Krnjavi osmijeh

Otvorila je oči.Podigla je pogled na crvene brojke radio-sata.Bilo je već skoro podne.
-"Mogla bih sad ustati."-pomislila je jer je za danas planirala platiti račun za mobitel (da joj ga konačno uključe) i struju.
Sjela je na rub kreveta.Sjedila je tako u mračnoj sobi i prešla rukom preko ožiljaka na leđima.Već godinama ne mora slušati prognozu,nego samo u jutro pokušati ustati i znat će koliki je tlak zraka vani i je li bura ili jugo.Gledala je svoje duge noge i pomislila da su O.K.:izdepilirane,nokti uredni i nalakirani...to joj je bilo vrlo važno.Ništa nije izazivalo gađenje kod nje kao napirlitana ženska s petama kao ispucanom suhom zemljom.
Ustala se i u leđima osjetila grozno "zatezanje"-kako ga je ona zvala.Bol dolazi kasnije.
Digla je ruku da dohvati traku za podizanje roletne i u ramenu isto osjetila "kočnicu" (i to je imalo svoj naziv) i nije znala je li opet satima ružno ležala ili je i to od udarca auta.
Otvorila je prozor i punim plućima udahnula ugodan zrak poslije kiše.Kako je samo voljela taj trenutak.To je bilo nešto samo njeno.
Kao i svako jutro ista maršuta:
1.uključiti aparat za vodu
2.uključiti interfon ( i taj dugmić je nabavila da joj ne bi zvonili poštari,inkasanti,Jehovini svjedoci..)
3.nasuti u šalicu šećer i nesicu i popiti svoju pilulicu za štitu žlijezdu
4.a onda se uputiti u carstvo toplih kapljica u tuš kabini.

Dok je stavljala kremu oko očiju pomislila je:
"Auh...pretjerala sam sa spavanjem.Ali,nema veze,stavit ću naočale."

Imala je svoje jutarnje sheme...volja ju popunjavati križaljku ili ponijeti šalicu do računara pa pogledati poštu.A mogla je pogledati i "Novu lovu"...one su joj cure skroz simpa,ipak treba dva sata trabunjati bez plana i smisla.

Gledala je toplomjer na stolu i pomislila na sina -"opet je imao temperaturu".

Na stišanom mobitelu već je bio propušten poziv u 10,55.To znači "mislim na tebe".

Nije joj se dalo ispunjavati križaljku jer je svoje naočale dala njemu,svojoj mazi.

Sjedila je tako u svojoj jutarnjoj tišini i sjetila se jučerašnjeg dana.
Umalo se nisu sudarili jučer...kao da ju je ipak dodirnuo ramenom..ali,nije znao da je to ona.Svjesna je da toliko dobro izgleda da mnogi nakon toliko godina kada ju sretnu nisu sigurni da li je to ona.Ona je njega odmah prepoznala po njegovoj čičkastoj kosi.Ostao je isti ali...avaj,u trenutku je otvorio usta da dozove prijatelja i ona je ugledala da nema pola zuba.Fuj!!!!
A htjela mu se javiti.Ipak je bila luda za njim skoro cijeli fax.
"Uuuuu....fuuuuj..."-zvonilo joj je u glavi."Što ljudi sebi dozvole"!!!

Odmah je zvrcnula svoju the best friend i rekla da joj ima nešto ispričati.
"O,da,zaboravila sam ti reći.Sreli smo ga neki dan.Vratio se iz Italije.Sada čuva ovce ."
Nije znala bi li se smijala ili što...Kakve ovce...što on ima s ovcama...
A nekada kada se vratio iz Maroka s ljetovanja govorio joj je kako joj je bio kupio majmuna,ali su mu ga oduzeli na granici...a bila je tako luda za njim...
Sad je osjećala stid.Da li je to mladost-ludost ili je bila obična glupača.Pa danas tako drugačije uzima stvari i ljude oko sebe.Tko je vidio biti lud za nekim.Poslije njega za sve je imala kriterije i samo ona dozvoljavala ljudima da ulaze ili ne ulaze u njen život.

