svađica

utorak , 22.05.2007.

Ne znam što će biti s nama. Bili smo tako sretni zajedno. Voljeli smo se strasno i odano. Uvijek sam mislila da će naša ljubav vječno trajati. Možda i hoće. Jednostavno ne znam.
Gubim te. To je zastrašujuće. Trebaš pomoć,ali mislim da to ne može doći od mene.
(jedna stvar je bila jasna:zadatak da se vratimo tamo gdje smo bili bio je isključivo moj).
Naša bivša bića puna ljubavi ne bi nas nikada shvatila ili nam oprostila,i to je bilo to,baš to:prevladavajući, nepriznati osjećaj tih dana u našem domu bio je stid.
Bili smo lišeni riječi,ili smo izgubili čaroliju ljubavi,a nismo znali kako početi govoriti o tome.
Prigušena ljutnja,fino raspoređeno samogađenje,to su bili tvoji elementi,tvoje boje.
Nemoj nikada proći pored mene kao da me nema.Nemoj nikada nijekati moje postojanje,jer ćeš na kraju zanijekati sebe. Pokaži mi svoj bijes i gorčinu. Neću te nikada napustiti.
"I zapamti da te volim.VOLIM TE."-šapnuo si. Ponovno smo se poljubili,strasno.
Sviđalo mi se to što si rekao. Željela sam to čuti ponovno na različite načine.
Osjećala sam se kao duševni bolesnik na isteku vremena za posjete.
"Nemoj me ostaviti ovdje u ovakvom duševnom stanju/pomislila sam/.Nagovori ih da me puste van."
----"Čitav dan si mi nedostajala, i volim te...joj,bože kako te volim. Koliko god mislio na tebe,u sjećanju ili iščekivanju,osjetiti te ponovno,tvoj dodir i glas,preciznu kakvoću ljubavi koja struji između nas, uvijek pobuđuje, zajedno s prisnošću nagli šok iznenađenja."....potekle su kao najljepši slapovi riječi s tvojih usana.
Nisam osjećala nikakav strah.