Možete mi suditi...

utorak , 12.06.2007.

Mislio sam da sam muškarac. Ono, znate, u pravom smislu. Nisam plakao niti kada sam bio mali. Jednostavno, uvijek sam se znao braniti, potući, braniti brata i sestru i to je to. Nisam se bojao niti desetnika, niti služenja vojnoga roka u Sloveniji...čak, naprotiv. Kako sam tamo "rasturio" svaki kutak i slovenkama slagao šprehu. Sa ženskim mi je bilo lako. Padale su kao pokošene. Nisam lovio sve po redu, ali ono što bih "zamjerio" to bih i osvojio. Važan je bio provod. Kad mi je cura ostala trudna: nema problema, ženimo se. Dobio sam kćerku, pa sina, i skrbio da nikomu ništa ne fali; ali i sebi sam znao ugoditi. Obitelj sam vodio na more, ali sam znao raspaliti i s društvom pa bi "barili" strankinje i brojali trofeje. Svi bili sretni i zadovoljni. Mojoj ženi bilo bitno da dođem kući, donesem plaću, odvedem ih na odmor...ma, prava milina sve bilo.
I onda dođe rat,opet budem pravi muškarac-zbrinem obitelj na sigurno i ostanem braniti svoj grad. To su bile moje najljepše godine kao zreloga muškarca i najgore kao čovjeka koji je uzgubio mnogo i nije dobio ništa. Ostao sam živ s uspomenama na momke koji su padali pogođeni rafalima oko mene. Ja sam bio odabran da preživim. Obitelj se vratila, djeca porasla, svak' goni svoje, svima ja opet ugađam, brinem, stvaram, donosim...a mene nema u svemu tome. Živim kao duh. Sve je dobro i ništa nije dobro. Osjećam se tako star-a tako mlad.
Dane sam provodio u svom kafiću s ekipom na remiju i tako mi je nekada sve išlo na živce.

I onda....paf...ona je bila moj gost na prezentaciji...i desilo se.
A ja sam samo htio biti pažljiv i dobar domaćin. Bila je to žena koju sam gledao s divljenjem. Volio sam je vidjeti sve te godine i divio joj se. Izgubila je muža i živjela povučeno. Obraćala mi se s velikim povjerenjem kada bi trebala pomoć čovjeka komu može vjerovati. Ne bih se usudio ikada pustiti u svojoj glavi krila mislima pa da ju gledam kao ženu. Strašila me ta njena snaga i led u pogledu.
Sljedeći dan dok je izlazila iz auta nakon prezentacije , stavila je ruku na moju koja je držala volan i rekla:
" Moram ti nešto reći. Nadam se da nećeš misliti o meni ništa loše, ali ja ne mogu prestati misliti na tebe. Onako, drugačije!" i izašla iz auta.
Zbunjen kao srednjoškolac ostao sam u autu i nisam znao šta ja sad treba da uradim.
Bojao sam se da ne ispadnem papak. Da sam ispao iz štosa- to mi je bilo jasno. Drhtao sam, zbunio se, nisam bio siguran što je dobro sad uraditi...Da ne bih zabrljao, stavio sam nogu na na gas i auto je kliznuo.
Cijela dva tjedna prevrtao se noću, znojio se, počeo lagati ženi i počeo gledati svoj život natraške.
Ništa nije bilo kako treba do tada. Osjećao sam se kao iskorištena krava- muzara. Od žene, svastike, djece, prijatelja...kao da su mu svi iskorištavali. A ona!?
Ona je samo rekla da samo misli na mene i to je zvučalo kao uručenje pokala za prvo mjesto. Pobijedio sam. Dobio sam nagradu. Prihvatit ću. Želim se osjećati živim ponovno.

Nakon dva tjedna kupio sam ružu i pozvonio na njena vrata. Otvorio ih je njen sin i rekao:
"Mama je otišla s tetkom na kavu!"
Pružio sam mu ružu i rekao:
"Reci mami da još mislim na nju!"
Nikada neću znati gdje je bio početak. Ta rečnica? Ili njena?
Ženi sam za početak lagao i osjećao se tako dobro. Njoj to kao da nije ni bilo bitno. Uvijek je bila s nekavim ženturačama po kavama,a ja sam po stanu preskakao preko hrpe razbacanih stvari i uvijek tražio čistu žlicu.

Zaljubio sam se u ženu koju sam znao deceniju i pol, ali je to bila žena kao led, žena koja je živjela kao sjenka. A mene je odabrala.
Pet godina sam mučio i sebe i nju, slagao kockice i završavao sa obvezama-oženio sina, udao kćer, napravio kuću i bajku oko kuće. I živio za susret s njom. Pet godina jurio sam joj s leptirićima u stomaku i bojao se da ću se probuditi. Znao sam i plakati kada bih osjećao da ju gubim.

Jednog jutra napravio sam kavu, probudio ženu, rekao joj da trebam nešto da joj kažem i da je kava gotova.
"Ostavljam ti sve. Od tebe ne tražim ništa. Dat ću ti punomoć na banci i ništa ti neće faliti. Uvijek možeš računati na moju pomoć!"
Ustao sam i krenuo, a ona je pala na pod i rukama obujmila moje noge preklinjući.

"Ona to nikada ne bi uradila!"- pomislio sam i uspio otići.
Danas sam najsretniji čovjek. Znam da je sreća drugih knedla u grlu onih ozlojađenih.
Možete mi suditi!!! Ne čujem vas!!!