila je to ona tiha, skromna starinska žena, kojoj muž ima pravo sve reći ne cijeneći njen poslovni uspjeh i karijeru. I bez obzira što joj se pola Beograda klanjalo iz poštovanja on ju je zamlaćivao kao sluškinju.
Bila je to žena koja je suosjećala sa svim žrtvama rata, klanjala se ljudima Srebrenice i Vukovara i silno željela ispraviti grešku naroda komu je pripadala.
Sa žarom u očima je pričala o roditeljskoj kući koja je bila zarasla u šikaru i nitko nije htio doći da to "raskrči" jer su se bojali zmija...pričala je o susjedima koji su kraj nje išli u "širokom luku" zato što nema muža uza se i stalno pitali kad će on doći....Pričala je o plakaru u hodniku i starim zavjesama koje je svojim rukama prekrojila i uredila da liče na nešto. A onda je zovnula čovjeka da ogradu podigne iz ležišta, izbetonira stazu i napravi dvije nove rupe za stubove ograde i premjeste ju na novo mjesto pa da se kući prilazi pravo, a ne nakrivo :) A onda cvijeće, maline, stazice...
Slušala ju je pažljivo i pokušavala pohvatati slijed rečenica koje su izgovarane bez daha, ali tako pristojno tiho da nitko oko njih na plaži ne čuje njenu priču.
Nagnula se i zagrlila ju:"Oh, draga ujna, tako Vas silno volim i cijenim, Vi ste divna žena. Kako samo možete biti tako kreativni. Ja sam kao balvan za takve stvari. Ne volim više raditi kućne poslove niti išta. Samo bih negdje jurila i bila vani."
"Drago moje dijete, to je znak da si mlada. Kad ostariš dosta ti je šnitica s medom i čaj u jutro i malo prošetati i Bogu zahvaliti za još jedan dan, još jednu godinu. Kada je došao rat ja nisam mogla ni sanjati da ću ikada doći u našu kuću na moru, a Bog mi podario zdravlje i godine, pa evo sve obnovili i dolazim svake godine!"
Da, upravo to. Kad ju je jučer nazvala da vidi jesu li stigli i da ih dođe posjetiti, plašila se da će se javiti ujak i reći ' umrla je ona lani'.
"A sad te vodim u restoran na ručak. Neću da dangubim oko kuhanja!" - rekla je ujna.
"Ali, ne želim Vam biti na trošku. Sve je tako skupo!" - rekla je ustežući se i prvo pomislila da je dar koji je donijela preskroman za ručak u restoranu.
"A, draga moja, sad ja imam love. Sad sam svoj čovjek. Nikomu ne polažem račune!" - smijala se ujna.
Otišle su do terase gdje je sjedio ujko da ostave ručnike i ona mu reče da idu u restoran, a on kao stari bećar obasu ih savjetima da ne dozvole konobaru da im natura svoje ideje, nego da uzmu ono što one žele.
Nikada ga nije vidjela tako pričljivoga i gostoljubivoga za sve ove godine.
Uhvatila je ujnu pod ruku, krenule su prema restoranu, a onda joj je šapnula na uho:
"Znate, što, ujna, definitivno muškarci vole jake žene i da im lupe šakom od sto. Ovo ste davno trebali uraditi i cijenio bi Vas. Vi ste bili dobar materijal za iživljavanje za svojom dobrotom. To tako ide kod muških. Baš ste mi smiješni...zajedno na ljetovanju kao ljubavnici ....ha ha !"
komentiraj (4) * ispiši * #
Još jedna prilika
nedjelja , 24.06.2007.
Poruke na mobitelu su joj postale sumnjive. Nekako su djelovale kao njen silni trud da ju uvjeri u nešto nestvarno, kao pošteda od loših vijesti. Napisala je poruku- odgovor i kad je trebala kliknuti "send", poništila je poruku i pritisnula broj 3 na mobitelu za poziv.
Čim je čula boju glasa i ono "ma, ne, sve je u redu, otkud ti te lude ideje..", znala je da je ispala iz igre.
Okrenula je kućni i javio se brat.
"Je li mama u bolnici?" - upitala je onako blisko očekujući da je to sada njihova stvar.
"Trenutak! Tata stišaj TV!" - čula je bratov glas i onda tajac. Zamišljala ih je kako rukama gestikuliraju da su razotkriveni u svom tajanstvenom zadatku. U jednu ruku bila im je i duboko zahvalna jer iz te kože nije mogla u drugu. Tih dana je morala biti uz svoje dijete i rješavati stvari vezane za njegovu budućnost.
"Molim!" - rekao je tata, a u glasu mu je osjetila da je zadržao dah i pokušava biti onaj autoritet iz njenog djetinjstva, kada je bila vrlo važna ta njegova muška odvažnost i ona mu je vjerovala svaku riječ. Ovaj trenutak ona nije bila njegova mala djevojčica, nego zrela i odgovorna kćerka a s druge strane majka.
"Tata, mama je u bolnici, zar ne!" - više konstatirajući nego pitajući izgovorila je tu rečenicu koja joj je zvučala kao da prisluškuje nečiji razgovor i očekuje negativan odgovor, jer onaj drugačiji će silno unesrećiti osobu koja to pita.
"Ma, ne, otkud ti to!" - govorio je neubjedljivo, a kao da mu je boja glasa poručivala "ma, daj , razotkrij me više, nemam snage za laži, trebam te!"
"Nemoj me štedjeti, tata, reci!"
"Ama, da, jeste. Već četiri dana. Sutra je operacija."
" A kako si ti, možeš li izdržati taj pritisak, je li ustrašena, koji liječnik..." - zasula je tatu rafalnim pitanjima.
"Guram nekako, ali i ja moram raditi onu tešku pretragu debelog crijeva, ja se žalio na prostatu, a moj liječnik hoće da i ovo isključi!" - prosuo je tata kao rižu na sto pregršt nakupljenih tajni.
Osjećala je u glavi veliki vakum, mislila je da će se onesvijestiti, nije to moglo stati sve u njen kapacitet emocija i panike od gubitka.
"O, bože, molim te, ne još, čuvaj mi ih!" - orilo je u njenoj glavi i imala je osjećaj da tata čuje taj nekontrolirani slijed rečenica u njenoj glavi.
Već je vidjela slijedeće jutro: tata javlja najgoru vijest, čak i metastaze, a mama podlegla na operaciji zbog slabog srca. Ili borba do posljednjeg daha oboje njih i strašni događaj samo s odgodom.
"OK, tata! Molim te, javi mi sve u jutro. I ja krećem odmah!"
Trebala je snagu svoga sina. Pozvala ga je na mobitel i plakala. Nije bila još spremna za rastanak od ljudi koji su joj podarili život, a da ne pomišlja na patnju u bolesti kao što danas odlazi svaki drugi čovjek u vječna počivališta. On je objašnjavao svojim mladim optimizmom situaciju onako kako je ona željela čuti i odmah došao doma. U očima mu je vidjela zabrinutost, ali joj je govorio ono što je željela čuti : liječnik samo želi isključiti i tu varijantu uzroka bola kod djeda, a baka će konačno biti operirana, pa na kraju krajeva to su joj trebali uraditi prije sedamnaest godina. Htjela je vjerovati u tu varijantu u ovom okrutnom životu, ali u svojoj sebičnosti da ih zadrži još malo uz sebe, još sebičnije je željela da budu pošteđeni patnje i duge bolesti.
Cijelu noć se prevrtala u krevetu kao na ražnju, palila i gasila TV, ustajala do prozora i gledala je li svanulo...bila joj je to, činilo joj se, najduža noć u životu.
Sjedila je kao na iglama i pila svoju nesicu ne skidajući pogleda s mobitela u iščekivanju da zasvijetli tatino ime. Kada je bilo više za neizdržati taj beskraj od čekanja, pritisnula je broj 4 i tata je samo onako u jurnjavi rekao:
"Ovaj tren krećemo u bolnicu, operacija će biti gotova za sat!"
"Stani, tata, ali ti?"
"Što - ja?!" - upitao je tata.
"Pa, kakav ti je nalaz?" - pitala ga je ustrašeno.
"Ah, to!!! To je u redu, sad ja mislim samo na mamu! Javim ti se mobitelom iz bolnice!" - rekao je i spustio joj slušalicu.
Bila je to prelijepa vijest. Sad je tata bio jak za oboje, iščupat će on i mamu! - pomislila je.
Nakon sat vremena, čula je mamin promukli usporeni glas kroz zube 'dobro sam' .
Onda je zabila glavu u jastuk i pustila onaj životinjski krik iz sebe, a da ne ustraši susjede:
"O. Bože, hvala ti na još jednoj prilici da ih zagrlim, da dišu i raduju me svojim glasom!"
komentiraj (3) * ispiši * #
Štakice
subota , 23.06.2007.
Polazak s perona iz dvadesetog stoljeća. Sve je staro pa čak imam osjećaj i one stotine golubova na čeličnim konstrukcijama koje drže krovove perona. Čini mi se da su to oni isti golubovi iz 1979. Stižu dva vagona i lokomotiva. Brzi međunarodni vlak. Strašno. Ne zbog mene nego zbog novih naraštaja koji tapkaju u mraku moje prošlosti. Nose laptope i Mp3, a stoje na istim golubljim govnima na peronu bez klupa kao i ja 1979. Užas. S lokomotivom tri vagona. Ulaze mladi strani turisti. Skrivam pogled od njih jer me stid moje zemlje. Ne...to nije moja zemlja. To je europsko kopile i genetski poremećena europska tvorevina. Želim im reći da su naprednije živjeli moji starci nego moje dijete. Oborenog pogleda ispod trepavica provirujem na iste stare hidroelektrane. Barem one ne trebaju modernizaciju. Kakve god da su proizvode onu bijelu svjetlost u žarulji. Ima ih nekoliko na toj divljoj rijeci i djeluju umorno i oronulo. Gledaju ti mladi turisti u hodniku kroz prozor gdje piše "ne naginji se kroz prozor"...oni to svakako ne bi učinili jer ih dovoljno straši ovo užasno kloparanje točkova koji kao da otpadaju i mi idemo podom po tračnicama. Nema teorije da se javim na mobitel koji mi zvoni, jer ne bih čula niti riječ od buke. Šaljem poruku " Selma putuje i ništa ne čuje, vlak ima čak dva vagona..."
Dolazak u regiju s kojom se sprdamo, ali avaj! Nisam prepoznala postaju grada u komu sam se rodila. Napravili ljudi pristojne perone na kojima nema nikakvih golubova ni izmeta pod nogama. Sve je ćirilica- latinica. Hajd'-nema veze, naučila sam ja i to obadvoje i ruski. Ali, ni Rusi više ne govore ruski. Lani sam pokupila stopera iz tamo neke ex-SSSR ali dečko spika engleski, ne treba mu onaj moj ruski što ga znam, ha! Svi smo jedna velika američka planeta Zemlja. Je li i to bolje nego ruska,hm! Ta, bilo je ili jedni ili drugi ...nesvrstani nisu bili u modi.
Dakle, peroni "ispod čekića". Moj me tata lako našao u ta dva vagona- iz prve.
Povratak u cik zore. Zove me moja ljubav dok sjedim na novoj-novcatoj klupi i čekam vlak od dva vagona koji kasni četrdeset minuta (rekla sam tati - idi ti doma, mama je sama) i ja mu kažem da nas ima čak troje koji čekamo vlak. On me pita :"Puca li tamo!" A ja odgovaram: " Ne, neće kiša ovih dana!" Kaže on: "Ovdje puče....zora, ljubavi moja!" Ah, onda ja budala skopčah njegovu šalu, pa se podvirih ispod novih streha perona i ugledah raspuknutu noć tamo na obrisima brežuljka pored moga grada. "Da, ljubavi moja, puklo je i ovdje, ali nemam ekran pred sobom!"
"Je li slobodno!"-tek onako radi reda upitah mladu damu sa djetetom u kupeu jer su hodnikom špancirali neki sumnjivi tipovi. "Da, tu je i moj muž!"
"Nemam ništa protiv - protectora!" - pomislih i podigoh ruke iznad sebe da ubacim dvije torbe na one rešetkice. A tamo stoje...dvije male štake. Ona sjedi, ne primjećujem ništa. Dođe joj i mladi suprug...ima obje noge i ne šepa. Ali, ona me upita imam li neku tabletu, boli joj supruga prst, prignječio mu ga taxi u Zagrebu s vratima, pa ga boli do ludila. Izvadih mu "brufen", a on pokazuje crni nokat koji se već digao da otpane i psuje na svoju glupost.
Kažu do Siska bilo k'o šibica, a nitko da ustane iako vide štakice.
"Oprostite, bit ću izravna, što je ovom krasotanu!" - upitah mladu mamu dok sam gledala u prekrasne plave oči Markove. Nije odvajao pogled od mene.
"Ah, kažu da ima neku bakteriju u kuku koja napada djecu od pete godine. A kažu da će proći samo od sebe!"
Srce mi se steglo. Bile su to najpametije okice poslije očiju moga sina (jednostavno ja razlikujem pametan pogled i teleći pogled, sredine nema, "oči su ogledalo inteligencije") koje su me ispitivački gledale. Tableta je djelovala i tata je zaspao, a i mama se naslonila i zaklopila umorne oči. On se pomaknuo na sjedište do prozora i onda smo brojali koliko kamiona je prošlo cestom (ipak auta nisu zanimljiva kao kamioni). Pa smo onda oboje zaključili da se ljudi bude i idu na posao a u kamionima voze kruh i mlijeko za trgovine.
Kondukter je otvorio vrata i rekao da se pripreme, stižu na cilj. Marko je rekao:
"Mene ćeš, tata, staviti na glavu, a mamu na leđa!"
Jao, što reći. Muškarčina. Brine se i za mamu. Zna da je tata jak i kada ga prst boli i pije tabletu, a on i mama tako silno trebaju svoga Supermena.
"Bog, teta!"
"Bog, Marko. I hoću da mi brzo ozdraviš i budeš najbolji u "Dinamu" i da moram doći na svaku tvoju utakmicu!" - govorila sam mu dok mi je neka šaka bila zaglavljena u grlu.
"OK, teta, dogovoreno!" - podigao je na mahanje svoju rukicu. Suzdržala sam se da ju ne dohvatim i u nju utisnem svoj poljubac suosjećanja.
"Budite jaki i vjerujte liječnicima u Zagrebu. Bili su "No.1" i šezdesetih, a tek danas!! Ako su oni rekli da će proći, sigurno će proći!" - rekla sam mladom tati i mladoj mami. A ni sama nisam vjerovala u to što govorim.
Ostala sam sama u cijelom vagonu. Uzela kockicu čokolade i nisam ju mogla progutati.
komentiraj (4) * ispiši * #
Dvadesetdrugi ...
petak , 22.06.2007.
Prešla sam ti rukama preko lica.Obujmila sam ti neobrijane obraze i rekla:
"Znaš li koliko te volim!"
"A znaš li ti koliko ja tebe volim?!"
"Nemaš pravo prepisivati :) Prva sam te pitala!"
"Ne znam , ljubavi. Boli me glava. Jučer sam sjedio na stoličici, nešto radio i pio cijeli dan. Zato me glava boli i nisam se htio brijati!"
"Ali, znaš što ja mislim o tome. Tako svojim mušterijama poručuješ da ih ne poštuješ. Takvom ti je mjesto u nekom kanalu s bocom u džepu!"
"Znam, ljubavi moja, ali me stalno mučiš. Znaš gdje si jučer bila. Radiš po svom, a mene to boli!"
