Polazak s perona iz dvadesetog stoljeća. Sve je staro pa čak imam osjećaj i one stotine golubova na čeličnim konstrukcijama koje drže krovove perona. Čini mi se da su to oni isti golubovi iz 1979. Stižu dva vagona i lokomotiva. Brzi međunarodni vlak. Strašno. Ne zbog mene nego zbog novih naraštaja koji tapkaju u mraku moje prošlosti. Nose laptope i Mp3, a stoje na istim golubljim govnima na peronu bez klupa kao i ja 1979. Užas. S lokomotivom tri vagona. Ulaze mladi strani turisti. Skrivam pogled od njih jer me stid moje zemlje. Ne...to nije moja zemlja. To je europsko kopile i genetski poremećena europska tvorevina. Želim im reći da su naprednije živjeli moji starci nego moje dijete. Oborenog pogleda ispod trepavica provirujem na iste stare hidroelektrane. Barem one ne trebaju modernizaciju. Kakve god da su proizvode onu bijelu svjetlost u žarulji. Ima ih nekoliko na toj divljoj rijeci i djeluju umorno i oronulo. Gledaju ti mladi turisti u hodniku kroz prozor gdje piše "ne naginji se kroz prozor"...oni to svakako ne bi učinili jer ih dovoljno straši ovo užasno kloparanje točkova koji kao da otpadaju i mi idemo podom po tračnicama. Nema teorije da se javim na mobitel koji mi zvoni, jer ne bih čula niti riječ od buke. Šaljem poruku " Selma putuje i ništa ne čuje, vlak ima čak dva vagona..."
Dolazak u regiju s kojom se sprdamo, ali avaj! Nisam prepoznala postaju grada u komu sam se rodila. Napravili ljudi pristojne perone na kojima nema nikakvih golubova ni izmeta pod nogama. Sve je ćirilica- latinica. Hajd'-nema veze, naučila sam ja i to obadvoje i ruski. Ali, ni Rusi više ne govore ruski. Lani sam pokupila stopera iz tamo neke ex-SSSR ali dečko spika engleski, ne treba mu onaj moj ruski što ga znam, ha! Svi smo jedna velika američka planeta Zemlja. Je li i to bolje nego ruska,hm! Ta, bilo je ili jedni ili drugi ...nesvrstani nisu bili u modi.
Dakle, peroni "ispod čekića". Moj me tata lako našao u ta dva vagona- iz prve.
Povratak u cik zore. Zove me moja ljubav dok sjedim na novoj-novcatoj klupi i čekam vlak od dva vagona koji kasni četrdeset minuta (rekla sam tati - idi ti doma, mama je sama) i ja mu kažem da nas ima čak troje koji čekamo vlak. On me pita :"Puca li tamo!" A ja odgovaram: " Ne, neće kiša ovih dana!" Kaže on: "Ovdje puče....zora, ljubavi moja!" Ah, onda ja budala skopčah njegovu šalu, pa se podvirih ispod novih streha perona i ugledah raspuknutu noć tamo na obrisima brežuljka pored moga grada. "Da, ljubavi moja, puklo je i ovdje, ali nemam ekran pred sobom!"
"Je li slobodno!"-tek onako radi reda upitah mladu damu sa djetetom u kupeu jer su hodnikom špancirali neki sumnjivi tipovi. "Da, tu je i moj muž!"
"Nemam ništa protiv - protectora!" - pomislih i podigoh ruke iznad sebe da ubacim dvije torbe na one rešetkice. A tamo stoje...dvije male štake. Ona sjedi, ne primjećujem ništa. Dođe joj i mladi suprug...ima obje noge i ne šepa. Ali, ona me upita imam li neku tabletu, boli joj supruga prst, prignječio mu ga taxi u Zagrebu s vratima, pa ga boli do ludila. Izvadih mu "brufen", a on pokazuje crni nokat koji se već digao da otpane i psuje na svoju glupost.
Kažu do Siska bilo k'o šibica, a nitko da ustane iako vide štakice.
"Oprostite, bit ću izravna, što je ovom krasotanu!" - upitah mladu mamu dok sam gledala u prekrasne plave oči Markove. Nije odvajao pogled od mene.
"Ah, kažu da ima neku bakteriju u kuku koja napada djecu od pete godine. A kažu da će proći samo od sebe!"
Srce mi se steglo. Bile su to najpametije okice poslije očiju moga sina (jednostavno ja razlikujem pametan pogled i teleći pogled, sredine nema, "oči su ogledalo inteligencije") koje su me ispitivački gledale. Tableta je djelovala i tata je zaspao, a i mama se naslonila i zaklopila umorne oči. On se pomaknuo na sjedište do prozora i onda smo brojali koliko kamiona je prošlo cestom (ipak auta nisu zanimljiva kao kamioni). Pa smo onda oboje zaključili da se ljudi bude i idu na posao a u kamionima voze kruh i mlijeko za trgovine.
Kondukter je otvorio vrata i rekao da se pripreme, stižu na cilj. Marko je rekao:
"Mene ćeš, tata, staviti na glavu, a mamu na leđa!"
Jao, što reći. Muškarčina. Brine se i za mamu. Zna da je tata jak i kada ga prst boli i pije tabletu, a on i mama tako silno trebaju svoga Supermena.
"Bog, teta!"
"Bog, Marko. I hoću da mi brzo ozdraviš i budeš najbolji u "Dinamu" i da moram doći na svaku tvoju utakmicu!" - govorila sam mu dok mi je neka šaka bila zaglavljena u grlu.
"OK, teta, dogovoreno!" - podigao je na mahanje svoju rukicu. Suzdržala sam se da ju ne dohvatim i u nju utisnem svoj poljubac suosjećanja.
"Budite jaki i vjerujte liječnicima u Zagrebu. Bili su "No.1" i šezdesetih, a tek danas!! Ako su oni rekli da će proći, sigurno će proći!" - rekla sam mladom tati i mladoj mami. A ni sama nisam vjerovala u to što govorim.
Ostala sam sama u cijelom vagonu. Uzela kockicu čokolade i nisam ju mogla progutati.
Post je objavljen 23.06.2007. u 02:22 sati.