U iščekivanju

Stavila je nogu preko noge. Odmah u isti tren osjetila je kako joj se znoj lijepka između nogu, pa je prebacila drugu nogu . Znoj joj skliznu niz list noge. Izvadila je papirnatu maramicu i obrisala znoj koji se kao suza slio po njenoj koži. Noge su joj još bile rumene od sunčanja na plaži, ali nije ju peckalo niti svrbuckalo. Ove godine bila je umjerena, samo dva-tri sata i otišla je s plaže. Sada par dana mora čekati i hraniti kožu kremama. Najgore je taj prvi put. A tako joj je bitno da noge nisu bijele. Sve i nekako, ali – noge. Ispod pazuha koje je mirisalo na „Neutro- Robert's“ skliznu ista ona suza znoja kao na nozi. I to pređe maramicom. Plastična crvena stolica već je sva bila zalijepljena za njene noge. A da prošeta ? – pomislila je. Ne, radije ne! Ima osjećaj ako napravi samo jedan korak, da će netko uletjeti prije nje. A ona želi biti prva. Zrak je bio težak, zapravo ga nije ni bilo. Ovdje ne znaju što je to rashladni uređaj. Boriš se s komadićem novina ili što dohvatiš da zamijeni lepezu i mlatiš rukom. Jutarnje sunce probijalo se kroz metalne konstrukcije koje bi trebale biti, valjda, zavjese. Zamišljala je kako bi te zrake godile da je zima ili proljeće. Ali kada su te zrake sunca ubitačno vruće i svi traže spasonosni hlad, nikakva mašta o proljeću ili zimi ne može olakšati ovaj užasni vreli ogrtač zraka. Duga plava kosa već joj se zalijepila za leđa na otvoru lepršave ljetne haljine. Ljudi sa susjednih crvenih plastičnih stolica ispod oka ju promatraju. Navikla je ona na to. Na te poglede. Još iz djevojačkih dana. Nekada je mislila da na njoj nešto nije u redu, a onda je shvatila da ljudi analiziraju na njoj detalje i vjerojatno uživaju. Uvijek je sve moralo biti savršeno i po nekoliko puta bi se vraćala pred ogledalo da provjeri detalje. Sjeća se jednom dok su na granici muž i ona čekali carinska maltretiranja, kako je jedna žena s prijateljicom išla carinskim prostorom, a svi su se smijali i gurkali se pokazujući na, zbilja smiješan prizor. Žena je išla u wc i navukavši gaćice natrpala i suknju u hulahupke otraga i tako sva važna paradirala u carinskom prostoru. Njen muž je ustao i prišao ženi, šapnuvši joj na uho tu nezgodaciju, a ona mu se silno zahvaljivala. Kasnije, dok su sjedili u carinskom baru, žena je iza susjednog stola podigla ruku u znak zahvalnosti, na što su joj oboje kimnuli glavom. I od tada, uvijek kada koristi wc na javnom mjestu, po nekoliko puta se vraća i gleda pozadinu. A opet nikada nije sigurna, toliko joj se urezao prizor s carinskog prijelaza. A ako bi slučajno zaboravila sat ili naušnice, ne bi joj bilo lijeno ugasiti auto, čekati lift i vratiti se u stan po zaboravljeno. Sve je uvijek moralo biti tip-top. Čak bi izlazeći iz stana uvijek bacila pogled po svim prostorijama da li je sve na svom mjestu, ako bi on slučajno navratio u međuvremenu.

Pogledom je prelazila po visokom fikusu koji se patio zabivši svoje vrhove u strop prostorije, pa se kao kakav starac savijao prema dolje. Došlo joj bilo da izvadi nožice iz torbe i odreže mu vrh, jer tako se to radi, valjda. Bolje bi bilo da rađa mlade sa strane, nego što se pogrbio tako sa stropa. U kutu je vidjela kako se podna pločica izvitoperila, valjda je nekada prokišnjavalo. Bila je to zgrada građena od samodoprinosa naroda. Bilo je to, u ono vrijeme, velebno zdanje, mada i danas može parirati bilo kojoj modernijoj ustanovi.
„Već je osam i dvadeset!“ – pomislila je i čudila se da kasne. Ovdje sve funkcionira super, samo što ona voli uvijek doći ranije. Ako je prva na spisku poručenih, ne trpi nikakve važne osobe da joj ulijeću preko reda. Ionako treperi svaki put.
Odjednom iz dubine hodnika pregrađenog drvenim zidovima začu taj lijepi glas koji ulijeva optimizam.
„Dobro jutro!! Kako ste mi danas?!“ – ispunjavao je taj zvonki vedri glas tišinu dugih hodnika. Svih pet žena poskoči na noge kao da je naišao ravnatelj, a onaj glas reče:
„Samo polako, sad ćemo mi to sve fino po redu!“
Zgodna Snježana kimnu joj glavom da može ući i ona sva drhtava uhvati za šteku iako nije mogla ući dok se s druge strane ne otvori. Pošto tu sve funkcionira besprijekorno, već u taj tren s druge strane vrata se otvoriše.
„Jao, Vi ste meni svaki put sve ljepši i mlađi !“ – govorila je lijepa crnka s lijepim optimističnim glasom. „Kako ste mi!?“ – upita ju.
„Ah, to ćete mi Vi reći, ali dovoljno je čuti kako Vam se glas razliježe hodnicima i odmah smo svi super!“ – rekla je dok je na vješalicu stavljala grudnjak i haljinu.
Osjećala je hladan gel po svojim prsima i u mislima tiho molila za dobru vijest.
„Vidim , mamografija rađena u prvom mjesecu i sve bilo OK! Lako je meni za Vas, Vi redovito dolazite. Ali što sa ženama koje ne misle da je to tako važno!“ – govorila je zgodna crnka- doktorica i ozbiljnim pogledom pratila ekran koji ona nije razumjela.
„Ma, naravno, sve u redu!“ – govorila je vadeći krute papirnate ubruse i spuštajući ih na njene dojke da se obriše, nadoda:
„Naravno, ovako opet za tri mjeseca!“ – reče i nasmiješi se.
I ovaj put je izašla sva ozarena i osjetila poglede žena koje su sjedile i čekale.
„Bože, daj da i njima isto kaže!“ – pomislila je i jurnula prema autu iz te stare bolnice.