A mene boli kada mi tako govoriš i stalno se svađamo. U stvari, ja se svađam sama sa sobom, jer ti uvijek kažem sve što me ljuti, a ti kao prava muškarčina (ha!) to sve fino dinjstaš po sebi, mučiš nas oboje i ništa ne rješavamo. Zato me strah pomisli na zajednički život. Mi - koji smo uvijek sve iznosili na sto i pretresali, sada samo šutimo i tjeramo inat. Ne možemo mi sutra tako pod isti krov, zajedno ustati iz kreveta, a ti ćeš na posao odnositi svoju ljutnju i misliti da ja znam koliko me voliš, i da to ne smiješ pokazati jer ću ja to okrenuti protiv tebe.
Budalo moja! Sve što smo više zajedno, sve se manje znamo. Htjela sam te obradovati salatom od rendanog krastavca u kiselom vrhnju, a ti si se mučio i jeo, da bi mi na kraju držao predavanje kako je krastavac težak za želudac...smiješno! Nakon pet i nešto godina ja saznala - ti ne voliš krastavac.
Onda si krenuo doma i nas dvoje smo se držali za ruke kroz otvoren prozor na onom pravcu gdje vidimo da ne ide nitko iz supronog smjera. Dy je rekao da će i on tako s curom (kada ju nađe) pa ćemo i mi njega morati ovako voziti :))
Govorio si nam "ljubavi moje dvije" i ja sam zaključila da je na toj nadmorskoj mnogo svježije nego dole u paklu asfalta i betona...
"Tamo gdje su vuci, vile i hajduci.." to je tvoj kraj, uvijek te zezam, a ti kažeš da ćeš sa mnom gdje god ti kažem.
Hodali smo po Splitu, Brdima i kako se već sve to zove...tražili garsonjericu (važan je krevet, štednjak i kupatilo) pa da ležimo po cijele dane i mirišemo more...
Hoću s tobom sve...da ti uvijek ljubim tvoje već staro lice i šapućem "lijepo moje lice"...
Hoću s tobom sve...
komentiraj (0) * ispiši * #
Bez igdje ikog svog
četvrtak , 21.06.2007.
"Imaš kunu?"...svaki dan isto pitanje kada nabasa na njega ispred zgrade. Svaki dan isto pitanje, a on svaki dan sve deblji. Iako su vrućine postale nesnošljive on je već dva mjeseca u istim hlačama i istom džemperu. Oko njega se širio nesnošljivi smrad neopranog čovjeka.
Već mu je odjeća bila sva poderana, koljena su mu virila kroz razguljene nogavice masnih hlača. Kosa prirodno čičkava ličila je na gnijezdo. Baš je izgledao kao Robinson Crusoe. Bio je to Robinson njihovog kvarta.
Prvu noć kada je doselila u taj kvart, spavala je pored otvorenog prozora i cijelu noć ju je uznemiravala galama iz susjedne zgrade. Bilo je to nešto teško za opisati. Nije mogla razumjeti niti jednu riječ, ali to je zvučalo kao galama jednog pijanca na ženu. I ona je pomislila - zaboga miloga, zašto susjedi ne zovu policiju!'
Nakon par dana zaključila je da je glas mladića koji šeta po dvorištu i priča bez prestanka, glas koji joj noću ne da spavati.
Bilo je to nešto neartikulirano, za opisati vrlo teško. On je vodio dijaloge sam sa sobom, prebacujući se iz lika u lik, mijenjajući boju glasa i sve je bilo povezano. Nekada je ličilo na politički govor, nekada na svađu dvoje sugovornika, nekada na ratni poklič...ali, nikada nije mogla dočekati kraj tih dijaloga iz jednih usta. Djelovao je vrlo inteligentno, odgojeno. Znao se on i ispričati kada bi pitao za novac, znao bi biti i uporan-ako traži kunu, pa dobije negativan odgovor onda bi pitao ' a imaš li 20 lipa!'...
Ali, nasilan nije bio. Smisao njegovih dana je bio stajati, čekati pogodnu osobu, prići i pitati, sjediti i pijuckati pivo i pušiti...On je ličio na psića- beskućnika koga su svi voljeli i brinuli da nije gladan.
Nekada bi "osvanuo" obrijan, opran i čist. Netko bi i za to skupio hrabrosti. Obraćali su se Centru za socijalni rad i pitali što se može uraditi za tog momka, ali nitko se nije dao trošiti za to. Oni rade samo po pisanom nalogu.
Živio je sam u stanu. Jednom ga je vidjela na prozoru kako gleda na ulicu i miluje macu koja je ležala na štoku prozora pored njega. Jednom ga je vidjela kako vrši nuždu uz zid zgrade i pomislila kako mora paziti kuda hoda jer to može donijeti u stan na obući.
Nitko joj nije znao ništa reći o tom usamljenom mladiću. Negdje je pukao film, negdje je došlo do kratkoga spoja. Ali, gdje!!!
Dok je ulazila u trgovinu, skoro se sudarila s njim. Odmah je izbacio kao iz topa:"Imaš kunu?"
Dala mu je. A on se istog trena obratio djevojci u trgovini: " Uzet ću ja pivu!"
"Ne, nećeš. Dosta mi te. Nisi ni onu platio. Nije piva kuna. Izlazi van!!!"- viknula je, a on je skrušeno izašao. Druga djevojka koja je stajala i čekala svoj red, reče:
"Pa, da ga je samo dobro oribati i presvući, ljepuškast je. I imaš frajera. Samo mu daš pivu."- šalila se djevojka.
Nju su zgražale šale na račun ljudi koji imaju " problema ". Suzdržala se komentara. Kada su ostale same, upitala je djevojku koja radi u trgovini:
"Pa, što je s tim mladićem!"
"Ma, njemu su, znate, u vrlo kratkom vremenu umrli i otac i majka. Bio je tinejdžer. I pukao je. Samo je tako počeo nabrajati i hodati okolo. Ljudi su mu počeli davati za sendvić , a on je počeo uz sendvić i pivu i pušiti. Ma, jede vam on, moja gospođo, bolje i od vas i od mene!"
"Jao, nemojte tako, kakav je to život. Jadan on. Pa, kako socijala ne reagira.!" - pitala je.
"Ovi iz zgrade su ih zvali, ali nikada nitko nije došao već deset godina. A on me tako uznemirava ovdje. "- ljuto je komentirala djevojka. Mislila je kako je ta cura nezrela i bez izgrađenog osjećaja za suosjećanja, ali možda joj je zbilja dodijalo voditi računa da joj ne pravi manjak uzimajući robu bez dovoljno novca.
Sve joj je to ličilo na scene iz američkih filmova s beskućnicima i živeći u onom sistemu to je bilo nepojmljivo. Amerika počinje vladati svijetom u svakom pogledu.
komentiraj (7) * ispiši * #
Sudbina
utorak , 19.06.2007.
"Molim , pola kruha i mlijeko!" - čula je glas iza sebe u maloj trgovini pored njene zgrade.
"Jao, koji ugodan glas, dobar bi bio za radio- program!" - pomislila je profesionalno deformirana. Ništa ju nije moglo trznuti, izazvati reakciju kao boja glasa. Jednom je jednoj djevojci u butiku nakita rekla : "Je li Vam ikada itko rekao da taj glas mora u medije!" Djevojka joj se zbunjeno zahvalila.
Tako i ovaj tren, glas ove žene.
Pogledala ju je i pomislila kako ta žena prosječnog izgleda izaziva posebno poštovanje. Čak je to osjetila i kod djevojke koja radi u ovoj trgovinici, jer je zbilja ljubazna prema ovoj gospođi.
Poslije podne se nadigao strašan vjetar pred ljetni pljusak, nebo se zacrnilo i sparina se nabila u stanove. Prišla je prozoru da vidi nebo i ugledala onu finu gospođu iz trgovine kako po dvorištu ispred zgrada kupi papire koje je vjetar vitlao u zrak i stvarao užasan nered. Djeca iz susjedne srednje škole su poslije velikog odmora i u jutro i poslije podne stvarali zonu zaraze bacajući papiriće od piceta, sendvića, smokija, bočice od sokova...Svi stanari su komentirali, pisali pismo ravnateljici škole, na što je ova odgovorila: "To su vaša djeca koju odgajate i šaljete nama u školu !" Što reći na to!!! Mač s dvije oštrice- istina, ali i ona bi mogla pomoći. Pa to je i sredina škole...Njenom tati su, na primjer, stavili kontejner za smeće od vrtića pod prozor privatne kuće, na što je njen tata našao mudar način da riješi problem i otišao ravnateljici vrtića na razgovor. Ljubazno ga je primila, a on joj je skrenuo problem kontejnera koji je stajao samo par metara od dječice koja se igraju uz ogradu vrtića i da bi dobro bilo izmjestiti kontejner na ulicu. Ova je to odmah uradila u strahu od mogućeg skandala o bolesnoj djeci.
Jedim udarcem- dvije muhe. Mudar tata!
Ali, ovdje ravnateljica očito je bila obična isfrustrirana stara baba.
I tako je, ona kroz prozor, gledala tu gospođu kako kupi papire i stavlja ih u veliku kutiju od banana i pritiska drškom od metle da joj vjetar ne razbaca njen trud ponovno visoko u zrak.
Upravo tih dana pokušavali su organizirati svoju zgradu, skupljajući novac za krečenje i popravke svega što je ratom uništeno. Definitivno im je bilo jasno da lijepih starih običaja iz starog sistema nema.Nitko više ništa ne radi o trošku države, nego - lati se svoga novčanika.
Prva stvar koju su trebali riješiti bilo je naći osobu koja će održavati čistoću stubišta. Imali su autoritativnog povjerenika koji je imao smisla biti dobar domaćin kuće i radio je posao do savršenstva.
Kako je vjetar počeo divljati i kišu ubacivati kroz prozor, zatvorila je krila prozora i vidjela da ta gospođa i dalje kupi smeće, kao da ne pada kiša.
Sutradan u jutro, izlazeći iz stana, dok je zaključavala vrata čula je nekakvo šuškanje. Pogledala je iza lifta i ugledala onu gospođu.
"O, dobar dan! Gledam što to šuška, a to ste Vi!"
"Dobar dan! Da, evo, od danas sam tu i kod vas. Već radim u susjednom soliteru." - govorila je gospođa onim prelijepim fonogeničnim glasom. Pomislila je,' ja bih radije da nam negdje na radiju čitate vijesti.'
"Je li Vam teško, je li naporno, sparina je, a nemamo prozore na stubištu!" - nastojala je biti posebno ljubazna prema toj ženi koja je duboko u njoj budila posebno poštovanje.
"Ma, ne! Nikako! Volim ja raditi. Samo polako!" - reče gospođa.
"Mogu li Vam prije nego odem donijeti sok!"- ponudila se.
"Ne, hvala, radije ne bih. Onda samo trebam wc, znate kad se ostari to je tako.!"- s osmjehom na tu šalu uzvratila je gospođa.
Kroz par dana povjerenikov sin srednjoškolac idući od stana do stana i skupljajući novac za održavanje zgrade navratio je i do nje.Taj dečko joj je bio jako drag.Kao da ga je ona rodila, ništa mu nije bilo teško uraditi. Kad je tek doselila i nikoga nije znala, vraćajući se jedan dan pretrpanih ruku s vrećicama on joj je pritrčao i rekao :"Hoćete li da Vam pomognem!" Od prvog trenutka taj dečko ju je šarmirao kućnim odgojem.
Upitala ga je :
"Matej, znaš li ti onu žeu koja čisti!"
"Znam. To je žena iz susjednog solitera. Ona ima sina malo zvrcnutog i žive sami. Znate, on je ubio svoga oca!" - govorio je Matej, onako kao u povjerenju.
"Ma, kako, gdje je sad!"- upita ga ona šokirana.
"Tu, s njom. To Vam je onaj dole što uvijek šeta i puši"- govorio je Matej.
"Ali, zašto nije u zatvoru?" - upita ga ona.
"Pa, valjda je lud!" - odgovorio je Matej.
Ona je u takvim slučajevima prvo osjećala sažaljenje. To je bila teška situacija i ne za osudu. I nije voljela šalu niti oštre komentare za takve . Sve bi nešto kao to gledala prvo s majčinske strane. Pomislila je kako ta žena živi u strahu i s nelagodom od susjeda jer ima bolesnog sina.
"On ima valjda shizofreniju!"- dodade Matej na to.Pomislila je - koliko to samo košta. On mora biti na lijekovima svakodnevno i mora ih imati, a zdravstvena zaštita ne funkcionira.
"On Vam je znate, jedne noći kada mu je tata stigao s posla skočio, dohvatio stolicu i tukao oca dok ga nije usmrtio i vikao...'napadaju nas, ubit će nas...'
Ona je čula da je to tipično za shizofreniju, taj napadaj kada osoba ne prepoznaje bližnje nego vidi nekoga tko ga ugrožava. Bila je laik za te stvari, ali je bila puna sažaljenja i suosjećanja.
"I onda je skočio kroz balkon i pao na drvo. Nije se slomio, ali su ga tu noć smjestili u bolicu. Jadna žena, stidi ga se, on ne radi, a samo puši i hoda!" Bila je to Matejova vizija sudbine to dvoje nesretnih ljudi, ali ona je to gledala drugačije. Roditeljskije. Ta žena je bila vrlo nesretna majka.
Zamišljala je njihov život koji je bio strašan. Lijekovi, držati ga na oku, imati razumijevanja za njegove krize, mora imati novac za lijekove kada nema niti za kruh...I tako u tim kasnim godinama čisti stubišta da bi osigurala egzistenciju za njih dvoje.
Ponovno kroz par dana ulazeći u lift ugledala je momka koji se naginjao preko ograde uzdignute glave prema gore i zviždukao je. Bio je to njen sin. Kada je izašla iz lifta na svom katu ugledala je tu gospođu.
"Mislim da Vas je dozivao sin!" - reče joj.
"Ma, da, jeste. Ah, znate, nije baš sav svoj..." - reče joj skrušeno. "Pa, kad negdje pođe mora mi se javiti. To Vam je kao malo dijete!" - reče žena više se ispričavajući zbog svoje zle kobi.
"Dobro je to. Dobra ste Vi majka!" - reče ona ženi pokušavajući skriti svoje sažaljenje.
A onda se sjeti neugodnoga smrada na mokraću kada je prošla pored njega. Djelovao je čist i popeglan, ali taj smrad? Sjela je odmah pored kompjutora tražeći više informacija o toj bolesti na internetu.
komentiraj (9) * ispiši * #
Nokti
nedjelja , 17.06.2007.
Uvijek je vodila računa da su joj nokti uredni. I zimi i ljeti, pogotovo oni na nogama morali su biti nalakirani.Bili su to prvi jesenji dani i počele su se nositi cipele. Nakon tuširanja sjela je da skine stari lak i nalakira ih ponovno, jer su već zanoktice bile za "obrađivanje". Kada je skinula lak, na palcu obje noge primijetila je uz zanokticu neku bijelu flekicu. Sagnula je glavu što je mogla niže u nevjerici da ima ikakve flekice, jer je negdje čitala da je to znak nekih smetnji na unutarnjim organima. Pošto je uvijek živjela u strahu od strašnih dijagnoza, zovnula je sina i upitala: " Je li tebi ovo normalno?"
On je rekao: " Ne znam što bih ti rekao. Sad ćemo kod bake pa pitaj nju, ona svašta zna!"
I, zbilja, čim su stigli nakon dugog puta, pokazala je mami nokte na nogama. Nije ih htjela lakirati, jer je svaki čas povirivala- rastu li flekice.
Mama joj je rekla: "Kad se vratite, odmah kod liječnika. To nije ništa opasno, ali ne izgleda dobro!"
