Tajna

srijeda , 09.05.2007.

Došao je tu,na oštre hridi korčulanske,da se pokloni uspomeni na nju.
Još čuje njen glas:
"Ljubavi moja,tako se bojim.Život je tako kratak.Bježi nam kao pijesak kroz prste."
Još čuje njen smijeh,a onda lice umiveno suzama od straha kakav će nalaz biti u ponedjeljak.
Doveo ju je tada da vidi grad Marka Pola,kuću gdje se rodio;da je provede kalama i tvrđavama tog pitomog gradića.Dok su silazili s trajekta,duga kolona automobila čekala je na povratak.Bio je kraj sezone.Turisti su kao rijeka odlazili već u jutarnjim satima da do noći stignu na svoja odredišta.
Ona mu je u zagrljaju šaptala,lica umivenog u suze:
"Ljubavi moja.Tako se bojim.Što će biti s mojim sinom.On me još tako treba."
Iako se plašio njenih riječi,životno optimističan vjerovao je da će sve biti dobro,da još imaju pravo na sreću.Ona je bila njegova vesela vražica spremna počiniti sve ludosti i grabiti život kao da je svaki tren posljednji.Oslobodila je svu sebe zakopčanu godinama u klišeje okupana njegovom ljubavi.On je tako uživao gledati ju kako se oslobađa i usrećuje i njega i sebe.
Nije se mogla kupati jer je rez od biopsije bio tek od jučer.Dugo su šetali,a kada mu je ona govorila:"Hajde,kupaj se i za mene!",on joj je odgovorio:"Ni za što na svijetu.Kad ne možeš ti,neću ni ja."
Dok su gledali izloge suvenirnica i juvelirnica,pitao ju je što joj se sviđa da kupe za uspomenu na Korčulu.Ona je bila uvela pravilo da sa svakog mjesta s putovanja ponese nešto za uspomenu.
Okrenula se s tugom u očima i rekla:"Ništa.Bojim se da će ostati iza mene.Idemo se slikati tamo kod onog spomenika,na trgu"
Ovdje,na ovom mjestu gledala ga je pogledom koji miluje,dok je on bacao ostatke kruha od sendvića ribicama.Bojala se hodati po stijenama,da se ne bi poskliznula i povrijedila. Kada joj je on prišao,uvukla se u njegov zagrljaj i šapnula:"Zagrli me.I nemoj nikada dozvoliti da budem sama.Hvala ti što postojiš."
Dok on sada stoji tu i štapom se opire,još osjeća njen topli dah na svom uhu.
Bože,koliko ju je samo volio.
Prošetao je do stijena na kraju grada gdje su vodili ljubav,a ludi kapetan velike privatne jahte nije odolio da ih ne pozdravi sirenom.
Ostali su njih dvoje tu za sva vremena.Nikada nisu ni otišli.
Plakala je dok se dan bližio kraju i govorila:"Ako umrem,napisat ću kakav će pokop biti.Možete govoriti samo moj sin i ti.I truba.Neka ona jeca za sve vas,kojima ću nedostajati"

Klanjao se uspomenama i molio ju da mu oprosti.Nije joj ispunio želju.Nije došao na pokop niti ga organizirao.
On zna da ona zna da ju je volio kako se samo jednom gori u ljubavi.
Sve se dogodilo tako brzo.U ponedjeljak je sasvim bezazleno nazvao da čuje kakav je nalaz.Ona je sva premrla od straha grcala u suzama i govorila:
"Kasno je,ljubavi.Rekli su mi da je kasno."
Nije mogao vjerovati.Trudio se da s njom bude svaki tren do zadnjega.
Ali!Kako da joj on organizira pokop,a kući ga čeka žena i obitelj.Morao se ponijeti kao zreo muškarac i ponijeti svoju bol sa sobom tako da nitko ne primjeti.A boljelo je kao posoljena opekotina.
Na grob joj ne ide.Starost provodi odlazeći na putovanja u gradove gdje su ostali njih dvoje.Odlazi na njihova mjesta,miluje ih u mislima,ostavlja ruže-kao što ih je njoj donosio kada je bila ljuta na njega.
Nije skupio hrabrosti da razotkrije svoju tajnu.Umrijet će s njom.
Svi misle da je jako ostario i da se čudno ponaša.
Možda je tako najbolje za sve.