"Uh...trebam krenuti"-pomislila je pogledavši na sat."Moram još skoknuti u nabavku voća i povrća"-
pomislila je i s teškom mukom pokrenula svoje tijelo išarano ožiljcima od teške prometne nesreće.

Rodio se Lukas

Jučer je moja prijateljica postala baka.
Rodio se Lukas.
Kažu isti svoj djed...djeda zovu Žuti,a on se rodio žut.
Tako sam sretna.Zagrlila sam ju i rekla:"Čestitam,draga moja prijateljice-bakooooo!!!!"
I smijale smo se.
A ona je samo par dana prije imala infarkt.
Sad će svi pomisliti:nekakve starice!!!
Ne,nismo....Upravo se radi o tome da ništa više "nije po redu".

Smijale smo se,pile kavu,šalile se na račun naših godina...Zaključile smo da ove godine ne možemo u Umag na odmor jer ona ne smije na sunce niti uopće na vrućinu.
A ja mogu...još uvijek.
Osjećam se kao ptica.I zaljubljena.I voljena.I mogu još trčati.
Ljuta sam na nju što još uvijek drži cigaertu u ruci i odmah pripaljuje drugu.Kako da joj kažem da bi mi bilo teško da ju izgubim ili ne daj Bože dolazim posjećivati a ona kao biljka leži na krevetu.

Pile smo kavu,smijale se,prisjećale starih dana i zabavljale svojim kikotom ljude na ulici sjedeći pored otvorenog prozora.
Onda sam požurila do urara promijeniti dragomu bateriju u satu i usput cunjala po "Terranovi",kupila sinu traperice...a sad odoh gledati "Premonition" sa Sandrom Bullock.
Sutra ću vam reći je li dobar film.
Nadam se da je...više ću film gledati radi onog zgodnog doktora iz "NIP TUCK"-a ("Reži me") :))

Za Snježanu (najtužnija krizma)