Nije mogla dočekati povratak kući. Bila su to vrlo teška vremena za nju. Mjesečna primanja joj nisu mogla pokriti niti stanarinu i režije, a kamo li da ju sada spopadaju nekakve boleštine (koje koštaju).
Odmah, kada je skinula čarapu i pokazala liječniku, poznatom kao "dijagnostičaru u sridu", rekao je:
" Naravno da to nije u redu. To se liječi dugo, može se izliječiti, ali košta. Morate piti jednu pilulicu jednom tjedno, najmanje tri mjeseca, a jedna pilulica košta 100 kuna!"
Sva sretna što ima lijek, pomislila je "Živjela kreditna kartica!"
" U slučaju da ne budete disciplinirani, nokti vam otpadaju i odumiru vrhovi prstiju. Tu jedna kolegica, medicinska sestra već je bila izgubila nokte, ali nakon duge terapije sve se regeneriralo!"
Odmah je jurnula u ljekarnu i kupila tu pilulicu. Svake sljedeće srijede na kalendaru je križala datum s popijenom tableticom. Nakon točno tri mjeseca, samo na vrhu nokta ostala je jedna mala crtica koju je ona sijekući redovito nokte, odstranila i tu je bio kraj.
Nakon nekog vremena, mama ju priupita:"Kako ono kod tebe na noktima?"
"Super! " - reče ona, "sve prošlo. To sam izgleda pokupila gljivicu na onim pustim plažama s Marijom ljetos!"
Marija se krajem tog ljeta naljutila na nju i nisu govorile dvije godine. Jednostavno su malo odmarale jedna od druge.
Jednoga dana ona je uzela telefon i rekla: " Kava?"
A Marija je razdragano rekla: " Odmah!"
I tako su četiri sata sjedile u svom Kave-baru "DM" i prepričavale te dvije godine.
Marija joj se žalila kako joj već dvije godine ima nešto na noktu i sad je tako debeo i ružan, a i boli.
Pričala je o nekakvim mastima, kupkama, lakovima za nokte...čak da je i u Njemačkoj liječnik nemoćan. Ona joj je ispričala za svoj slučaj, na što je Marija samo prečula.
"OK,ako ti to tako!"- pomislila je ona i pogledala svoje fine tanke nokte.
I da,to...pita nju mama kako su sada i ispriča joj susret s jednom gospođom koja nije imala nokte, a i jagodice prstiju su nestajale, pa su ruke ličile na pipke izvanzemaljaca. Mama joj je ispričala za ovaj slučaj, na što je ta gospođa rekla: " Ah, to je sad kasno!"
Kao i Marija! Glupo, i protiv same sebe. Uvijek treba pokušati!!!
komentiraj (11) * ispiši * #
In memoriam: Anto Gardaš
subota , 16.06.2007.
Bila je to 1996. Imao sam devet godina. Svaki dan kada bih se vraćao iz škole, zastao bih pored izloga novootvorene knjižare i u izlogu gledao knjigu s naslovom: " FILIP dječak bez imena". Znao sam da nam je financijska situacija teška i da je knjiga od 160 kuna preskupa, ali sam upitao mamu bi li mi mogla kupiti. Moja mama je uvijek pokušavala ispunjavati moje želje jer sam ja zbilja bio skromno i razumno dijete. Jednoga dana sam fasovao takvu upalu grla, da sam gorio u temperaturi i mama je sva uspaničena činila sve da me izvuče iz te "pržilice glave".
Kada joj je to uspjelo, ja sam izmoren zaspao i kada sam se probudio na jastuku pored moje glave ležala je knjiga sa zavezanom mašnom preko. Mama mi je čitala tu knjigu dok sam ležao slab, povraćao i nisam mogao jesti. Pročitala mi ju je u dva-tri daha, da ne kažem u jednom dahu. Moja mama je imala dara za čitanje i uvijek je govorila kako bi voljela raditi u dječjem kazalištu. U knjizi me dojmio dječak koji je odrastao u domu za djecu bez roditelja i na kraju upoznao svoju majku. Kada sam ozdravio, jednog dana sam sjeo i napisao pismo piscu. Mama mi je pronašla adresu u Osijeku i ja sam poslao pismo, iskreno rečeno bez nade u odgovor, jednostavno sam to morao uraditi.
Sjedio sam za stolom u trpezairiji i pisao zadaću iz matematike. Zazvonio je telefon. Mama je doviknula iz kupatila: " Javi se!" Digao sam slušalicu i rekao: " Molim!", a s druge strane muški glas je izgovorio moje ime i predstavio se kao Anto Gardaš. Mislio sam da ću se onesvijestiti. Pa on je mene nazvao. Kratko smo razgovarali i rekao mi je da uskoro u Danima kulture moga grada učestvuje s promocijom svoje nove knjige koju će mi pokloniti. Kako sam bio sretan, kako sam mislio da sam velika faca, to ne mogu opisati. Živio sam za taj dan.
U velikoj sali Hrvatskoga doma pred kamerama i s mikrofonom ispred sebe, sjedio je jedan divan čovjek i čitao ulomke iz svoje knjige " Tajna zelene pećine", koju mi je kasnije poklonio s posvetom :
" ZA DRAGOG PRIJATELJA A.Š. ZA SJEĆANJE NA SUSRET U M."
Čak je rekao i moje ime i pomenuo naše prijateljstvo, a onda je kamerman prišao mami i meni i snimao me. Znao sam da ću sutra u školi biti glavna faca. Poslije toga mama je njega i njegove prijatelje pjesnike iz Slavonije pozvala na kavu u stan gdje sam ja ovjekovječio slikanjem u svojoj sobi susret s tim dragim čovjekom. Mama je dobila nekoliko knjiga za uspomenu od njegovih prijatelja. Bile su to zbirke pjesama koje su oni recitirali u Hrvatskom domu.
I tako je naše prijateljstvo trajalo. Pričali smo o mom imenu kako su mi u rodilištu greškom bili dodali slovo "n" na kraju imena, ali sreća mama je to odmah zamijetila i ispravila. A on je nama pričao kako je htio da njegov sin ima ime Miron, ali mu nisu stavili slovo "n" na kraju i ostao je Miro...
Godine su prolazile, povremeno bi mi pisao i za rođendan ili Božić poslao knjigu s posvetom. Život je nekako dobio drugi ritam, mama i ja smo doživljavali i ružne stvari, mijenjali adresu, a i sa mojim odrastanjem taj kontakt se prorijedio. Često bih ga se sjetio, ali to bi bilo samo to.
Jednoga jutra dok je mama pila kavu, a ja u svojoj sobi učio, viknula je moje ime i rekla:
"Pa, umro je Ante Gardaš!"
"Kako? Kako znaš?!" - rekao sam.
"Pogledaj u križaljci pita - ime pokojnog dječjeg hrvatskog pisca Gardaša. Ispalo je Anto!"
Odmah sam otišao na kompjutor, ukucao njegovo ime i saznao da je nakon teške bolesti umro 2004.godine. U grlu mi se steglo. Nisam mogao zamisliti da on više nije među živima.
Za mene on nikada neće umrijeti, jer će njegovo ime živjeti vječno među djecom u lektirama.
komentiraj (9) * ispiši * #
Majstori svoga zanata
petak , 15.06.2007.
Gledala sam zabrinuto moju djevojčicu kroz prozor. Već sam nekoliko puta primijetila kako se gega dok trči i nekako zabacuje ramenom dok hoda. Znala sam da nešto nije u redu. Bila je tako slabašna, krhka i nježna. Njena mršavost nam je bila veliki problem, jer nikada nije bila gladna i nije postojala ta hrana ili slatkiš koji bi ona tražila da pojede. Suprug je upravo stigao s posla i zatekao me pored prozora uplakanu.
"Što ti je, što se dogodilo!?" - zabrinuto je pitao.
"S našom Bjankom nešto nije u redu. Pogledaj kako zabacuje rame kada hoda. Bojim se da su joj s onim remenima za ispravljanje kukova nešto pokvarili!" - plakala sam.
"Ali, radili smo kontrolu, rendgen je pokazao da je kuk vraćen u svoje ležište!" - tješio me suprug.Otvorio je prozor i pozvao Bjanku u kuću.
"Bjanka, srećo tatina, hajde sad izađi vani i polako šetaj do ulice. A kada se budeš vraćala, potrči!"
"A zašto, tata? Što sam učinila?"
"Ništa, srećo tatina, nisi učinila, hoće tata i mama da te gledaju!" - govorio je svojoj mezimici. U njenom životu ja sam bila drugi lik. Njegova konzervativna obitelj nikako nije odobravala što ju on obožava i uvijek drži u svom krilu. Mislili su da će postati razmaženo derište.
Gledali smo za njom. Zajecala sam: "Jesam li ti rekla!?" - plakala sam. Bilo je očito da je jedna nogica kraća. Otišli smo do najboljega ortopeda i kada je on pregledao snimku rekao je da to treba hitno operirati, jer je uspjeh veći dok je kost mlađa.
Vraćali smo se vlakom i ja sam plakala. Moj suprug je bio strojovođa, pa je vozio taj vlak. U kupeu sa nama dvjema bila je jedna gospođa, koja se ispričala što je slobodna pitati zašto plačem. Ispričala sam joj o hitnoj operaciji i kako smo pošli doma da sredimo misli u glavi, nismo dijete mogli tek tako odmah ostaviti.
"Poslušajte me, draga gospođo, dijete vodite u Zagreb. Tamo su Vam europski priznati ortopedi i ta operacija će zagarantirano uspjeti. Ne dajte da Vam se netko uči na djetetu.!"
Kada smo došli doma, odmah sam to ispričala suprugu i on je rekao:
"Nema problema, u jutro krećemo za Zagreb!"
Spremni da će nam i tamo reći isto, već sam pripremila pidžamicu i neke sitnice. Naravno, rečeno nam je da je to zapravo posljednji tren, jer kosti postaju sve čvršće i uspjeh se smanjuje.
Srce mi je pucalo dok smo se u zimsko poslijepodne rastajali od nje. Suzice su joj se slijevale niz mršavo lišce i pitala nas je zašto ju ostavljamo. Tada ni sami nismo vjerovali da radimo ispravnu stvar. Dok smo odlazili od zgrade ortopedije na Šalati, čuli smo njen plač s terase :"Mamice moja, najljepša na svijetu, zašto me ostavi!?" Mislila sam da će mi srce puknuti. Nije dozivala svoga taticu nego mene. On me tješio i grlio dok mi je pogled lutao po svjetlucavom snijegu na visokim borovima.
Suprug je svaku priliku koristio i štimao vlakove za Zagreb i obilazio ju. Operacija je trajala četiri i pol sata i rekli su da će sve biti u redu. Ležala je nekoliko mjeseci u gipsu i onda su ju prebacili u Krapinske toplice na rehabilitaciju, plivanje i vježbice. Oduševljeno nam je pričala kako u salu idu u kolicima, jer je zaboravila hodati nakon mjeseci ležanja, a onda bi joj teta pomogla da se digne i drži za ljestvice na zidu, a druga teta bi svirala na klavir. Više nije plakala. Pričala je kao prava purgerica i bilo mi je teško povjerovati da je to moje dijete. Dijete je kao spužvica.
Najteži trenutak je bio kada smo sjedili na klupi pored bazena i čekali da nam ju dovedu. Ona je trčala prema nama i gegala se kao patkica tisuću puta gore nego prije operacije.
Pestrašeni - što nam uradiše od djeteta, hitno smo otišli za Zagreb i tražili doktora Starzecka. On nam je strpljivo objasnio da to mora tako biti i da će sve nakon nekoga vremena doći na svoje mjesto. Operacija je uspjela stoposto, rekao nam je. Morali smo mu vjerovati.
Slijedile su godine redovitih kontrola i tako smo upoznali mnoge roditelje sa takvom djecom. Naša kćerka je imala zbilja sreću. Većina te djece je morala trajno nositi ugrađene šipke ili im se vidjelo da noga nije postigla istu dužinu nakon operacije jer su te operacije rađene kada su već krenuli u školu.
Nakon petnaestak godina, došlo je vrijeme za posljednju generalnu kontrolu jer je rast kostiju prestao. Barem su nam tako rekli.
Doktora Starzecka više nije bilo, ali je njen slučaj preuzeo Dr. Grospić. Ušla mu je sama u ordinaciju kada ju je sestra pozvala. Bila sam ponosna na tu dugonogu plavokosu djevojku. Bila je tako samouvjerena u svojim crvenim štiklicama i dugom plavom kosom.
Izašla je nasmijana i rekla:
"Rekao mi je da sam remek-djelo ove bolnice. Ne može da vjeruje da španciram u štiklicama.!"
Dok smo se vraćale vlakom doma vraćale su mi se slike uplakane mršave male petogodišnjakinje.
(23. listopad 1965.)
komentiraj (7) * ispiši * #
Tužno dijete
četvrtak , 14.06.2007.
Znala je da je bilo bolje da se othrvala pospanosti i nije legla poslijepodne. Ako to uradi, svaki put bi ustala s glavoboljom i neraspoložena. Imala je osjećaj da joj je obujam glave metar i da joj je ruka prekratka da dodirne čelo.Osjećala je da joj venama teče onaj razmućeni beton iz kamiona- mixera, kojih se tako užasava kad se križa s njima na cesti i svaki put ima osjećaj da će se prevrnuti i preliti ju s tom teškom masom. E, sad je baš osjećala da je prelivena i da nema snage da se makne. Pa ni kavu joj se ne da praviti. Pridigla se do prozora da vidi kakvo je nebo vani. Pa, da! Isto kao i u njenoj glavi: olovno, tmurno i kao da rađa kišu. A porod - nikad.
Pozornost joj privuče dječak koji je pretrčao dječje igralište ispred zgrade. Nešto nije bilo u redu. Potrčao je prekrasnoj tinejdžerici duge plave kose koja se klatila u ljuljaški i gledala prema njemu. Pored njih je stajao visok i mršav čovjek sijede kose. Nekako joj je ta sijeda kosa odudarala od njegove fizionomije. Taj čovjek nije mogao imati više od pedesetak godina, a boja kose je prije pripadala nekom oronulom starcu. Čovjek je držao ruke prekrižene na leđima i gledao ih oboje. Djevojčica raširi ruke i primi u zagrljaj tog neobičnog dječaka. Stavila ga je u krilo i nastavila se njihati na ljuljašci. Što nedostaje tom dječaku? Pokušavala je dokučiti što ju to zbunjuje. Glava mu je bila poveća, ali nije to bio Daunov sindrom. Taj dječak visine djeteta od oko tri godine licem je prije odgovarao školskom djetetu. Nešto ju je zbunjivalo u kretanju dječaka. Klatio se kada trči i rukice i nogice su bile neobične.
" Ajoj, nije valjda to...!"" - pomislila je i dozvala sina iz njegove sobe.
" Pogledaj onog dječaka dolje. Je li da je to patuljak?" - upitala je sina.
" Mislim da jeste. Ruke i noge su mu kraće od lakta i koljena nego bi trebale biti!"- reče njen sin.
I tad je dokučila ono što ju je mučilo.Da, tu je bio problem.
"Pogledaj, ono mu je sigurno sestra što ga drži u krilu. A onaj sijedi čovjek mu je sigurno otac. Pa, koji vrag mu je trebalo eksperimentirati po stare dane kada ima dijete."- prokomentirala je.
Pa, toliko se priča o rizičnim trudnoćama, pa medicina je tako uznapredovala. Zaboga, kako su mogli donijeti na svijet biće koje će cijeli svoj život biti nesretno i patiti od znatiželjnih pogleda.
