Oči

srijeda , 09.05.2007.

"Znam da je kasno i da ovo nije vrijeme za loše vijesti.Ali,moram ti reći."-čula je mamin brižan glas na mobitel.
"Reci,slobodno.Navikla sam ja na loše stvari.Važno mi je da ste ti i tata dobro,a ove godine su me pripremile na svašta."-pokušala je olakšati mami da kaže što ju tišti.
"Umro je Saša.Tata je danas bio na pokopu.Još ne možemo da vjerujemo.Kažu,srce mu prepuklo od svega."-govorila je mama mirnim glasom obojenim tugom.
Spustila je mobitel na stol nakon završenog razgovora i pustila tupi pogled da izađe kroz prozor u tamno nebo.Tamno kao njegove oči.I duboko,kao da guta sve pred sobom.A sjećanje pohrli u vrelo ljeto dvijetisućite godine.
Uvijek su pred polazak s vikendice bili nervozni i žurili kao da će okasniti na zeleni semafor.Izluđivala je ona duga kolona i čekanje na zeleno u samo jednom smjeru.Automobili koji su prolazli iz suprotnoga smjera za sobom su dizali oblake prašine,a kako zatvoriti prozor kad se niz tijelo slijeva znoj.I upravo kad su bili nadomak tom prokletom "zelenom",ono žmirnu i pretvori se u najstrašniju boju toga ljeta što znači:STOJ,ČEKAJ,KUHAJ SE!!!
Psovala je kao kočijaš,što je njenu mamu uvijek nerviralo i kritizirala ju je:kakva si ti dama za volanom,tebi konji trebaju.
Nije htjela odgovoriti nego se ljutito oslonila laktom na otvoren prozor.Cupkala je nogom i proklinjala rat i glupe strategije da se prvo mostovi sruše,pa ona sada na pragu XXI stoljeća stoji u prašini nadomak grada i čeka,čeka...Odjednom u retrovizoru ugleda poznati lik.Odsutan,umornoga lica,čupave kose i on se oslonio laktom,držao cigaretu i gledao u prazno.Pored njega je sjedio starac lica iscrpljenog od ljetne žege i vjerojatno teškoga posla.U tom kraju ljudi su se vraćali na svoje spaljene domove i popravljali prije kiše krovove,prozore i vrata da do zime mogu ući u svoje.Pisala je ta duga kolona tisuće ljudskih sudbina."Golf" crne boje bio je prekriven prašinom.Iako su ceste asfaltirane, u tom području padali su milijuni granata i bušili kuće,ceste,drveća...tako je i ova cesta,nekada magistralni put,bila kao obična seoska cesta.
"Mama,eno Saše."-rekla je majci koja se bila ušutjela zbog njene nervoze.
"Gdje?"-upita mama,kao da je znala koji Saša.
"Iza nas,u koloni".
"Idi,javi mu se."
"Ma,ne,ne mogu.To je glupo.Mislim da je s njim njegov otac i djeca na zadnjem sjedištu.Kako samo tužno izgleda."-još uvijek ga je motrila u retrovizoru.
"Idi!Uljepšaj mu dan.Znaš da mi je lani rekao da te nikada nije prestao voljeti."-pokušavala je mama da ju ubijedi.
A njen sin je sa zadnjega sjedišta zapitkivao:"A šta?A tko?A gdje?"
"Nitko poseban.Samo simpatija iz srednje škole.Nisam ga vidjela dvadeset godina."-objasnila je sinu,jer njih dvoje nisu imali tajne.
Bila je u dilemi da li izaći onako utegnuta u crne traperice s papučama na visoku potpeticu,duge plave kose i stati pored njegovog prozora.Što reći?Da li bi ju prepoznao?Što bi rekao svome ocu?A tek djeci?Ma,ne.Bolje je zbog njega ovako.A ona da zadrži u sjećanju njegove oči,duboke i prodorne kao noć,kako lutaju negdje okolo i vjerojatno planiraju teške radove na kući.Osjećala je neku čudnu bol u prsima zbog ovih ljudi tu koji su doživjeli strahote paljenja,progona,klanja,vrištanja,krvi...U tom crnom "golfu" bile su četiri ratne priče;četiri glave sa svojim mislima.
A sada njega više nema,reče joj mama na mobitel.
"Zašto nisam izašla i javila mu se?"-mučilo ju je.Čini joj se kao da bi se tada oprostila s njim,a ovako nije mu rekla "zbogom".
Zamišljala je njegovu obitelj,suprugu i djecu kako sjede u ovoj crnoj noći,plaču za njim da nisu niti svjesni da se on neće vratiti.Ona je taj užas prošla.Ona zna kako je izgubiti voljeno biće i živjeti iz dana u dan u nadi da će se vratiti.U mislima je molila Boga da im olakša tu noć.
A ona će kada pomisli "Saša" vidjeti njegove crne duboke oči u retrovizoru kako lutaju daljinama i kao da traže odgovor.I nikada neće oprostiti sebi što nije izašla da se posljednji put pozdravi s njim.