Jučer sam plakala.
Jučer sam bila na sprovodu.
Umrla je moja mlada susjeda.
Dan je bio od one divlje južine od koje su svi bolesni i umorni.Koja se samo odjednom pojavi na nebu s brdom crnih oblaka i s neba prospe rijeku kiše,pohara sve i tako isto naglo stane.
Stajali smo na parkingu novoga prigradskoga groblja i čekali.Ljudi su uglavnom komentirali:"Hvala Bogu da se vrijeme smirilo!"To smo svi pomislili samo zbog njene djece.Sunce je virkalo kroz oblake i tako isto odmah pržilo mjesto gdje dođu njegove zrake.Onda bi odmah svi počeli pričati i o tome:"O,Bože,ali prži,baš je vruće!"
Pomislila sam:"Baš je lijepo groblje."Sve je još bilo u izgradnji,ali se osjećao savršen red i idejno savršenstvo onoga tko je osmislio.Ono što me zgrozilo bila je spoznaja da su od četiri križa na grobovima tri bila bijela.Jedna djevojka je poginula u autu,drugo je bilo dijete umrlo od meningitisa i treće mladić koji se ubio.
U trenutku kada smo se okupili oko groba i svećenik počeo molitvu, s obližnjega brda odjednom kao u filmu o prirodnim katastrofama,sjurili su se crni oblaci,sve se smračilo i kišu smo vidjeli kako u zraku leluja kao podivljale zavjese na prozorima.Imala sam osjećaj da će nas vjetar kao krpe podići i pobacati u ionako divlju rijeku ispod groblja.Mlatio je po nama,gurao nas jedne na druge,trgao kišobrane,voda nam se slijevala niz lica pomiješana sa suzama.... očekivala sam da će se ljudi početi sklanjati i bježati.Ne...nitko se nije pomaknuo.Stajali smo kao zaustavljena slika u vremenu i željeli dostojanstveno ispratiti tu mladu ženu.
Srce mi se trgalo gledajući dječicu kako su se stisnuli uz oca,a on im je s vremena na vrijeme ljubio čelo.Nisu se niti pomakli kada im je divlji vjetar istrgnuo kišobran i odnio prema rijeci.Njihovi pogledi su ostali prikovani za njen odar i kao da su upijali svaku svećenikovu riječ.A riječi su nestajale i vraćale se kao i ti pljuskovi kiše u zraku.
Neka mi oprosti Snježana što su mi misli pobjegle na trenutak od molitve u prošlost kojih dvadesetak godina...kada sam prečicom kroz park žurila kod prijateljice učiti za ispite,a oni su zaljubljeni sjedili na klupi.Svi smo znali za taj zaljubljeni par.Bili su lijepi obadvoje i zanimljivi po tomu što su hendikepirani sa sluhom.Morala sam ih pogledati dok mu je ona gestikulirala rukama uz neobične glasove,a on ju je zaljubljeno gledao i pratio.
Kada se rat završio kupila sam stan u novom bloku i trebao mi je moler.Nova susjeda mi je rekla da ima jedan vrlo pedantan i brz i dala mi njegov broj.Kada se pojavio na vratima isti tren me vratio u park i opet sam ga vidjela s njom.Bila sam ugodno iznaneđena kako još uvijek izgleda mlad kao dječak.
Dok su trajali radovi,upitao me ponešto o meni,a ja sam mu sa smiješkom rekla kako se ja njega sjećam kada su zaljubljeni sjedili u parku...on se zarumenio u obrazima i zakrenuo pogled.Pomislila sam:Još je on zaljubljen u nju.
Onda mi je susjeda rekla da mu se ženi vratio rak nakon pet godina i da ima strašne bolove.To me pokosilo kao munja.Zašto ljudi ne mogu biti sretni?Zašto uvijek ta prokleta bol!!
Kada bih srela njihovog sina i upitala ga kako je mama,veselo bi govorio:puno bolje.I povjerovala sam u to jer sam tako silno željela da ozdravi.Sad sam saznala od drugih da je tako svima govorio i tako htio ubijediti i sebe da će mama opet biti zdrava,a svo vrijeme uz racunar provodio je čitajući o maminoj bolesti i kontaktirao nekoga doktora,koji mu je odgovarao na pitanja.
"Divan neki doktor"-pomislila sam.Odvojio je svoje vrijeme za jednog ustrašenog dječaka.Ja nisam imala tu sreću.I ja sam pisala jednom liječniku kada mi je sin bio bolestan,ali nikada nisam dobila odgovor.
Te crne nedjelje kćerka je imala krizmu i onoga trena kada se vratila iz crkve,ušla u stan,zagrlila majku Snježanu-ona je sklopila oči.Kažu da je govorila:"da mi je samo dočekati da dođe iz crkve."
Staršno!!!

"A sad svi oni koji žele izraziti sućut neka pređu u kapelicu,ovdje je blatno."-rekao je svećenik.

Odjednom,vjetar je stao i kiša je stala, kao da je negdje netko isključio neko dugme.Sve je utihnulo,samo se čulo pomicanje kamenja ispod obuće dok smo odlazili od grobnice.
Dok sam im pružala ruku,htjela sam im reći:
"Vjerujte,proći će to.Sve će proći.Znam da boli.I ostat će jedna velika praznina.Nitko to ne razumije.I ne treba da razumije.Ljubomorno čuvajte svoju bol.Ona je samo vaša."

Došla sam kući mokra,promrzla i plakala sam.Pričala sam sinu isto ovako,a on je samo tiho govorio:"Strašno.."
Pomislila sam na njih kako su i oni ušli u stan i očekivali da ona leži u krevetu,ali tamo je bila jeziva spoznaja da je zauvijek otišla.I ona nada da će se vratiti.Znam taj glupi osjećaj.
Htjela sam im u kapelici reći:
"Budite dobri i pametni.Izrastite u velike i poštene ljude.Svu svoju bol pretvorite u cilj da se vaša mama ponosi na vas.To će biti njen pokoj.Vaša sreća i uspjeh."