Čak je znala i za slučaj kada je liječnik sumnjao na jednu trudnoću i predlagao amiocentezu njene bivše susjede koja je već imala dvoje djece, ali u četrdesetim je željela zadržati neplaniranu trudnoću. Bila je tvrdoglava i kao najveća primitivka tvrdila da se dobro osjeća i na kraju rodila dijete sa Daunovim sindromom.
" Ne mogu to razumjeti, makar došla u sukob s cijelim svijetom,"- rekla je sinu.
*****
A samo neko vrijeme prije, njen dragi ju je pitao:
"Ljubavi, što je s ciklusom. Jesi li dobila?"
"Ma, nisam, dobit ću valjda za koji dan!"
Kao da je htjela sebe ohrabriti, a duboko u svom tijelu osjećala je da je upala u neko "drugo stanje".
Jedno jutro je skoknula do liječnika da na brzinu pređe preko njenog trbuha ultrazvukom.
"O, evo bebino srce, bit ćeš mama!"- rekao je liječnik, a ona nije mogla ustati na svoje noge.
"Koja beba? Kakvo srce! Pa, ja sam već mama!" - užasnuto je slušala jeku u svojoj glavi.
" Ljubavi, napravili smo dijete!" - govorila mu je u mobitel.
" Neka smo, ljubavi. To će biti najljepše dijete na svijetu. To će biti mali genijalac!"- govorio joj je radosno.
"Ali, to je glupo. Ti i ja smo stari za to. Pa, djeca su nam za roditelja stasala!" - govorila mu je ona.
Došlo je njihovo vrijeme. Djeca su " stala na svoje noge". Oni sad treba da putuju i misle samo na sebe. I uživaju u životu bez obveza. Ipak, nakon razgovora su zaključili , "čemu igra s vatrom", to je rizik. I odustali su od novoga roditeljstva. Bili su smiješni sami sebi, da se i dalje moraju čuvati trudnoće.
A ovaj sijedi čovjek u dvorištu i njegova partnerica nisu razmišljali trezveno i na ovaj, ionako, okrutan svijet, donijeli su dijete koje će patiti cijeli svoj život.
Bila je ljuta na njih i njihovo poigravanje tuđom srećom. Njih jednog dana neće biti. On će ostati sam.
Nikad ga više nije vidjela u dvorištu.
komentiraj (10) * ispiši * #
U očaju
srijeda , 13.06.2007.
Dan je bio kišovit i tmuran. Pomislila je kako takvo vrijeme tjera čovjeka u očaj.Ulice su bile mokre, vjetar je njihao drveće,a kapi kiše bockale stakla prozora.
Vratili su se iz Makarske od liječnika. I njen sin je opet otišao u svoju zamračenu sobu i legao. Kao i uvijek glavu bi "zabio" u kut i nije mu mogla vidjeti lice. Škola je trajala a on je već cijela dva mjeseca bolestan.Temperatura nije htjela da se vrati na normalu i to ga je činilo umornim i nije mogao podnijeti dnevnu svjetlost. Bilo je strašno lutati od liječnika do liječnika i gledati ih kako se svaki pravi pametan na svoj način i želi djelovati samouvjereno dok obrazlaže svoje pretpostavke. Ona je samo vadila novčanice, plaćala koliko oni kažu i vraćala se kući s djetetom koje je bilo očajno. "Nisam dobro. Ubija me ova temperatura. Pa, nisam je izmislio, tu je!" - govorio bi njen sin. Ona je zapadala u očaj, pa se čupala u nadi kada bi čula za nekog novog liječnika i sva ushićena pripremala ih za put.
Ušla je u njegovu sobu i rekla:
"Ide mama samo do trgovine po kruh!" i izašla. Imala je osjećaj da je sama na planetu Zemlja. Svi u zgradi su voljeli njenoga sina i govorili da je to najbolji dečko kojeg su ikada vidjeli i suosjećali s njegovim tužnim pogledom koji je govorio da on zbilja nije dobro.Stalno su ju pitali kako je, ima li što novo.
Nije ga voljela ostavljati samoga i žurno se vraćala iz trgovine. Dok je zamicala za ćošak solitera iza leđa je čula neki tupi udarac na zemlju, ali se nije osvrnula, jer je pomislila da opet neki "došljak" baca smeće s balkona.
Bila je sretna što ga nije dobila u glavu.
Ušla je u stan, zatvorila vrata za sobom, spustila kruh na šank u kuhinji i začula vrisak u stubištu. Jeza joj prođe uz kralježnicu i ukočeno je stala iza vrata u hodniku očekujući što će dalje čuti. Onda se taj vrisak pretvorio u urlanje i zapomaganje. Otškrinula je vrata i ugledala mladu susjedu Sandru kako bosa stoji u stubištu i gleda prema gore. A stara susjeda Iva je govorila:
"O, majko Božja, što je to, dajte otiđite jedna i vidite!"
Ona nikada nije voljela trčati pred rudo i rekla je:
"Možda netko tuče svoju ženu. Ja ne bih, pa mi smo samo žene.!"
U tom trenu, Sandra reče: " Što!!! Oh, majko mila!" i pogleda prema njima dvjema:
"Ubio se mali Bojan!!!"
U trenu neće mozak da joj radi i ne zna tko je Bojan, a onda se sjeti dečka koji je baš bio neobičan. Kada je hodao vrckao je guzom i imao sitan glas kao djevojčica pa se bilo teško naviknuti kada bi on kreštavo u liftu pozdravljao: "Ćaooo!"
Kao da je grom pukao u nju, rekla je :"O, Bože!" i ušla u stan. Otišla je u sobu kod sina, legla pored njega i zagrlila ga:
"Jao, sine, ubio se Bojan, skočio s balkona.!"
" Da, čujem, a koji su oni kat?" - upita njen sin.
"Ah, deseti!" - odgovori mu i u trenu se sjeti onog tupog udarca u zemlju kada se vraćala iz trgovine:
"Ajoj, pa on je meni mogao pasti na glavu, pa ja sam tada prošla!" - prestravljeno je zaključila.
Nakon nekoliko trenutaka pozvonila joj je na vrata mlada susjeda Sandra i rekla:
"Jao, susjeda, oni su tako teško živjeli. Struja im je bila isključena već dva tjedna i živjeli su u mraku. Doslovce nisu imali što jesti. A imaju sina negdje vani i kupio je u susjednom kvartu stan od 120 kvadrata!"
Pa, kakvi smo to ljudi, što se ovo događa.Ova zgrada ima 60 stanova a mi se ne poznajemo.Samo 'dobar dan' a netko ni to. U glavi su joj se rojile misli o otuđenosti i raskolu u obiteljima i nepoštovanju djece prema roditeljima.
Otišla je do povjerenika zgrade i predložila da napiše na oglasnoj ploči da svi koji žele umjesto cvijeća mogu dati novac koji će se dodijeliti toj obitelji. Povjerenik je bio oduševljen idejom i tako su i uradili.
Pogledala je kroz prozor jer je čula sirenu hitne pomoći i policije i ugledala kako čovjeka blatnjavih nogavica na koljenima vode ispod ruke u zgradu. Bio je to očajni otac malog Bojana kojeg su teško odvojili od tijela mrtvoga sina.Samo je tiho ječao:"Ajoj"...
Kada je ušla u stan, čvrsto je zagrlila svoje jedino dijete i pomislila da bi i on mogao takvo što uraditi u očaju što mu nitko ne može pomoći u njegovoj bolesti. Ljubila je njegovo lice i govorila mu:
"Mama te tako silno voli. Bit ćemo i mi jednoga dana opet dobro!"
komentiraj (9) * ispiši * #
Možete mi suditi...
utorak , 12.06.2007.
Mislio sam da sam muškarac. Ono, znate, u pravom smislu. Nisam plakao niti kada sam bio mali. Jednostavno, uvijek sam se znao braniti, potući, braniti brata i sestru i to je to. Nisam se bojao niti desetnika, niti služenja vojnoga roka u Sloveniji...čak, naprotiv. Kako sam tamo "rasturio" svaki kutak i slovenkama slagao šprehu. Sa ženskim mi je bilo lako. Padale su kao pokošene. Nisam lovio sve po redu, ali ono što bih "zamjerio" to bih i osvojio. Važan je bio provod. Kad mi je cura ostala trudna: nema problema, ženimo se. Dobio sam kćerku, pa sina, i skrbio da nikomu ništa ne fali; ali i sebi sam znao ugoditi. Obitelj sam vodio na more, ali sam znao raspaliti i s društvom pa bi "barili" strankinje i brojali trofeje. Svi bili sretni i zadovoljni. Mojoj ženi bilo bitno da dođem kući, donesem plaću, odvedem ih na odmor...ma, prava milina sve bilo.
I onda dođe rat,opet budem pravi muškarac-zbrinem obitelj na sigurno i ostanem braniti svoj grad. To su bile moje najljepše godine kao zreloga muškarca i najgore kao čovjeka koji je uzgubio mnogo i nije dobio ništa. Ostao sam živ s uspomenama na momke koji su padali pogođeni rafalima oko mene. Ja sam bio odabran da preživim. Obitelj se vratila, djeca porasla, svak' goni svoje, svima ja opet ugađam, brinem, stvaram, donosim...a mene nema u svemu tome. Živim kao duh. Sve je dobro i ništa nije dobro. Osjećam se tako star-a tako mlad.
Dane sam provodio u svom kafiću s ekipom na remiju i tako mi je nekada sve išlo na živce.
I onda....paf...ona je bila moj gost na prezentaciji...i desilo se.
A ja sam samo htio biti pažljiv i dobar domaćin. Bila je to žena koju sam gledao s divljenjem. Volio sam je vidjeti sve te godine i divio joj se. Izgubila je muža i živjela povučeno. Obraćala mi se s velikim povjerenjem kada bi trebala pomoć čovjeka komu može vjerovati. Ne bih se usudio ikada pustiti u svojoj glavi krila mislima pa da ju gledam kao ženu. Strašila me ta njena snaga i led u pogledu.
Sljedeći dan dok je izlazila iz auta nakon prezentacije , stavila je ruku na moju koja je držala volan i rekla:
" Moram ti nešto reći. Nadam se da nećeš misliti o meni ništa loše, ali ja ne mogu prestati misliti na tebe. Onako, drugačije!" i izašla iz auta.
Zbunjen kao srednjoškolac ostao sam u autu i nisam znao šta ja sad treba da uradim.
Bojao sam se da ne ispadnem papak. Da sam ispao iz štosa- to mi je bilo jasno. Drhtao sam, zbunio se, nisam bio siguran što je dobro sad uraditi...Da ne bih zabrljao, stavio sam nogu na na gas i auto je kliznuo.
Cijela dva tjedna prevrtao se noću, znojio se, počeo lagati ženi i počeo gledati svoj život natraške.
Ništa nije bilo kako treba do tada. Osjećao sam se kao iskorištena krava- muzara. Od žene, svastike, djece, prijatelja...kao da su mu svi iskorištavali. A ona!?
Ona je samo rekla da samo misli na mene i to je zvučalo kao uručenje pokala za prvo mjesto. Pobijedio sam. Dobio sam nagradu. Prihvatit ću. Želim se osjećati živim ponovno.
Nakon dva tjedna kupio sam ružu i pozvonio na njena vrata. Otvorio ih je njen sin i rekao:
"Mama je otišla s tetkom na kavu!"
Pružio sam mu ružu i rekao:
"Reci mami da još mislim na nju!"
Nikada neću znati gdje je bio početak. Ta rečnica? Ili njena?
Ženi sam za početak lagao i osjećao se tako dobro. Njoj to kao da nije ni bilo bitno. Uvijek je bila s nekavim ženturačama po kavama,a ja sam po stanu preskakao preko hrpe razbacanih stvari i uvijek tražio čistu žlicu.
Zaljubio sam se u ženu koju sam znao deceniju i pol, ali je to bila žena kao led, žena koja je živjela kao sjenka. A mene je odabrala.
Pet godina sam mučio i sebe i nju, slagao kockice i završavao sa obvezama-oženio sina, udao kćer, napravio kuću i bajku oko kuće. I živio za susret s njom. Pet godina jurio sam joj s leptirićima u stomaku i bojao se da ću se probuditi. Znao sam i plakati kada bih osjećao da ju gubim.
Jednog jutra napravio sam kavu, probudio ženu, rekao joj da trebam nešto da joj kažem i da je kava gotova.
"Ostavljam ti sve. Od tebe ne tražim ništa. Dat ću ti punomoć na banci i ništa ti neće faliti. Uvijek možeš računati na moju pomoć!"
Ustao sam i krenuo, a ona je pala na pod i rukama obujmila moje noge preklinjući.
"Ona to nikada ne bi uradila!"- pomislio sam i uspio otići.
Danas sam najsretniji čovjek. Znam da je sreća drugih knedla u grlu onih ozlojađenih.
Možete mi suditi!!! Ne čujem vas!!!
komentiraj (6) * ispiši * #
Bijednica
ponedjeljak , 11.06.2007.
Nije mogla spavati. Vjetar je cijelu noć stavarao grozne zvukove. Roletne na prozoru su klaparale i nisu joj dale da utone u duboki san. Uvijek ju je uznemiravao ovakav zimski sjeverni vjetar jer je donosio štetu. Ustala je iz kreveta, uključila konvektor da ubije studen u sobi i stala pored prozora.
Gole crne grane drveća vjetar je povijao dolje na parkingu do zemlje. Po dječjem igralištu oko klackalica bile su razbacane polomljene grane i vjetar je u vrtlogu podizao visoko do nekoliko katova smeće, bijele plastične vrećice i papire. Nigdje nikoga samo taj ledeni vjetar i puste ulice.
Odjednom ugleda rikverc- svjetla kroz povijene grane drveća na parkingu i auto koje se sjuri velikom brzinom vozeći natrag. Smotao je volanom tako naglo da je pomislila da će se auto prevrnuti. Dao je gas i krenuo prema ulici.
Za tim divljim autom trčala je djevojka posrćući. Kao da joj nešto ispade, vrati se, pogleda na zemlju i kao da je shvatila da je gubljenje vremena to nešto tražiti pomahnitalo potrča za njim.
Imala je samo tanku ljetnu majicu sa bretelicama i ogrnut preko ramena neki džemperić. Kosa joj je bila kratka, ošišana "na cent". Trčala je bosa.S ramena vjetar joj otrgnu džemperić i odnese ga zajedno sa plastičnim vrećicama . Nije se niti osvrnula na to. Kroz zatvoren prozor čula je neki neartikulirani vapaj iz njenih usta, vjerojatno je dozivala njegovo ime. Bilo je tri sata u jutro. Kada je shvatila da ga ne može stići, odustala je, stala i gledala za njim. Gledajući s prozora osjetila je kako ledeni vjetar toj djevojci ulazi do kostiju. I stalno, od prvoga trenutka, kada je ugledala tu pomahnitalu djevojku, u toj majičici i sa to malo kose na glavi, jedna riječ joj je odzvanjala u glavi: "Upala pluća!!"
Djevojka se okrenu i pođe prema svojoj zgradi. Teturala je. Bila je pijana. Vratila se do onog mjesta gdje je nešto izgubila, ponovno bauljajući gledala po tlu i odustala. Krenula je prema zgradi. Uhvatila je za vrata na zgradi da uđe, ali se vrata nisu pomaknula. U tom trenu je, izgleda shvatila da su joj se vrata zaključala,a ona nije imala ključeve. Stajala je na tom ledenom vjetru i gledala prema klackalicama. Onda se okrenula i pozvonila na interfon. Čekala je. Uhvatila rukom za vrata, ali se vrata nisu otvarala. Onda je mahnito počela pritiskati na sve gumbiće interfona. Iako se čulo samo pomahnitalo zavijanje vjetra i škripa ljuljaški, zamislila je koju jezivu buku sada stvara ta djevojka zvonjenjem na sva zvona. Ova firma koja je ugrađivala interfone postavila je grozna bučna zvona, pa se čuje i kada netko zvoni susjedu na katu i iznad i onomu ispod.
