Za Snježanu (najtužnija krizma)

utorak , 29.05.2007.

Jučer sam plakala.
Jučer sam bila na sprovodu.
Umrla je moja mlada susjeda.
Dan je bio od one divlje južine od koje su svi bolesni i umorni.Koja se samo odjednom pojavi na nebu s brdom crnih oblaka i s neba prospe rijeku kiše,pohara sve i tako isto naglo stane.
Stajali smo na parkingu novoga prigradskoga groblja i čekali.Ljudi su uglavnom komentirali:"Hvala Bogu da se vrijeme smirilo!"To smo svi pomislili samo zbog njene djece.Sunce je virkalo kroz oblake i tako isto odmah pržilo mjesto gdje dođu njegove zrake.Onda bi odmah svi počeli pričati i o tome:"O,Bože,ali prži,baš je vruće!"
Pomislila sam:"Baš je lijepo groblje."Sve je još bilo u izgradnji,ali se osjećao savršen red i idejno savršenstvo onoga tko je osmislio.Ono što me zgrozilo bila je spoznaja da su od četiri križa na grobovima tri bila bijela.Jedna djevojka je poginula u autu,drugo je bilo dijete umrlo od meningitisa i treće mladić koji se ubio.
U trenutku kada smo se okupili oko groba i svećenik počeo molitvu, s obližnjega brda odjednom kao u filmu o prirodnim katastrofama,sjurili su se crni oblaci,sve se smračilo i kišu smo vidjeli kako u zraku leluja kao podivljale zavjese na prozorima.Imala sam osjećaj da će nas vjetar kao krpe podići i pobacati u ionako divlju rijeku ispod groblja.Mlatio je po nama,gurao nas jedne na druge,trgao kišobrane,voda nam se slijevala niz lica pomiješana sa suzama.... očekivala sam da će se ljudi početi sklanjati i bježati.Ne...nitko se nije pomaknuo.Stajali smo kao zaustavljena slika u vremenu i željeli dostojanstveno ispratiti tu mladu ženu.
Srce mi se trgalo gledajući dječicu kako su se stisnuli uz oca,a on im je s vremena na vrijeme ljubio čelo.Nisu se niti pomakli kada im je divlji vjetar istrgnuo kišobran i odnio prema rijeci.Njihovi pogledi su ostali prikovani za njen odar i kao da su upijali svaku svećenikovu riječ.A riječi su nestajale i vraćale se kao i ti pljuskovi kiše u zraku.
Neka mi oprosti Snježana što su mi misli pobjegle na trenutak od molitve u prošlost kojih dvadesetak godina...kada sam prečicom kroz park žurila kod prijateljice učiti za ispite,a oni su zaljubljeni sjedili na klupi.Svi smo znali za taj zaljubljeni par.Bili su lijepi obadvoje i zanimljivi po tomu što su hendikepirani sa sluhom.Morala sam ih pogledati dok mu je ona gestikulirala rukama uz neobične glasove,a on ju je zaljubljeno gledao i pratio.
Kada se rat završio kupila sam stan u novom bloku i trebao mi je moler.Nova susjeda mi je rekla da ima jedan vrlo pedantan i brz i dala mi njegov broj.Kada se pojavio na vratima isti tren me vratio u park i opet sam ga vidjela s njom.Bila sam ugodno iznaneđena kako još uvijek izgleda mlad kao dječak.
Dok su trajali radovi,upitao me ponešto o meni,a ja sam mu sa smiješkom rekla kako se ja njega sjećam kada su zaljubljeni sjedili u parku...on se zarumenio u obrazima i zakrenuo pogled.Pomislila sam:Još je on zaljubljen u nju.
Onda mi je susjeda rekla da mu se ženi vratio rak nakon pet godina i da ima strašne bolove.To me pokosilo kao munja.Zašto ljudi ne mogu biti sretni?Zašto uvijek ta prokleta bol!!
Kada bih srela njihovog sina i upitala ga kako je mama,veselo bi govorio:puno bolje.I povjerovala sam u to jer sam tako silno željela da ozdravi.Sad sam saznala od drugih da je tako svima govorio i tako htio ubijediti i sebe da će mama opet biti zdrava,a svo vrijeme uz racunar provodio je čitajući o maminoj bolesti i kontaktirao nekoga doktora,koji mu je odgovarao na pitanja.
"Divan neki doktor"-pomislila sam.Odvojio je svoje vrijeme za jednog ustrašenog dječaka.Ja nisam imala tu sreću.I ja sam pisala jednom liječniku kada mi je sin bio bolestan,ali nikada nisam dobila odgovor.
Te crne nedjelje kćerka je imala krizmu i onoga trena kada se vratila iz crkve,ušla u stan,zagrlila majku Snježanu-ona je sklopila oči.Kažu da je govorila:"da mi je samo dočekati da dođe iz crkve."
Staršno!!!

"A sad svi oni koji žele izraziti sućut neka pređu u kapelicu,ovdje je blatno."-rekao je svećenik.

Odjednom,vjetar je stao i kiša je stala, kao da je negdje netko isključio neko dugme.Sve je utihnulo,samo se čulo pomicanje kamenja ispod obuće dok smo odlazili od grobnice.
Dok sam im pružala ruku,htjela sam im reći:
"Vjerujte,proći će to.Sve će proći.Znam da boli.I ostat će jedna velika praznina.Nitko to ne razumije.I ne treba da razumije.Ljubomorno čuvajte svoju bol.Ona je samo vaša."

Došla sam kući mokra,promrzla i plakala sam.Pričala sam sinu isto ovako,a on je samo tiho govorio:"Strašno.."
Pomislila sam na njih kako su i oni ušli u stan i očekivali da ona leži u krevetu,ali tamo je bila jeziva spoznaja da je zauvijek otišla.I ona nada da će se vratiti.Znam taj glupi osjećaj.
Htjela sam im u kapelici reći:
"Budite dobri i pametni.Izrastite u velike i poštene ljude.Svu svoju bol pretvorite u cilj da se vaša mama ponosi na vas.To će biti njen pokoj.Vaša sreća i uspjeh."