Kišna razmišljanja

Sin me kritizira svaki dan:"Da,stara,piši nešto...što ti je!"On ne može da shvati da to ne ide tako.Jer kada nekomu od djece treba hitno sasatav za školu ja to izbacim sad-sad "iz ruke".
Međutim...došla sam na ovaj blog i počela prćkati,otvorila svoj post i stala...Ne ide!!!
Kao da sam se uplašila....
Noćas nisam mogla spavati.Noć je rađala kišu ...a jutro donijelo olovno nebo...pa sam u prvom trenu kada sam podigla roletne pomislila-a koje je ono godišnje doba sada...
Učinilo mi se da sam mislila da je ljeto...
Ne mogu da vjerujem...sve je tako prekrasno mokro,i nema onog okrutnog sunca.baš je dobro.

Mnogo toga mi se događa u zadnjih 48 sati i tražim gdje mi je glava...

Super baka

Škrip, škrip

...tko je!

Moram te skriti negdje.
Pod tepih?---ne,ne...ne moze...nadigišit će se!!!

U ormar?----ne,pun je igračaka!!!

Iza zavjesa?...ah,prekratke su,vidjet će ti se noge!

Iza vrata?...hm,tamo mi je stol za peglanje!!!

Na balkon?----jao,pa nemam balkon!!!

A zašto bih te uopće krila...što mi je danas...je li to nova igra da ustalasamo našu svakodnevicu koje se tako strašim....
Hej,skrijmo se oboje ...pogodi tko je!!!

Sponzoruša

Kad žena voli

svađica

Ne znam što će biti s nama. Bili smo tako sretni zajedno. Voljeli smo se strasno i odano. Uvijek sam mislila da će naša ljubav vječno trajati. Možda i hoće. Jednostavno ne znam.
Gubim te. To je zastrašujuće. Trebaš pomoć,ali mislim da to ne može doći od mene.
(jedna stvar je bila jasna:zadatak da se vratimo tamo gdje smo bili bio je isključivo moj).
Naša bivša bića puna ljubavi ne bi nas nikada shvatila ili nam oprostila,i to je bilo to,baš to:prevladavajući, nepriznati osjećaj tih dana u našem domu bio je stid.
Bili smo lišeni riječi,ili smo izgubili čaroliju ljubavi,a nismo znali kako početi govoriti o tome.
Prigušena ljutnja,fino raspoređeno samogađenje,to su bili tvoji elementi,tvoje boje.
Nemoj nikada proći pored mene kao da me nema.Nemoj nikada nijekati moje postojanje,jer ćeš na kraju zanijekati sebe. Pokaži mi svoj bijes i gorčinu. Neću te nikada napustiti.
"I zapamti da te volim.VOLIM TE."-šapnuo si. Ponovno smo se poljubili,strasno.
Sviđalo mi se to što si rekao. Željela sam to čuti ponovno na različite načine.
Osjećala sam se kao duševni bolesnik na isteku vremena za posjete.
"Nemoj me ostaviti ovdje u ovakvom duševnom stanju/pomislila sam/.Nagovori ih da me puste van."
----"Čitav dan si mi nedostajala, i volim te...joj,bože kako te volim. Koliko god mislio na tebe,u sjećanju ili iščekivanju,osjetiti te ponovno,tvoj dodir i glas,preciznu kakvoću ljubavi koja struji između nas, uvijek pobuđuje, zajedno s prisnošću nagli šok iznenađenja."....potekle su kao najljepši slapovi riječi s tvojih usana.
Nisam osjećala nikakav strah.

Jutro

------Probudila sam se jutros i na zidu pokraj kreveta bio je savršen sunčani krug i zahvalila sam Njemu što to isto sunce obasjava i tebe! Isto onako kao što je sinoc kiša koja je močila tebe močila i mene i povezivala nas. Hvala Bogu što me poslao tebi. Znam da su pred nama poteškoće i bol,ali staza na koju nas je On uputio teška je zbog određene namjere. Njegove namjere! Iskušava nas i snaži,i na duge staze dovest će nas do još veće radosti.
------Gomila pitanja oko nas,a nijedno od nas ne usuđuje se progovoriti.Bilo je dovoljno već i to što možemo gledati jedno drugo u oči.
------Gledali smo jedno drugo u oči i naši pogledi su ravnomjerno kružili po crtama lica ,očima,do usana,do očiju.Bilo je to nalik dugom i polaganom prisjećanju.
------Biti u krevetu s ljubljenim je fina stvar,ali vratiti mu se u cjelonoćnu toplinu kreveta prava je milina.