Svaki put kad je ta djevojka pritisnula po nekoliko gumbića, protezala je rukom do vrata i gurala ih, pokušvajući otvoriti. U jednom trenu gledajući ju tako, nije shvatila da li posrće zato što ju gura vjetar ili je toliko pijana. Osjećala je na svojim ramenima kako je ta djevojka već sva smrznuta i izudarana ledenim vjetrom.
I gle! U jednom trenu, kada je gurnula vrata...otvoriše se! Nekomu je dodijalo zvono i otvorio je, vjerojatno-samo da ta buka prestane. Nestala je onako mršava, krhka, u majičici na bretelice i s onom groznom žutom kratkom kosom.
Gadila joj se ta ženska. Kompletna slika svega što je vidjela bila je ispod svakog dostojanstva jedne ženske osobe.
Zamišljala je - što se to moglo dogoditi. I zaključila, što god da je bilo on ju nije više želio. On je želio otići. A ona je, bijednica, bila očajna i mislila da ga može zadržati. On je sigurno bio poslužen i grickalicama i pićem i lošim seksom...i kada mu je bilo dosta te bijedne atmosfere želio je što prije otići iz loše noći.
Zamišljala ju je kako očajna ulazi u svoj stan i jeca, sama i ostavljena. Pokušavala je u prsima osjetiti bol te ostavljene djevojke i pomislila je : " To je sigurno strašno, kao da ti je netko umro!"
Da li bi toj djevojci pomoglo i da joj je bila pri ruci, ušla da ju tješi, da joj kaže da ga zaboravi. Ne! Znala je ona tu vrstu žena, koje se predaju tom očajnom stanju i sve čine da ga vrate. Bilo joj je mučno. Nije znala, da li više od toga što je noć ledena a ta djevojka više gola nego obučena. Ili od toga kako se ponižava. Možda ovo bijedno trčanje, vikanje, postranje nije nikakvo poniženje spram onoga što će ona tek uraditi sutra. Tražiti ga na poslu, ostavljati poruke na mobitel, zvati ga, raspitivati se kod prijatelja...
Ono što ženi nitko ne može ukrasti je njeno dostojanstvo. I kada je ona ledena u tom svom dostojanstvu, većina muškaraca će pasti na koljena pred tom snagom. Željela je poslati toj djevojci poruku u boci.Ali, nije znala ni tko je ona niti ju je ikada više vidjela.
Tih dana se nitko nije ubio u susjedstvu.
komentiraj (4) * ispiši * #
Subota
nedjelja , 10.06.2007.
Jučer sam bila Rame Za Plakanje...ili Stub Oslonac.
Moja draga prijateljica Vesna već dvije godine luta po doktorima i nitko ju ne razumije. Samo se sa mnom može razgovoriti i pričati i opisivati svoje stanje satima.
Ona je zbilja DRUG. Uz mene je bila kada mi je bilo najteže, iako sam ja skeptična na novopečena prijateljstva ( a to je bilo to).
Dan je bio vruć i zrak težak. Pošto ona vjeruje u moje vozačke sposobnosti, pitala me da konačno odemo kod onog liječnika privatno u Makarsku i mogu li ja s mojim autom, ona će sipati gorivo. A ima muža. Međutim, iako je to kralj muževa, dobar je kao kruh, nije ni svjestan koliko ju je puta povrijedio s gubljenjem nerava kada ona kuka. K ovom liječniku je trebala otići davno, jer sam pretpostavila da on sa svojom vrhunskom opremom može ući u srž problema. Ali, ona je odgađala jednostavno iz straha. Išla je od liječnika do liječnika koji su joj govorili da je umišljeni pacijent i da ima krizu godina.
Trudila sam se cijelim putem da joj otjeram misli pune straha od pregleda i njegove rečenice :" Ovo treba operirati!" Gledala sam ju dok je sjedila pored mene sa svojim dugim nogama. Bila je uvijek cura koja "zaustavlja promet", cura zbog koje se prekida svaka priča i gleda za njom, dok je ona kao Grazia znala nositi svoje tijelo njišući bokovima i bacajući muškarce u očaj. Svi su željeli da ju imaju. Nekada ona nije htjela da odoli, pristajala je na "izazove" i govorila da joj je dosadno pored muža sportaša, a ja sam mislila da je to njena stvar. Ja nikada ne bih mogla varati moga muškarca. Možda nije ni ona svoga, ali ipak je bio tema za podsmjeh zbog njenog koketiranja. Mislim, da je to bila samo ljudska zloba. Ta...tko joj je svijeću držao. Imala je bujnu crnu kosu i lijepe crne oči. Uvijek je mirisala i vodila računa o svakoj sitnici. Iako su godine počele "crtati" po njenom tijelu i ostavljati tragove još uvijek je bila ona za kojom se okrene cijela ulica.
Vijest kod liječnika je bila očekivana: operacija. Oči su joj se napunile suzama i oborila je glavu. Rekla sam joj :"Daj, draga moja, konačno si na cilju. Ovdje je rješenje tvoga problema. I da znaš da sam ljubomorna, poslušala si Lidiju, a mene nisi, a ja ti to govorim godinu dana.!"
Krenule smo na rivu na kavicu za smirenje i bile iznenađene pustim terasama restorana. Brodovi su stajali prazni i na ulici nije uopće nije bilo puno automobila. Kako je dan bio jako vruć pretpostavile smo da su plaže pune, ali nismo prošetale do plaže. Sjele smo u auto, pustile jako muziku s CD-a i šutile vozeći se obalom. Ona sa svojim mislima i očima punim suza, a ja sretna što sam uz nju i što ću biti opet kada se odluči na operaciju, jer uvijek je željela da budem pored nje u sličnim situacijama. Čini mi se da joj svojim riječima uspijem olakšati i dokazati da takvo što nije ništa strašno.
komentiraj (0) * ispiši * #
Remećenje javnog reda i mira
subota , 09.06.2007.
Pričalo se uz kavice po stanovima (jer se ništa drugo nije ni radilo - ta, nitko nije išao na posao) da će kraj rata. Utihnula pucnjava u zadnje vrijeme, a ipak se sve obavljalo na brzinu po gradu u strahu da ne tresne koja granata iza leđa.
"Rat je gotov!" - reče joj Jelica koja je uvijek imala informacije iz prve ruke. "Stisnuli su ih, potpisali su. Svi se moraju povući na svoju stranu i crtu razdvajanja će preuzeti međunarodne vojne snage!"
Tako je to Jelica prenosila. Ona ju je podsjećala na one ljude iz filmova o drugom svjetskom ratu koji su prislanjali uho na tihe radio aparate i čekali dobre vijesti.
I, zbilja, nikada više nije bio ispaljen niti jedan metak. Ulice su bile pune ljudi i kao da su svi samo to čekali. A s druge strane, svi su osjećali da su ti "međunarodnjaci" na strani onih drugih.
Nema veze.
Ratni profiteri među prvima su namirisali da je to siguran mir i počeli graditi svoje zgrade, poslovne objekte, butike, kafiće...pa je i ona pomislila - "Mogla bih i ja u akciju!"
U grad su već počeli stizati polovni automobili iz Njemačke i trotoar kod "Gorenja" već je bio pun "Opela", "WV"-a i drugih.
Dok se vraćala od škole (svaki dan je sinčića vodila do škole jer semafori nisu radli, a luđaci su vozli "stojom" kroz srce grada) na tom parkingu ugledala je "Opela".
Jao, izgledao joj je kao "merdžo" poslije njenog "juga".
Da ne dužim, kupoprodaja je pala vrlo brzo, registrirala ga je i krenula po dogovoru na ugradnju alarma.Međutim, djelatnici nisu pojma imali niti o kakvoj dogovorenoj ugradnji i nakon nekoliko sati natezanaja, ubjeđivanja da će sutra sve biti u redu...puklo joj je pred očima i ona ode u trgovinu boja i lakova i kupi dvije kante "Jupola" i boju za drvo i radijatore.Isto tako u jednom danu našla je i čovjeka koji je došao sutradan i latio se posla. Grad iako mrtav gospodarski vrvio je od posla i vodoinstalateri, električari, moleri, građevinari...nisu mogli pristati na sve poslove koliko su bili traženi.
Nakon nekoliko dana stan je blještao od svježe obojanih zidova, sjajnih radijatora, vrata i prozora.
Učinilo joj se da je cvijeću već hladno noću na balkonu i unijela ga je na "klupicu" prozora.
Zalila je svaku saksiju vodom pomiješanom s gnojivom iz bočice za cvijeće i divila se zdravim, sjajnim, zelenim listovima svake biljke. Voljela je svoje cvijeće. Stan je bio tako ugodan svaki put kada bi unijela cvijeće s balkona. Zavjese su mirisale, prozori bili oprani i blistavi, tepisi i namještaj svježe prebrisani...gledala je zadovoljno po stanu. Bila je umorna.
Sina je poljubila za " laku noć " i pokrila ga dekom po leđima.
"A sad bih se, konačno, mogla istuširati", pomislila je.
Uživala je u toploj vodi koja joj se slijevala niz umorno tijelo. Voljela je raditi i osjetiti fizički umor. Osjećala je da joj energija pršti u mišićima i pod kožom, a nije to imala gdje potrošiti. Zato je moleru pomagala i sama četkom mazala gdje je mogla dohvatiti.
Ogrnula se bijelim frotirnim dugim ogrtačem, zamotala kosu u ručnik i sjela u trpezariju za stol. Pripalila je cigaretu. Na uši je stavila slušalice od novog "walkmena" i pustila kasetu.
RRRRRRRR.......GRRRRRRRRRR....nešto joj je RRRRRRRkalo po ušima, ona je padala, nije mogla kontrolirati niti zrak, niti to guranje....mrak, nestalo je struje...ali, lice...što je to tako vrelo...
strgnula je slušalice s ušiju i čula nekakav neartikulirani tutanj, huku, buku...mrak a uz zidove su puzali veliki jezici crvenoga plamena....
Ležala je u dnu hodnika kod kupatila i dizala sa sebe stol, stolice, krila prozora, nekave daske...daščice...
Pomislila je. "Smak svijeta! Gdje mi je dijete!" Sva užasnuta dohvaćala je šteku od vrata dječje sobe i zamišljala da će ispred sebe ugledati provaliju a ne sobu.
"Mama, što je to bilo!" - čula je iz mraka sinčićev glas.
"Ne znam, sine, dođi, bježimo, vatra je svuda...!!!" - digla ga je iz kreveta.Pipala mu je lice i rukice u strahu da će sav biti krvav, ali on je bio takva mala muškarčina i rekao :"Dobro sam ja, mama, pusti me!"
Ona je osjetila nešto vruće na licu i dodirnula se. Krv se slijevala iz ljepkave kose. Preko hrpe nekavog krša stolica, dasaka...i tko će u tom trenu znati čega sve ne, odgurnula je vrata kupatila i dohvatila ručnik.Pritisnula je ručnikom na ljepkavo mjesto na glavi, sva premrla od straha da joj na glavi zjapi velika rupa i da će se onesvijestiti i iskrvariti. Uspjela je shvatiti da prozora više nema, to su sad velike rupe, da rukama razgrće nekakav krš i gomile po hodniku kroz koji je pokušavala doći do ulaznih vrata i da bježe...zaboga, izgorjet će ovdje... S ulice su dolazile eksplozije jedna za drugom, ali ona je samo željela izaći iz te paklene zgrade. Pipala je rukom po mraku i tražila šteku, a onda je shvatila da dira hrapavi zid u stubištu. Nije bilo niti vrata niti štoka od vrata. U stubištu je ugledala još veće jezike crvenoga plamena i pomislila : " Ako ne mognemo izaći na vrata od zgrade, vratit ćemo se na mansardu i preći na drugi blok zgrade!" Kroz stubište je vidjela ljude kako šutke u pidžamama, gaćicama, papučama pridržavaju jedni druge i silaze. Vatra im je obasjavala stepenice.
Stepenice su bile pune stakla koje joj se zabadalo u bosa stopala i morali su preskakati hrpe daske vjerojatno od samljevenih vrata i štokova.
Kad su izašli pred zgradu bilo joj je bitno samo što prije doći do kirurgije. Vukla je za rukicu sina u pidžamici, a niz njen bijeli frotirni ogrtač kapala je krv. Ljudi su se na ulici okretali za njima i nitko nije rekao : " Trebate li pomoć!"
Utrčala je na kirurgiju a sestra je upitala : " Što je vama bilo!"
"Ne znam. Slijeva mi se krv iz glave!" - rekla je izbezumljena.
Sestra je prešla prstima po glavi i rekla: " Nije strašno. Sjedite. Imamo gore slučajeve!"
Na nosilima su unosili ženu koja je ječala i bila krvava, protrčao je neki dečko komu je iz ruke šikljala krv kao iz fontane...došlo joj je da će povratiti.
Pod nogama je ugledala krv i vidjela crvenu lokvu. Stopala su joj bila isječena od stakla u zgradi. Sinčić je toliko bio priseban, da dok je ona razgrtala krš kroz koji su morali doći do izlaza dohvatio svoje patikice i obukao ih.
Pogledala je u svoje dijete. S užasom je gledao te ranjene ljude i brada mu je drhtala. Suzdržavao je plač u sebi.
"Hoćeš li da idemo?"
"Hoću!"- razdragano joj reče i skoči sa stolice.
Izašli su na ulicu. Kola hitne pomoći stizala su jedna za drugom, u civilnim autima dovozili su krvave i ranjene ljude, pričali su da su se dva kata urušila u prizemlju i da ima mrtvih, ali nitko ne zna što se dogodilo.Parking pred zgradom bio je pun gorućih automobila.
Pokušala je prići zgradi, ali žutom trakom policija je obilježila zabranjenu zonu i policijac ju zaustavi rukom, kada je pokušala proći ispod trake:
"Gdje ste pošli, gospođo?!!"- reče joj i spusti pogled po njenom krvavom ogrtaču.
"Doma!" - reče mu ona.
"A gdje je to?" - reče on ljubazno.
Ona podiže ruku s uprenim prstom prema svojoj zgradi i ugleda da je na njenom katu velika rupa i da tamo više nema niti balkona niti zida.
"Što je ono!? Jesu li to mene gađali?!" - viknula je ona prestrašeno. U taj tren pomislila je da je ispaljena granata na njen stan. Policajac podiže glavu i kroz plamen velike vatre ugleda tu veliku rupu na zgradi i doviknu drugima : " Pa, gore je nestao cijeli stan!!"
"Gospođo, Vi trebate pomoć, krvavi ste!"
"Ne, nije ozbiljno, bila sam u bolnici. Ja bih samo htjela kući!" - rekla mu je.
"Ali, zgrada je sada opasna. Evakuiramo ljude. Ne znamo što se dogodilo. Pred zgradom je veliki krater od eksplozije." - ipak strpljivo i ljubazno govorio joj je policajac.
"Ali, ja nemam gdje. Ja nemam nikoga. Mi smo sami."- govorila mu je tiho. Nije imala snage niti da isplače tu knedlu u grlu koja joj je prigušila glas.Desno od njih nije vidjela - od njenog "Opela" ostao je samo izgoreni crni "kostur" karoserije.