Ti si moj vjetar

Kad bi zivot bio brod


Ti bi bio vjetar povoljan...

hej...

"Gdje je moja pusa?Zagrli me!Pobrini se za mene!"

Volim Te

Nije ljubav snijeg...pa da pada

S neba!

Treba ju zasluziti !!!

Hvala Ti sto postojiš

Tako se dobro osjećam!!!!!

Da bar ove osjećaje mogu ubaciti u vodovod,pa da svi piju i osjećaju ovu zaljubljenost....

Laku noc,moj netko :*

Pravi trenutak ne postoji.
Treba ga ukrasti.
I nikada ih ne uhvate.
Ljubavnici su lopovi.
To je to.


Kad su ljubavnici razdvojeni...ljubav se moze sapnuti:
Laku noc,moj netko!

Tajna

Došao je tu,na oštre hridi korčulanske,da se pokloni uspomeni na nju.
Još čuje njen glas:
"Ljubavi moja,tako se bojim.Život je tako kratak.Bježi nam kao pijesak kroz prste."
Još čuje njen smijeh,a onda lice umiveno suzama od straha kakav će nalaz biti u ponedjeljak.
Doveo ju je tada da vidi grad Marka Pola,kuću gdje se rodio;da je provede kalama i tvrđavama tog pitomog gradića.Dok su silazili s trajekta,duga kolona automobila čekala je na povratak.Bio je kraj sezone.Turisti su kao rijeka odlazili već u jutarnjim satima da do noći stignu na svoja odredišta.
Ona mu je u zagrljaju šaptala,lica umivenog u suze:
"Ljubavi moja.Tako se bojim.Što će biti s mojim sinom.On me još tako treba."
Iako se plašio njenih riječi,životno optimističan vjerovao je da će sve biti dobro,da još imaju pravo na sreću.Ona je bila njegova vesela vražica spremna počiniti sve ludosti i grabiti život kao da je svaki tren posljednji.Oslobodila je svu sebe zakopčanu godinama u klišeje okupana njegovom ljubavi.On je tako uživao gledati ju kako se oslobađa i usrećuje i njega i sebe.
Nije se mogla kupati jer je rez od biopsije bio tek od jučer.Dugo su šetali,a kada mu je ona govorila:"Hajde,kupaj se i za mene!",on joj je odgovorio:"Ni za što na svijetu.Kad ne možeš ti,neću ni ja."
Dok su gledali izloge suvenirnica i juvelirnica,pitao ju je što joj se sviđa da kupe za uspomenu na Korčulu.Ona je bila uvela pravilo da sa svakog mjesta s putovanja ponese nešto za uspomenu.
Okrenula se s tugom u očima i rekla:"Ništa.Bojim se da će ostati iza mene.Idemo se slikati tamo kod onog spomenika,na trgu"
Ovdje,na ovom mjestu gledala ga je pogledom koji miluje,dok je on bacao ostatke kruha od sendvića ribicama.Bojala se hodati po stijenama,da se ne bi poskliznula i povrijedila. Kada joj je on prišao,uvukla se u njegov zagrljaj i šapnula:"Zagrli me.I nemoj nikada dozvoliti da budem sama.Hvala ti što postojiš."
Dok on sada stoji tu i štapom se opire,još osjeća njen topli dah na svom uhu.
Bože,koliko ju je samo volio.
Prošetao je do stijena na kraju grada gdje su vodili ljubav,a ludi kapetan velike privatne jahte nije odolio da ih ne pozdravi sirenom.
Ostali su njih dvoje tu za sva vremena.Nikada nisu ni otišli.
Plakala je dok se dan bližio kraju i govorila:"Ako umrem,napisat ću kakav će pokop biti.Možete govoriti samo moj sin i ti.I truba.Neka ona jeca za sve vas,kojima ću nedostajati"