Policajac je podigao dijete u naručje, a nju pridržao pod ruku i povukao prema ulazu u zgradu. Pred ulazom upitao je ekipu koja je izlazila iz zgrade :
"Kakva je situacija, gori li još, može li ova žena s djetetom u svoj stan. Nema nikoga i gdje otići!"
Vidjela je sažaljenje u očima specijalca i on preuze dijete,a njoj reče:
"Obucite moje cipele, krenite polako!"
Ono što je vidjela, zblanulo ju je. Bijeli obojani zidovi sada su bili crni od čađe, sjajnih opranih prozora nije niti bilo nego su sa izvaljenim štokovima ležali na podu, zemlja...mokra zemlja iz saksija gnjecala se pod nogama, svježe obojani radijatori stajali su nakrivo izvaljeni iz zidova...
****
Sutradan vijest u novinama:
"Jučer se dogodio teroristički napad sa podmetnutih petsto kilograma ekploziva....dvoje mrtvih....četrdeset povrijeđenih..."
*****
Presuda: remećenje javnoga reda i mira.
komentiraj (6) * ispiši * #
Stara tajna
petak , 08.06.2007.
Vratila se iz nabavke kućnih potrepština i jedva pronašla slobodno mjesto na prakingu. Izluđivao ju je ovaj bijedni parkirni prostor iz prošloga sustava. Tada su parkirna mjesta pravljena tako mala i skučena, da ona jedva ugura svoga „passata“ i uvijek strahuje od ostalih da joj svojim vratima ne zgule boju na njenom autu. Uvijek se matematički parkira, da što više približi svoju stranu od suvozačkih vrata automobilu s drugim suvozačkim vratima, pa je tako manja mogućost da ne poludi i sekira se da ga nađe zguljenoga. A najveći „biseri“ su joj oni koji se kao kakva sretna budala parkiraju „raskoračenih“ guma po sred crte dva parkinga. Jednom je velikim slovima napisala „Tko ti vozačku dade“ i zatakla za brisač. Ali, taj auto niti je ikada više vidjela niti je vidjela tko ga je odvezao. Znala je već unaprijed da je takvima džabe i gume bušiti jer je takva njena Mirjana. Ona se ni za što ne sekira. Njoj je bitno da se parkira ili da uleti na raskrižju, a nije bitno što ona „gusla“ 40 na sat i izluđuje sve oko sebe. Mirjanin auto je sav izgreban i izlupan, i njen odgovor je – ma, daj, pusti me, molim te!
Međutim, ona je perfekcionista u svemu pa i u tom parkiravanju. Tako je i sada sebi u bradu psovala i bivši sustav i ovu bijedu od parkinga. Jedva je vrata otvorila i na svaki prst naticala što je mogla više teških vrećica. A onda panika, kako sada otključati vrata zgrade. Pa, kad i to nekako uspije a da nije razbila niti jaja niti koju staklenku dođe pred lift i tamo vrištećim slovima piše „LIFT NE RADI“. Ujela bi sebe za glavu od bijesa. Pa prije sat vremena je radio.
Udahnula je duboko i krenula put šestoga kata.
Na svakom katu pomaknula bi ručke vrećica jer je tako bolno bila urezana svaka od njih. Govorila je sebi: „Ja ovo sanjam. I sad ću se probuditi.“ Na četvrtom katu umalo se nije sudarila sa susjedom.
„Dobar dan, susjeda!“ – reče baka. „Je li vam teško?“
Uh, nemoj me još i ti peglati, pomislila je, ali joj ljubazno odgovori:
„Ma, možete misliti, kada sam pošla radio je. Inače, mogu ja bez lifta, ali s vrećicama je teško.“
„Hoćete li ući, odmorite malo!?“ – ponudila se baka.
To ju je podsjetilo na njenoga pokojnoga svekra koji je živio na selu pa tako kada bi hodočasnici prolazili pokraj njegove kuće i javili se- 'bog, kako ste' , a onda bi ih on pozvao na čašu vode i kapljicu razgovora.
„Ah, draga susjedo, pa još samo jedan kat i doma sam. Hvala Vam.“ – nije htjela biti neljubazna.
„A da dođete na kavu“ – baka je bila uporna. Sviđala se njoj ta starica. Čula je ona već o njoj da je to „žena o svom poslu“ i da ima krasne sinove. Jednom je jedan čovjek u liftu rekao :“Pet sinova, a sama." Nije ona voljela imati puno posla s ljudima u zgradi. Ali, nekako ju je ta starica zaintrigirala. Pa, toliko se priča o usamljenim starcima i „Caritas“ ih obilazi. Zašto da ne uđe na kratko.
„Znate šta! Hajde Vi stavite vodu, a ja moram ovo staviti u stan, imam sladoled pa će se rastopiti.“
Staričino lice se ozari : „Baš Vam hvala, odmah ću ja!“
Kako nije mogla odoljeti svježim kolačima u novootvorenom prodajnom centru i kupila dvije ogromne krempite, stavila ih je na porculanski tanjurić za kolače i ponijela.
Kada je ušla u bakin stan, zapahnuo ju je miris svježe pripravljene kave. Stan je bio pun svjetlosti i svi prozori su bili otvoreni. Desno je bilo kupatilo bez prozora, ali je dolazio miris „ambi pur“-a ili nešto slično. Kada i umivaonik su se blistali od čistoće. Baka kao da je očekivala inspekciju pa je sve bilo kao eksponat. Bilo joj je drago sve to vidjeti jer je znala da joj se neće gaditi piti kavu.
To ju je bacilo nekoliko godina nazad kada ju je tako jednom zovnula susjeda na kavu i ona kad nije počela grcati s vrata. U pun sudoper neopranoga posuđa, njen suprug je oprao zube i „uredno“ vratio četkicu na prozor iznad sudopera. Ona nije mogla vjerovati svojim očima što je vidjela i bila presretna kada ju je muž iznenada došavši s posla zovnuo jer mu je nešto trebala. Tada mu je ona rekla: do groba sam ti dužnik. Kada mu je ispričala, on je grcnuo i rekao- nisi mi to trebala reći. Oboje su jako voljeli red i nepisana pravila.
Tako je bakin prozračan stan dao „zeleno svjetlo“ za šalicu iz koje će piti kavu.
Namještaj je bio stari, polirani, visokoga sjaja. I to ju je vratilo u dom njenog svekra. To samo još možeš vidjeti kod umirućih ljudi - pomislila je. Vitrina je bila prekrivena uštirkanim miljeima i zatrpana slikama sinova i unuka. Baka se obradovala kad je vidjela krempite i rekla da je to jedini kolač koji voli, da joj nije silovit i presladak:
„Baš kao da ste znali. A tek što je ugodno hladan“
Iz ladice vitrine vadila je kutije od cipela pune slika i pokazivala unuke u Australiji koje još nije vidjela, a već su bili tinejdžeri. Pokazivala je snahe-strankinje koje ne znaju „niti riječ 'rvatskoga“- žalila se baka.
„A imam ovdje jednoga, sreća blizu mi je, pa mi često dođe i kupi sve što treba. I voće i svašta on meni donese“. Onda se ona sjetila jednog finog gospodina koji se često ovako kao ona zametne vrećicama s vremena na vrijeme. Baš ga je jednom s prozora vidjela. A još joj je za oko zapeo njegov zlatni okvir od naočala što mu je davalo onaj štih gospodina.
Ustade se baka da upali svjetlo, a ona šokirana pogleda prema prozoru. Predveče je gasilo posljednju dnevnu svjetlost u sobi.
„Jao, kako je vrijeme proletjelo s Vama!“ – reče ona baki, što je njoj bilo drago čuti i opet joj lice ozari osmijeh. „A tko Vam je ovo na slici?“- priupita ona bakicu dižući se sa stolice.
„Ah, draga moja susjedo. Sramota me reći. Još nosim crno za pokojnim kome sam izrodila pet sinova, ali volim izvaditi s vremena na vrijeme tu sliku i prisjećati se mladosti. Bili smo mladi i zaljubljeni, ali kako sam bila iz fine familije morala sam misliti na roditelje i nisam sam se smjela predati toj strasti, nego sam se udala za moga muža. Poštovao je on mene, bio dobar, djeca se rađala, starilo se, ali njega nikada nisam preboljela. Neki dan me sin vozio kod doktora i nećete vjerovati moje stare oči iz auta su vidjele njegovu smrtovnicu. Vidjela sam mu ime i prezime. Kada je došao rat ja sam Vam prvo zbrinula njegovu sliku za izbjeglištvo. Mislim da je to moj muž osjećao, ali mi nikada nije ništa rekao. Nekako ovi dani lakše klize prema vječnom počivalištu kada gledam sliku, opet budem mlada i zaljubljena.“- pričala je baka rumenih obraza kao da joj je petnaest.
Kada je ušla u svoj stan, veče je već prelazilo u noć, a na klimu je sletio zaljubljeni golub i gugutao svojoj dragoj.
komentiraj (3) * ispiši * #
Grijeh
četvrtak , 07.06.2007.
Marija i ona voljele su nedjeljom krenuti uz more, pa gdje stignu. Najbolje je bilo uvući se u neku zavalicu na stijene i skinuti se u toples. Ležale bi tako satima, slikale se gole, pijuckale kavu..i dan bi prošao baš onako "casual".
Te nedjelje okrenule su prema Dubrovniku. Svaka uvalica bila je krcata onim turistima koji se voze satima prema cilju (naprijed ili nazad, nije važno) i onda okupiraju ta pitoma mjestašca i razapnu sve svoje plastične potrepštine i udobnosti...tako da su njih dvije mic po mic došle duboko prema jugu.
Konačno Mariji puče film i reče:
"Ovdje stajemo, taman da ćemo ih sve izgurati odozdo."
Marija je nekako spustila svog "Mercedesa" dole uz plažu i nekako naštimala da ga mogu vidjeti, jer nije imala niti alarm niti "multi-lock". Stalno su slušale o opljačkanim turistima pa su dobro vodile računa kada ostavaljaju stvari, mobitele i novčanike.
Njih dvije su se savršeno slagale u svemu. Marija je voljela satima plivati, iz vode bi izlazila sva smežurana i opet bi izlazeći rekla : "Jao, ja bih još!"
A ona bi joj rekla : " Pa bar to možeš, danas možeš da radiš što hoćeš!!"
"Ali, pije mi se kava. Ta termosica kao da ispušta miris. Hoćemo li piti!"
I onda bi pijuckale kavu ispružene na tim kvrgavim i oštrim stijenama polugole, a "galebovi" bi kružili u jahticama ili malim čamcima i svirkali na svoje raznorazne sirene.
To ih nije "tangiralo". Obje su one imale svoje galebove, koji čak nekad i nedjeljom moraju da rade...a one onda odu u lov na malo bročane boje.
Njih dvije su bile dvije male rospije i uvijek su voljele promatrati ljude oko sebe i onako "za svoj groš" praviti cirkus i šalu na njihov račun.
Marija ju je gurnula laktom i pokazala pogledom prema maloj cesti iznad njihovih glava. Ugledala je carinskoga službenika kako parkira auto i ode niz cestu. A već prije su se zezale na račun neke ženskice koja je sjedila na stijeni u dugoj (glupog dezena) cvjetnoj suknji. Čak joj je i košulja imala poduže rukave.
"Što li ona radi ovdje!" - podsmjehujući se, komentirale su njih dvije rospije.
I, gle, onaj carinik s upadljivim obilježjima svoje države na rukavima, ide ravno prema njoj. Marija je odmah zamijetila kako mu se na suncu blista burma. Zlatna i tako opasno je poručivala o njegovoj "zauzetosti".
Tako ju je držao par sati za ruke i gledali su se kao dva zaljubljena tinejdžera. Ruku na srce, on je bio lafčina..ali, ona! Nekava bez oblika i skrušena. Da može ušla bi u sebe, nekakva nedefinirana.
Odjednom, s otvorenog mora puhnu vjetar i to po malo friškast. A onda se pojaviše i tmurni oblaci.
"Pa, neće nas valjda i ove nedjelje potjerati kiša!"- reče Marija.
Kada su ih po glavi počele lupkati prve kapi i to "debele" ( kao što kaže "frulica"), morale su stati i početi sklanjati stvari u auto. Marija predloži da malo sjede u autu i sačekaju.Tko zna-možda to samo prođe.
Dok su im kapi bupkale po šoferšajbni, Marija joj reče:
"Gle, golub mora ići!" Carinski službenik protrča pored njih, sjede u auto i nestade.
A ona bezlična ženska, poskakujući i preskačući po cesti "nigdje-ništa", sjede u svoju "Opel corsicu" i krenu gore prema magistralnoj cesti.
Marija zaključi da su svi pobjegli s plaže i reče:
"Znaš ti šta! Idemo mi do "Mercatora" na pravi capucino, ovo je već više bez veze. A i boju smo lovnule!"
Pokrenu Marija svog "merdžu" uza stranu i ugledaše onu "Opel corsicu" malo u strani zaustavljenu.
Upravo u tom momentu ženska zabaci glavu i one ugledaše ....ČASNU SESTRU kako je upravo završila oblačenje svoje crkvene uniforme.
komentiraj (4) * ispiši * #
Zaljubljeni golub
srijeda , 06.06.2007.
Nije htjela znati kakvo je vrijeme vani. Sjedila je u zamračenom stanu i pijuckala svoju jutarnju kavu.
Nije htjela znati čak niti koliko je sati. Ali...zvono s crkvenoga tornja nadomak njene zgrade reklo je da je blizu podne. I nikako ne razumije...zašto zvono zvoni u pet do dvanaest a ne u podne.
"Pet do dvanaest ?!!!"....Je li to "nešto između redova!"...Je li to "poruka u boci" ?
Provirila je ispod roletne i vidjela auto na parkingu.
Da li da ga ode oprati u auto-praonicu ili da raspali po gasu!!
Otprilike sve je pospremljeno...stan je uredan,"cocolino" može izdržati dva-tri dana bez nje s vodom i hranom, samo mu mora pustiti malo više svjetlosti i podići roletne za jedan pedalj, iako sunce upiči već u 6 pa do podne. Malo će mu odškrinuti prozor pa neka se docvrkutava sa svojim frendovima vani. Ima neko vrijeme na "klimu" joj slijeće golub i guče po cijelu noć, ne da joj spavati. Pa nije se valjda glupan zaljubio u papigicu. Valjda se oni između sebe razlikuju.
Ah...kako ju rastužuje kad razmišlja o golubu i ...njemu. Ljuta je na njega i mora negdje pobjeći. Znala je da ga to izluđuje. Nikada ne zna gdje je otišla, isključi mu mobitel ili jednostavno stiša ton...a on mora na posao i ne može ju tražiti.
Golub!!!
Bili su u Makarskoj i on je ležao ispod auta pokušavajući s nekim starim komadom žice zavezati auspuh koji je otpao i zvrčao,a ona je stajala pored auta. Čula je negdje gore tako tužno gukanje i upitala ga :"Ljubavi, koja je ono ptica? Je li slavuj ? "
" To ti je golub...zaljubljen k'o ja, ljubavi !" -govorio je onako ležeći ispod auta a samo su mu noge virile . Kleknula je golim koljenima na vreli asfalt, povukla ga za bermude , izvukla ispod auta i legla po njemu:
"Tako te silno volim, umrijet ću od ljubavi..!"- obasipala je njegovo lice poljupcima.
"i ja tebe, ljubavi moja.." - rekao joj je i zavukao se pod auto da zaveže auspuh.
Eh...kako se samo raznježi kada se toga sjeti..ali, ne! Sada ne!!! Sada je ljuta. I mora malo krilima dati vjetra.