Klanjao se uspomenama i molio ju da mu oprosti.Nije joj ispunio želju.Nije došao na pokop niti ga organizirao.
On zna da ona zna da ju je volio kako se samo jednom gori u ljubavi.
Sve se dogodilo tako brzo.U ponedjeljak je sasvim bezazleno nazvao da čuje kakav je nalaz.Ona je sva premrla od straha grcala u suzama i govorila:
"Kasno je,ljubavi.Rekli su mi da je kasno."
Nije mogao vjerovati.Trudio se da s njom bude svaki tren do zadnjega.
Ali!Kako da joj on organizira pokop,a kući ga čeka žena i obitelj.Morao se ponijeti kao zreo muškarac i ponijeti svoju bol sa sobom tako da nitko ne primjeti.A boljelo je kao posoljena opekotina.
Na grob joj ne ide.Starost provodi odlazeći na putovanja u gradove gdje su ostali njih dvoje.Odlazi na njihova mjesta,miluje ih u mislima,ostavlja ruže-kao što ih je njoj donosio kada je bila ljuta na njega.
Nije skupio hrabrosti da razotkrije svoju tajnu.Umrijet će s njom.
Svi misle da je jako ostario i da se čudno ponaša.
Možda je tako najbolje za sve.

Oči

"Znam da je kasno i da ovo nije vrijeme za loše vijesti.Ali,moram ti reći."-čula je mamin brižan glas na mobitel.
"Reci,slobodno.Navikla sam ja na loše stvari.Važno mi je da ste ti i tata dobro,a ove godine su me pripremile na svašta."-pokušala je olakšati mami da kaže što ju tišti.
"Umro je Saša.Tata je danas bio na pokopu.Još ne možemo da vjerujemo.Kažu,srce mu prepuklo od svega."-govorila je mama mirnim glasom obojenim tugom.
Spustila je mobitel na stol nakon završenog razgovora i pustila tupi pogled da izađe kroz prozor u tamno nebo.Tamno kao njegove oči.I duboko,kao da guta sve pred sobom.A sjećanje pohrli u vrelo ljeto dvijetisućite godine.
Uvijek su pred polazak s vikendice bili nervozni i žurili kao da će okasniti na zeleni semafor.Izluđivala je ona duga kolona i čekanje na zeleno u samo jednom smjeru.Automobili koji su prolazli iz suprotnoga smjera za sobom su dizali oblake prašine,a kako zatvoriti prozor kad se niz tijelo slijeva znoj.I upravo kad su bili nadomak tom prokletom "zelenom",ono žmirnu i pretvori se u najstrašniju boju toga ljeta što znači:STOJ,ČEKAJ,KUHAJ SE!!!
Psovala je kao kočijaš,što je njenu mamu uvijek nerviralo i kritizirala ju je:kakva si ti dama za volanom,tebi konji trebaju.
Nije htjela odgovoriti nego se ljutito oslonila laktom na otvoren prozor.Cupkala je nogom i proklinjala rat i glupe strategije da se prvo mostovi sruše,pa ona sada na pragu XXI stoljeća stoji u prašini nadomak grada i čeka,čeka...Odjednom u retrovizoru ugleda poznati lik.Odsutan,umornoga lica,čupave kose i on se oslonio laktom,držao cigaretu i gledao u prazno.Pored njega je sjedio starac lica iscrpljenog od ljetne žege i vjerojatno teškoga posla.U tom kraju ljudi su se vraćali na svoje spaljene domove i popravljali prije kiše krovove,prozore i vrata da do zime mogu ući u svoje.Pisala je ta duga kolona tisuće ljudskih sudbina."Golf" crne boje bio je prekriven prašinom.Iako su ceste asfaltirane, u tom području padali su milijuni granata i bušili kuće,ceste,drveća...tako je i ova cesta,nekada magistralni put,bila kao obična seoska cesta.
"Mama,eno Saše."-rekla je majci koja se bila ušutjela zbog njene nervoze.
"Gdje?"-upita mama,kao da je znala koji Saša.
"Iza nas,u koloni".
"Idi,javi mu se."
"Ma,ne,ne mogu.To je glupo.Mislim da je s njim njegov otac i djeca na zadnjem sjedištu.Kako samo tužno izgleda."-još uvijek ga je motrila u retrovizoru.
"Idi!Uljepšaj mu dan.Znaš da mi je lani rekao da te nikada nije prestao voljeti."-pokušavala je mama da ju ubijedi.
A njen sin je sa zadnjega sjedišta zapitkivao:"A šta?A tko?A gdje?"
"Nitko poseban.Samo simpatija iz srednje škole.Nisam ga vidjela dvadeset godina."-objasnila je sinu,jer njih dvoje nisu imali tajne.
Bila je u dilemi da li izaći onako utegnuta u crne traperice s papučama na visoku potpeticu,duge plave kose i stati pored njegovog prozora.Što reći?Da li bi ju prepoznao?Što bi rekao svome ocu?A tek djeci?Ma,ne.Bolje je zbog njega ovako.A ona da zadrži u sjećanju njegove oči,duboke i prodorne kao noć,kako lutaju negdje okolo i vjerojatno planiraju teške radove na kući.Osjećala je neku čudnu bol u prsima zbog ovih ljudi tu koji su doživjeli strahote paljenja,progona,klanja,vrištanja,krvi...U tom crnom "golfu" bile su četiri ratne priče;četiri glave sa svojim mislima.
A sada njega više nema,reče joj mama na mobitel.
"Zašto nisam izašla i javila mu se?"-mučilo ju je.Čini joj se kao da bi se tada oprostila s njim,a ovako nije mu rekla "zbogom".
Zamišljala je njegovu obitelj,suprugu i djecu kako sjede u ovoj crnoj noći,plaču za njim da nisu niti svjesni da se on neće vratiti.Ona je taj užas prošla.Ona zna kako je izgubiti voljeno biće i živjeti iz dana u dan u nadi da će se vratiti.U mislima je molila Boga da im olakša tu noć.
A ona će kada pomisli "Saša" vidjeti njegove crne duboke oči u retrovizoru kako lutaju daljinama i kao da traže odgovor.I nikada neće oprostiti sebi što nije izašla da se posljednji put pozdravi s njim.

Molitva

O,Ti,Svemogući Bože,Gospodaru svega na ovom i onom svijetu,i noćas Te molim za njeno /i moje/dobro zdravlje.Skrušeno Te molim da nam dozvoliš da ostvarimo svoje lude mladalačke snove/u ove naše stare dane7.Molim Ti se Bože,da i noćas moji putevi završe pred njenim vratima.Molim Te,da se i noćas moje ruke spletu oko njenog tankog i vatrenog tijela i prebiru po njoj k`o po harfi.Molim Te,da se naša tijela spoje u najljepšem ritmu pokreta i da je onda podignem visoko iznad sebe,pa da je njišem k`o malu bebu.Oprosti mi,Ti dragi Bože,na ovim grešnim mislima,ali me panika hvata.Gdje mi je ranije ne stavi na moje životne pute,pa da se osjetim dječakom dok još nije kasno.Probudila je ona u meni uspavanog starca,a nisam to bio.Probudila je ona u meni ono na što je mahovina rata pala.O,Bože,kako sam ti zahvalan na spoticanju o nju.O,kako sam ti zahvalan što me stavi na kušnju,a ja ne odolih.Kad svijem ruke oko nje,a ona se kao zmija nogama uhvati za moja bedra i kaže:Drži me,ljubavi,da ti ne panem.Ja prodrhturim od njenog šapata i kažem:držim te,radosti moja,ima još snage u ovom tigru.Ta,nisam maksum.A ona se tiho zakikoće da ju ne čuju oni što čekaju lift baš ispred njenih vrata,i tiho jekne,baš tu,kraj moga uha.A ja...o,Bože,kako se samo onaj dječak u meni raduje toj kušnji.O,Bože,jesam li grešan što volim život?Jesam li grešan što drhtim od sreće što je život tek počeo.O,Bože,oprosti mi moje slatke grijehe.A ako treba,za ovu slatku radost...neka gorim k`o šibica u paklu.Umro bih,a ne bih znao što je to ljubav,da nisam pokleknuo na Tvoje slatke kušnje.

first essay

Mislim se nesto....zivot je prekratak da bismo postovali pravila.U zivotu mozes imati sve ako sve ostalo zrtvujes za TO.A precesto radi ugode zaboravljamo sto je ispravno.