Dohvatila je malu kožnatu torbu s ormara i ubacila u nju nekoliko gaćica, dva grudnjaka, majica, traperice, još jedne papuče i ....džemper. Kako samo mrzi ovo vrijeme. Moraš imati sve pri ruci. Vrijeme nikako da se smiri. Sjeća se kad su ona i Di preklani išle kod Đurđe da su se tamo negdje u Zagori pijući kavu na odmorištu smrzle k'o u sred jeseni.
Bože, gdje da ide. Što dalje- to bolje. Negdje prema Kvarneru, nije važno, samo nek' je uz more.
****
U Sinju nije znala bi li okrenula prema moru ili da krene "kroz unutra" (kao je to ona zvala).Ipak je okrenula za Knin. Bilo je baš svježnjikavo. Okrenula je s autom do tvrđave i odlučila tu praviti mali odmor i popiti kavu. Na tvrđavi je tako jako puhao vjetar i oblaci su bili tamni, ali ipak je sjela vani. Konobar joj je rekao da bi možda najbolje bilo da uđe unutra, svi su gosti pobjegli od vjetra. Ona mu se zahvalila i zakopčala i posljednje dugme na džemperu. Htjela je da se još malo muči i izvana, nije joj bilo dovoljno ono što se muči iznutra.
Vozila je tako satima. Slušala je smixani CD i pokušavala se uvjeriti da je ovo što radi tako cool i da nije bitno što se vozi bez cilja. Gračac - Gospić - Otočac i sad je vrludala serpentinama prema Senju.
Parkirala je auto na rivi i sjela u neki ne baš cool "cafe". A tek što je ovdje puhalo.Čula je da se ljudi kupaju na moru. Na kojem, pomislila je, na ovom našem sigurno ne. Pa vjetar ga toliko valja da i ako je bilo 25 stupnjeva, sad je ledeno.
Pogledala je na mobitel. Sedam propuštenih poziva. Sigurno je poludio od brige. On je uvijek tako sav u strahu da će ovaj put stvarno otići od njega. I svaki put joj kaže : " Mislio sam da ću umrijeti od brige. Luda si ti. Nakinđuriš se tim zlatom pa uvijek mislim da će te netko zaklati kad ti se zaleti i otrgne s vrata. Ludice jedna, vremena su teška. Ne bi se trebala tako kinđuriti kao ciganka."
A tako ga je voljela. Gledala je ove bahate "galebove" oko sebe i smučilo joj se. Jedan joj priđe i donese sladoled : "Gledam vas već neko vrijeme i pomislih da se malo osvježite " - pružao joj je sladoled.
"Jao, koja budala. Od čega da se osvježim. Pa i ja živim na jugu, ali se još nisam pregrijala." - pomislila je ona, digla se sa stolice, nabacila torbu preko ramena i otišla do parkinga. Uzela je kartu i gledala. Da li da bane Đurđi na vrata ili da okrene nazad. Ova osveta uopće nije bila slatka. Već joj je bateriju potrošio na mobitelu, stalno zove.
"Budalo jedna,"- pomislila je "što ne spavaš, pa u noćnu ćeš!"
Vozi već šest sati. Ako sad krene nazad, taman će mu banuti iza pola noći. Trebaju joj njegove ruke oko struka. Na usnama je već osjećala njegove kako ih ispijaju poljupcima. Osjećala ga je pod rukama, na usnama, uz sebe...oh, tako ga silno voli.
Vozila je kao luda. Nije voljela autoput, jer nije vjerovala onim luđacima u desnoj strani. Uvijek je bila opterećena s tim da će taj netko pisati poruku na mobitel, ili pokušati dohvatiti kutiju cigareta s poda koja mu je ispala... i tisuću drugih gluposti. A i voljela je brzu vožnju pa je uvijek mislila da bi "spržila motor" kada bi se dočepala duple trake. Ovako je voljela vrludanje kroz naseljena mjesta i koncentraciju na put. A i policije nema tako često.
***
Bilo je dva sata iza pola noći. Crpka je bila obasjana i ugledala ga je kako sjedi sam vani za stolom i puši,zagledan u jednu točku. Držao je telefon u ruci, a na njenom mobitelu "zablještao" je poziv.
"Molim!" - rekla je. Gledala ga je kako poskoči sa stolice i progovori: " Ljubavi, jesam li te probudio ? Pa, zašto mi se ne javiš!"- govorio je.
"Znaš ti zašto..." - rekla mu je i gledala ga.
""Pa, što sad ja da kažem, leptiriću moj. Znam ja da je tebi vrijeme da malo odletiš. Nadam se da nisi bila s onim papkom što te proganja!" - govorio joj je, a ona se suzdržavala od smijeha.
Stavila je nogu na gas, auto je kliznuo iz sjene prema njemu, a on u prvi mah nije shvatao a onda je bacio telefon u stolicu, krenuo prema njoj, izvukao ju iz auta, zagrlio i okretao oko sebe:
" Mirišeš na more, ljubavi moja. Tko zna gdje se ti skitaš ...oh, umrijet ću za tobom. Tako te silno volim..." - govorio je i obasipao joj lice poljupcima.
komentiraj (6) * ispiši * #
Sinčina
ponedjeljak , 04.06.2007.
Ma vidi ti njega, kako mi je samo lijep!!!
Tatin sin.
Baš mi nešto dođe kao da se gledam u ogledalo, ali ne sad. Sada se ne vidim. Nego onako, po sjećanju.Sada sam sveneprisutan.
Kako je samo siguran u sebe. Sinčina moja! A nekada sam mu tepao: sinček. Eh, kako bih ga malo zagrlio. Baš je dobar posao odradila. Odgojila je pravu ljudinu. Znao sam ja da to ona može, samo mi se nekako bila predala i živjela u mojoj sjeni. Ona se držala one: iza svakog uspješnog muškarca stoji- žena.
E, zatim smo zamijenili uloge i stao sam ja iza nje. Možemo to mi odavde. Samo to oni ne znaju.
Pogledaj ti samo koliko je tu naroda. Nisu došli samo ponosni roditelji. Ah, naš mentalitet. Došle su i babe i tetke...džabe narodu govoriti -SAMO RODITELJI.
Baš su mu dobro odijelo izabrali. Maturant tatin. Kao da su i mene pitali. Ma, nekako mi on najljepši. Nije što je moj. Kakvo samo držanje ima.
A gdje je ona! Gužva je ovdje pred hotelom. Kako ću ju pronaći. Ma, vidi ti, i predsjednik HDZ-a vodi svoju krasoticu pod ruku. Doveo tata. A ja - koliki sam dug i širok - pod zemlju. A ono moje dvoje ste znali deložirati na ulicu , pa nek' se snalaze. Zajebala vas je moja lafica-lavica...zbrinula je ona njih oboje. A vama će napickanim i nalickanim prodanim dušama jednom maca zakucati na vratanca. I ne znate kako samo ispred svačijih vrata zaigra mečka.
A vidi onoga papka. Bio sudija, pa sad otiš'o u odvjetnike...ha, jadan ti je onaj koga ti zastupaš. A skrivao si se po moru i kad je utihnulo, vratili se mornari pa birali fotelje.
A gdje je moja lafica- lavica... Pa, da, eno je...SAMA...naslonila se na zid u kutu i čeka da obavi i to. Znam ja da ona ne bi došla da nije protokol. Oboje oni frkću na protokole. Oni su dosta sami sebi.
Ma, vidi ti kako mi se ona sredila: suknjica na tufnice, sandalice na štiklice, crveni karmin...i baš ju briga. Čeka pa da ide gledati "Doktor House". A ovi papci pasu je i skidaju pogledima do kole kože.
Tako sine, obiđi ju malo. Stani s njom. Nek' znaju da si njen. Nek' vide njeno ( a bo'me i moje ) remek-djelo. Baš smo te fino napravili, a ona doradila i izvajala pravoga čovjeka od tebe. Jest' da si malo bio zapeo zbog bolesti, al' bit će to sve dobro. K'o kad smo nekakve nježne krvi, pa sve na nas.
Morao sam doći da vas vidim. Inače,nisam vam htio smetati. Nahranili ste vi mene molitvama pa sam bio u izobilju ovamo kod nas. To nam je vrlo važno. Dokle god se tu kod vas naša imena pominju u molitvama nama je dobro.Nisam bio dugo. Jesam jednom malo poodavno došao joj u snove na crnomu konju /vi ne volite sanjati bijelo/, pa sam vas poveo oboje. Mirisala joj je kosa i držao sam vas čvrsto...i znala je, baš je znala kad je silazila s konja da se vraćam gore, ali nije mogla shvatiti. Kad se probudila vidio sam da ne vjeruje u to, a ja sam zbilja došao i vratio se gore.
I sad odoh. Ne mogu biti dugo. Došao sam te, sine, samo vidjeti u odijelu. Čuo sam, rekao si mami hoćeš na medicinu. Dobro sine, samo uči. To je važno. Inače, što je rekao
Kerry svojim mladim Amerima "....ako ne budete učili, onda ćete završiti u Iraku"....
komentiraj (15) * ispiši * #
Ja sam tvoj anđeo
nedjelja , 03.06.2007.
Ležao sam u smrdljivoj uniformi zavaljen u vreću napunjenu pijeskom. Jutros nam nije došla smjena na vrijeme. Ne znamo što se događa. Valjda će svaki čas. Povukao sam još jedan dim. Auh, ljuta li je.. .iako ja volim jaku cigaretu, ove su prekardašile. Mislim da im ima nekoliko godina.
Odjednom mi oko glave spraši reska cika metaka.
Fiju... fiju... prštalo je na sve strane. Što je sad ovo, jesu li to opet počeli.... pomislio sam u taj tren.
Žagalo je na sve strane i svi smo se bacili potrbuške. Nekoliko granata tresnulo nam je iza leđa.
"Ulazite u kuću!!! Čuvajte glavu!!"- vikao je desetnik.
Potrčao sam i bacio se pred prozor koji je bio osiguran vrećama.
Nešto toplo mi je klizilo niz ruku.
Krv... ugledao sam i podigao rukav. Privukao sam se do Darka i pružio mu zavoj iz džepa:
"Drži...stegni mi ruku. Negdje me zakačilo!"- rekao sam mu. Onda mi se smračilo pred očima.
***
Ležao sam u stacionaru u krevetu. Kum je stajao kod kreveta i pitao me:
"Kako si, kume !? "
"Šuti, dobro sam prošao ! " - rekao sam mu.
Podigao je pogled iznad mene i ja sam ugledao liječnika iznad moje glave. Kao da sam ga ulovio u krađi, brzo je oborio pogled. Što li su se to domunjavali iznad moje glave.
Odjednom se preda mnom stvori ogromna bijela svjetlost. Što li je to. Što me ovo diže, što se događa. Hej, pa to sam ja dolje u krevetu. Što mi to radi liječnik...Kakva je ovo strka.A vidi njega, što on tu radi... daju mu moje ime... idem za njim da vidim gdje će...
"PRIMLJEN S PROSTRIJELNOM RANOM U PRSIMA U 10,30h. IZDAHNUO U 15,30h"- pisalo je u knjizi.
To je moje ime i prezime? Ja sam mrtav? Ali, samo mi je ruku okrznulo!
Pogledao sam prema sebi. Hej, pa krvi ima na sve strane: vrat,lice... pa i po leđima... skidaju s mene plahtu.
Pa to je od one granate što nam je tresnula iza leđa.
Ajoj, što će mi biti s malim i ženom. Pa,ona ne može bez mene. Ona ne zna razliku između teletine i junetine. Tko će joj donositi voće i povrće s tržnice!!! Toliko toga nisam uradio, moram se vratiti.
Kako ću do nje!!!
***
Sjedila je nepomično pred kućom. Sinčić leži pored nje s glavom u njenom krilu. Čudno da stari i pomajka još nisu legli. Svi šute. Čuli su auto. Skočila je, a sinčić ju pita: "Mogu li bos!!"
Otvorili su kapiju i zurili u crni mrak očekujući sigurno mene. Pa, da, ona doziva moje ime.
Ne, ljubavi, oni će ti sada reći nešto jako ružno. Budi jaka. Ja sam tu. I bit ću uvijek pored vas dvoje. Čuvat ću vas onako kako to mi mrtvi radimo. Vidjet ćeš, uspjet će nam. Samo moraš vjerovati u to.
Ne, nemoj vrištati. Uplašit ćeš sinčeka. Tako, ljubavi, otari rukama oči, skrij suze... tako, podigni ga. To, to... znao sam ja da si ti jaka. Dobro si mu rekla: bit ćeš mu i mama i tata. Znao sam ja da ti to možeš.
Da, trebaš poštedjeti staroga, ti moraš javiti rodbini. Da, pođi do susjede na telefon. Ja ću te čuvati da ne padneš preko kamenoga zida. Ah, gdje te dovedoh tu kod staroga na selo! Ali, morao sam znati da ste na sigurnom. Nisam mogao paziti na sebe. Eh, baš sam dobro pazio. Koja ironija.
Da, najbolje je da sada krenete do mrtvačnice. Obavi to sada.
***
Vidiš kako su me lijepo sredili. A bio sam neobrijan. I uniforma mi je bila smrdljiva. K'o kad sam bio na liniji 36 sati. Ma, vidi ti kako su me uredili k'o generala. Mogu ti reći da sam lafčina, nije čudo što si se zaljubila u mene. Pa,da... sve znaš kako treba... neka nam sinčić ne ulazi. Ipak mu je samo šest godina. Neka me se sjeća kada sam odlazio i kada ste mi mahnuli posljednji put.
Znao sam ja da je rat glup. Rekao sam ti ja- opet će sve biti kao što je bilo. Samo smo gurnuti u to bez veze. Nitko nas ne pita. Nadam se samo da nećete završiti na ulici. Valjda će se brinuti za vas.
***
Umorna si ljubavi. Poslušaj moju pomajku, pij mlijeko. Ono daje snagu. Znam da ne možeš ništa progutati. A sad malo lezi pored sina i spavaj. Evo, ja ti kosu diram. Osjetiš li? Moraš vjerovati u to. Ući ću ti malo u snove iako je tamo gužva, sve ti je zbrkano,nesređena si.
***
Koliko ljudi! Svi su tu zbog mene. Ili zbog moje braće, sestara,staroga... Pa, puno groblje ljudi. OK.
Ti mene brineš ljubavi. Nema nikoga tvoga. O njima nismo uspjeli ništa saznati. Bit će to u redu. Sad budi jaka za našega sina. Samo da obavite ovaj protokol i pođi se odmarati.
Ja ću biti neko vrijeme s vama da te čuvam, mogu ja to, dok ne budem siguran da si shvatila.
Mene više nema. Sama si. Sa našim sinom.
****
"Mama!"
"Molim!"
"Da li tata sjedi pored tebe dok voziš ili sa mnom na zadnjem sjedištu!"
"Sigurno je ovdje pored mene -kada ovako dobro vozim."
komentiraj (11) * ispiši * #
Ghost Rider
subota , 02.06.2007.
"Mogu li ja dobiti samo "Marllboro"?"- ugledala je mušku ruku preko svoje dok je spuštala korpu s kupljenim potrepštinama na kasi male samoposluge pored plaže.
Podigla je glavu i ... prasak od susreta dva pogleda.
"To je ON!!!"- u glavi su kao vatromet na nebu praskale riječi koje je samo ona čula. "To je ON!!!"
On ju je samo jako ljubazno gledao, osmjehnuo se i po glavi pomilovao njenoga sina.
"Ne dodiruj ga, ti spodobo od smrti na dvije noge!!!"- željela mu je vrisnuti u lice, ali samo je ukočeno stajala. Drhtala je kao prut da je to čak zamijetila i žena na kasi i upitala ju: "Jeste li dobro?"
"Povratit ću!"- rekla je i izašla pred trgovinu.
On je u svom sjajnom kožnom odijelu za motor zajahao svoj "Kawasaki" i bahato dao gasa više nego je to potrebno.
"Bolesnik... uvijek će biti lud i nezreo!"- pomislila je.
* * *
Čak i dok su se spremali ići, to posljednje veče godišnjega odmora , provesti na nekakvoj fešti u Supetar, niti jedno od njih nije mnogo govorilo. Nisu bili ljuti jedno na drugo. Jednostavno, šutjeli su. Sva priča je bila odgovaranje malom sinu na njegova nepresušna pitanja.
Obukla je nove bermude koje je kupila taj dan. Bile su lude, sa slovima "coca- cole". Od Roberte je uzela bijelu rolušu bez rukava i ljetne kožnate čizme.
Kada ju je Rudi vidio, rekao je:
"Ali si ti luda. Tko je vidio čizme u srid lita!"
Ona ga je toliko voljela da se nikada na njega nije mogla naljutiti iako je sebi davao za pravo sve živo komentirati.
"Hoćemo li pješke ili motorićem?"- upitao ju je muž.
"Pa, motorić je krepao, znaš da mu je guma pukla. "- rekla je popravljajući kosu pred ogledalom.
"Sad je u redu. Onog Rudijevog talijana boljela glava, nije išao na kupanje, pa od dosade ukrpao
gumu. Teško mi je nositi sinčeka, vruće je, ipak je do tamo tri kilometra. "- rekao je.
Ona je uvijek bila suglasna s njegovim mišljenjem, jer znala je da on zna njene stroge stavove i poštuje ih pa je bilo lako složiti se s njim.
"OK, ako ti tako misliš. Ja sam gotova. "- rekla je i okrenula se prema njemu.
"Znaš... često kada te pogledam pomislim- 'pa ovo je moje'. kako te samo volim. "- rekao je i izašao.
Čula je da je upalio maloga prdavca i sišla iz apartmana.
Sjela je iza supruga, a sinčić je stao ispred njega. Ona je rukama obuhvatila obojicu.
Sjedili su u jednom od restorana na rivi, ali nisu pričali. Da li zbog bučne muzike ili je to bilo ono nešto u zraku... dugo su to poslije analizirali.
Na rivi su se okretali janjci, pjevale su klape, plesalo se, grad je vrvio od turista.
Bilo je jako vruće. Zrak je bio sparan i težak.
Umorni i od cjelodnevnog kupanja i plivanja i od ovoga teškog sparnog zraka, pogledali su se, i kao da su se očima razumjeli- podigli su se i krenuli. Do parkinga je ponio sina koji je skoro zaspao.
Prošli su skroz uz obalu i onda krenuli šumicom, koja je bila prečica. Malo su se rashladili vozeći na motoriću. Stigli su na asfaltiranu otočku cestu. Bila je noć crna i bez mjesečine. Nigdje nikoga. Samo se vidio komadić ceste obasjan motorićem ispred njih.
"Auto!"- rekla je, čuvši u daljini motor automobila, očekujući od njega da se skloni s ceste. Nekako ju je uznemiravao zvuk koji je dolazio s leđa. Nije voljela nikakve zvukove iza sebe od onoga dana kada ju je, kao studenticu neki luđak napao s leđa i oborio na zemlju.
Suprug je skrenuo s ceste i održao ravnotežu motorića raširivši noge na zemlju.
Kada je auto prošao, krenuli su. Radilo se samo o jednom jedinom kilometru, jer su u daljini vidjeli raskrižje za Rudijevu kuću, ali kada je čula opet zvuk automobila u daljini opet je rekla: "Auto!!!" i on je opet stao. Kada je i taj auto prošao, krenuli su. Drnduckali su se tako na tom malom čudu i primicali se na kojih pedesetak metara do skretanja, kad mu je opet rekla: "Auto!"
"Daj... više i ti i ta auta!!"......
......
"O, Bože što je ovo!!!Ja letim!!!"- glas u gustoj praznoj crnini...
"Boli meee... jako me boliiii... tu!!o, moj kuk... !!!"
Ugledala je čovjeka pored svoje glave kako kleči pored nje. Ležala je na zemlji. Pokušala je ustati, ali njeno tijelo je bilo teško i kao da je bager bio na njoj. Okrenula je glavu na drugu stranu i ugledala nekoliko automobila daleko na cesti farovima uprtim prema njoj.
"Gdje mi je sin!!!Gdje mi je muž!!"- zaječala je ona. Htjela je kao zvijer urlati od straha- što se to događa oko mene... ali, nije imala snage.
"Dobro je, gospođo, dobro je, ne brinite se, sve je u redu!!"- tješio ju je čovjek pored nje.
"Ne... nije dobro. Oni su mrtvi... to me samo tješite!!"- ječala je ona.
"Jeste, dobro je. Mužu Vam je bilo slabo pa su ga prebacili do bolnice, a sin samo viče 'di mi je mama!"
Kada je to čula znala je da je dobro. To je bila rečenica njenoga sina. Uvijek"gdje je mama". To ju je često ljutilo, jer je bio jako vezan za nju i nikada nije htio ni s kim ostati. Uvijek samo uz nju.
"Tako sam žedna... što se dogodilo!!!"- uhvatila je čovjeka za ruku.
"Evo, da Vam donesem vode!"- rekao je i odnekuda se za sekundu stvorio s bocom vode. Pila je kao luda, panično, kao da će umrijeti od žeđi.
"Neki pijani luđak vas je udaria autom i pobiga. Ja sam sve vidia. Muž Vas je dugo tražia. Bacilo Vas je daleko!"Pa, da, zato ona ovako leži daleko od ceste. Bože, pa trebali su samo skrenuti u Rudijevu ulicu.
"Evo stiže hitna. Nismo Vas smili micat, ne znamo je li Vam kralježnica oštećena"- govorio je i držao ju za ruku. Grčevito ga je držala za ruku i silno vjerovala tom čovjeku svaku izgovorenu riječ. Ničega se nije bojala dok je on bio uz nju. Osjećala je njegovo duboko poštovanje prema njoj zbog toga što ju je zadesilo, a da ni sama nije mogla zamisliti što. Morala je sklopiti oči. Spavalo joj se.
"O, ne, bolii me!!!Ne dirajte me. Umrijet ću od bola... !"- mlatarala je rukama oko sebe da rastjera te mučitelje što joj diraju bolno tijelo.
"Žao nam je gospođo, znamo da vas boli, ali moramo vas staviti na nosila. "- govorio je neki glas i kao voda se razlijevao u toj tami.
"Spava mi se.. tako mi se spava"...
Kao u filmu čula je zavijanje sirene, zatim nekavo lupanje... ne može to definirati... kapci su bili kao od olova, pokušavala ih je podići ali ne ide...
"Mamaaaaa, mammaaaaa... "- čula je dječji plač.
"Sine moj!!!"- htjela je ustati, poći uzeti ga u naručje i tješiti. Znala je da je to glasić njenog uplašenog sina. Po plaču je znala da ga ništa ne boli nego samo traži nju.
Otvorila je oči s teškom mukom.... nosili su ju na nosilima na rentgen i ugledala je kako joj prinose sina: "Evo, mame, jesam ti rekla sad će mama doći"- netko ga je prinio njenom licu na poljubac.
Njegov lijepi mirišljvi obraščić dodirnu njeno lice i usnice joj pređoše preko nosa i nju podigoše na nosilima.
"Sad će mama doći, brzo, budi dobar... "- reče netko i nju unesoše u prostoriju za snimanje.
"Ona mora hitno na Firule, gubi krv. Pripremite gliser. Doktorice pođite s njom a mi ćemo se snaći. "- čula je glasove oko sebe.
"O, ne, ne dirajte me... boli... umrijet ću... !"- molila ih je dok joj je po tijelu paralo kao rezovi noževima .
"Moramo, gospođo, žao nam je. Ova nosila ne odgovaraju gliseru. Moramo vas prebaciti na druga nosila... "- samo je čula neke glasove bez boje, okusa, mirisa... sve je bilo samo gusto, crno...
"A di si ti meni!!!A kuda si to pošla bez mene... "- čula je dragi glas svoga dragoga Rudija. Bilo je to nešto najljepše što je mogla čuti. On će ju sada čuvati i neće im dati više da ju muče.
"Rudi, moj dragi dobri Rudi... Ja znam da ću umrijeti... molim te, reci mu da mi bude dobar prema sinu, neka mu uvijek strpljivo odgovara na njegova radoznala pitanja. I reci mu, kada se opet oženi, da ne vjeruje samo njoj što govori, neka posluša i što on ima reći. "- držala je tu dragu ruku kojoj je tako vjerovala.
"Još ćeš ti meni krvi popit , kakvo te umiranje snašlo... "- čula mu je glas.
"Spava mi se, tako mi se spava, umorna sam.. "
"Ne dajte joj da spava, pitajte ju što Vam pa'ne na pamet"- rekla je liječnica.
"A di ste vas troje pošli. Kažem ja tebi di ćeš na ovoj vrućini u čizmama.. "- šalio se on s njom a glas mu je drhtao. Znala je da je uplašen. Znala je da i on misli da je sve tako ozbiljno.
* * *
"Dajte makaze... režite ovu robu s nje... krv... jednu fiziološku... koja je krvna... !!!"- čula je strku oko sebe, užasan bol dok su joj skidali čizme...
"Nula pozitiv.... "- rekla je sklopljenih očiju, a liječnica joj je zatezala očni kapak prema dolje i govorila "Gubimo je!!!"
* * *
Bilo je tako tiho. Soba ugodno hladna, narančaste zavjese, sestre hodaju bešumno, čuje se odnekuda s plafona cvrkut ptica... Baš je dobro. Više nije boljelo.
"Evo je, budna je!"- reče sestra i pređe joj rukom preko lica. "Sad ste dobro."
Bila je na odjelu intenzivne njege.
"Koliko je sati?"- pitala je kao da to nešto znači.
"10"- rekla je sestra. Zaplakala je i pomislila- ajme, pa dan tek počeo, što ću raditi svo vrijeme....
Ušao je liječnik: "Doktore, hoću li moći opet hodati?"- upitala ga je ukočna od straha koji odgovor će dobiti. Podigao je čaršaf s njenih nožnih prstiju i rekao: "Mičite". Ugledala je nalakirani palac kako se kao miš meškolji dolje negdje u dnu kreveta. "Mislim da hoćete"- osmjehnuo se najzgodniji muškarac kojeg je ikada u životi vidjela. "Smirite se, nemojte plakati. Sestro... !"- dao je nekakav znak i vidjela je sestru kako nešto ubrizgava u bocu koja je visjela nad njenom glavom. Pogledala je ruke. U obje su bile zabodene igle. U jednu je dolazila krv a u drugu, valjda infuzija.
* * *
Tako je to trajalo par mjeseci..... odlazak na fizijatriju... kriza u braku... šepanje na jednu nogu... vježbe... vježbe... suđenje...
A onda je došao rat. Sklonili su se na otok kod Rudija.
"Rudi, idem ja do samoposluge kupiti 'čokolino'"- doviknula je Rudiju i uzela sinčića za ruku.
A sad je stajala tu pred vratima male samoposluge pored plaže i gledala bahatoga , ne tako mladoga, čovjeka kako u tišini tog maloga mjesta divlja i turira s motorom.
"On me udario... on mi je umalo oduzeo ovo što imam"- rekla je ženi na kasi.
"Znan, draga gospođo, sićan se. Sve razumim. Majku je on i pri Vas u crno zavija. Jadna žena, umrla je niko ne zna o šta"- rekla je žena na kasi u maloj samoposluzi na plaži pored mora.
komentiraj (3) * ispiši * #
Ruke
petak , 01.06.2007.
Otvorila je jedno krilo prozora, pa onda drugo. Udahnula duboko i nalaktila se na okvir prozora. Pogledala je prema dvorištu zgrade gdje su se djeca ljuljala na ljuljaškama i klackala na klackalicama. Zapravo... nisu to bila djeca, nego srednjoškolci iz susjedne Medicinske škole. Ljepotu takvih jutara kvarilo joj je škripanje ljuljaški i pomislila je "tko bi mogao podmazati da tako ne ciče i ne paraju mozak". Riječica koja je tekla kroz srce grada malo je nadošla. A bila se zalijepila za svoje dno. Dobro je došla ova kiša zadnjih dana. Pokupila je prašinu iz dvorišta, oprala lišće sa ovih visokih do neba jablanova i malo je čak i osušena trava dobila jednu nijansu zelene boje.
Ono što joj je osim škripe kvarilo ta jutra, bio je smrad starosti koji je dolazio iz stana ispod. Da, bukvalno smrad starosti.
Nešto je kvrcnulo i ona se nagnula.
Ugledala je dvije stare ruke kako drhtavo i nesigurno na štrik stavljaju nešto robe. Bile su to gaće dugih nogavica ali bijele kao snijeg. Zar može nešto biti bijelo kao te već korištene gaće. Njoj perilica nekako upropasti bjelinu veša već nakon prvog pranja. Ili je bila presamokritična.
Kao da je gledala usporeni film. Nije mogla razumjeti toliko spore radnje. Presporo.
Jednu štipalicu stavljale su te ruke deset sekundi- počela je brojati.
"Pa kad će sve staviti, ako tako nastavi!"- pomislila je.
A onda joj oči zastadoše na tim rukama. Gledala ih je kao staro korijenje s krošnje drveta.
Bile su nekako prevelike za ženske ruke. Dugi, grbavi, drhtavi prsti. Vidjela je čak s prozora da su nokti tvrdi i debeli. Ali, uredno odrezani.
Po rukama su se rastezale debele zelene vene. A imale su modru boju, kao da su satima bile vezane i krv nije prolazila kroz njih.
Negdje je jednom čitala kako čovjeku s godinama uši, nos i ne znam što još rastu i postaju nesrazmjerni.
Da li je tako i s rukama?
Baš su joj izgledale nekako prevelike.
Pogledala je svoje. Jesu... prsti su dugi, ali su to mlade ruke. Kad je bila klinka uvijek je mislila da joj nisu dovoljno dugi prsti. Obožavala je duge prste i zamišljala kako prebiru po tipkama klavira.
Još uvijek je starica postavljala te jedne gaće. Stalno ih je nešto potezala, natezala, štimala... kao pod vaser- vagu.
A onda je dodala kuhinjsku krpu.
"Isuse, kako je bijela!"- pomislila je. "Koristi li to ona ili vadi novo pa pere od dosade".
Te žilave ruke su dodale još par stvari, ali to je trajalo još neko vrijeme.
Vidjelo se da je starica uredna. Ali, zašto taj smrad navali u njen stan kada starica otvori prozor.
Pričala je o tome s mamom pa joj je mama rekla da je i ona zamijetila da se kod starih ljudi zbilja osjeti taj vonj starosti iz kuće.
Njoj su često dani predugi i dosadni. Ali gledajući ruke ove starice kako sve rade polako, drhtavo i nesigurno, pomislila je kao da odgađaju dolazak smrti. Jer. . ako malo požure, eto i NJE.
Strah joj prostruja tijelom i ona ode od prozora. Strah od starosti. Strah od samoće. Strah od tih sporih pokreta, jer nju njena maza zove "vjetre moj"... Otišla je do ogledala i prešla rukom preko svoga tijela:
"Još sam mlada. Neće to tako brzo" - tješila se.
komentiraj (3) * ispiši * #
