Nije mogla spavati. Vjetar je cijelu noć stavarao grozne zvukove. Roletne na prozoru su klaparale i nisu joj dale da utone u duboki san. Uvijek ju je uznemiravao ovakav zimski sjeverni vjetar jer je donosio štetu. Ustala je iz kreveta, uključila konvektor da ubije studen u sobi i stala pored prozora.
Gole crne grane drveća vjetar je povijao dolje na parkingu do zemlje. Po dječjem igralištu oko klackalica bile su razbacane polomljene grane i vjetar je u vrtlogu podizao visoko do nekoliko katova smeće, bijele plastične vrećice i papire. Nigdje nikoga samo taj ledeni vjetar i puste ulice.
Odjednom ugleda rikverc- svjetla kroz povijene grane drveća na parkingu i auto koje se sjuri velikom brzinom vozeći natrag. Smotao je volanom tako naglo da je pomislila da će se auto prevrnuti. Dao je gas i krenuo prema ulici.
Za tim divljim autom trčala je djevojka posrćući. Kao da joj nešto ispade, vrati se, pogleda na zemlju i kao da je shvatila da je gubljenje vremena to nešto tražiti pomahnitalo potrča za njim.
Imala je samo tanku ljetnu majicu sa bretelicama i ogrnut preko ramena neki džemperić. Kosa joj je bila kratka, ošišana "na cent". Trčala je bosa.S ramena vjetar joj otrgnu džemperić i odnese ga zajedno sa plastičnim vrećicama . Nije se niti osvrnula na to. Kroz zatvoren prozor čula je neki neartikulirani vapaj iz njenih usta, vjerojatno je dozivala njegovo ime. Bilo je tri sata u jutro. Kada je shvatila da ga ne može stići, odustala je, stala i gledala za njim. Gledajući s prozora osjetila je kako ledeni vjetar toj djevojci ulazi do kostiju. I stalno, od prvoga trenutka, kada je ugledala tu pomahnitalu djevojku, u toj majičici i sa to malo kose na glavi, jedna riječ joj je odzvanjala u glavi: "Upala pluća!!"
Djevojka se okrenu i pođe prema svojoj zgradi. Teturala je. Bila je pijana. Vratila se do onog mjesta gdje je nešto izgubila, ponovno bauljajući gledala po tlu i odustala. Krenula je prema zgradi. Uhvatila je za vrata na zgradi da uđe, ali se vrata nisu pomaknula. U tom trenu je, izgleda shvatila da su joj se vrata zaključala,a ona nije imala ključeve. Stajala je na tom ledenom vjetru i gledala prema klackalicama. Onda se okrenula i pozvonila na interfon. Čekala je. Uhvatila rukom za vrata, ali se vrata nisu otvarala. Onda je mahnito počela pritiskati na sve gumbiće interfona. Iako se čulo samo pomahnitalo zavijanje vjetra i škripa ljuljaški, zamislila je koju jezivu buku sada stvara ta djevojka zvonjenjem na sva zvona. Ova firma koja je ugrađivala interfone postavila je grozna bučna zvona, pa se čuje i kada netko zvoni susjedu na katu i iznad i onomu ispod.
Svaki put kad je ta djevojka pritisnula po nekoliko gumbića, protezala je rukom do vrata i gurala ih, pokušvajući otvoriti. U jednom trenu gledajući ju tako, nije shvatila da li posrće zato što ju gura vjetar ili je toliko pijana. Osjećala je na svojim ramenima kako je ta djevojka već sva smrznuta i izudarana ledenim vjetrom.
I gle! U jednom trenu, kada je gurnula vrata...otvoriše se! Nekomu je dodijalo zvono i otvorio je, vjerojatno-samo da ta buka prestane. Nestala je onako mršava, krhka, u majičici na bretelice i s onom groznom žutom kratkom kosom.
Gadila joj se ta ženska. Kompletna slika svega što je vidjela bila je ispod svakog dostojanstva jedne ženske osobe.
Zamišljala je - što se to moglo dogoditi. I zaključila, što god da je bilo on ju nije više želio. On je želio otići. A ona je, bijednica, bila očajna i mislila da ga može zadržati. On je sigurno bio poslužen i grickalicama i pićem i lošim seksom...i kada mu je bilo dosta te bijedne atmosfere želio je što prije otići iz loše noći.
Zamišljala ju je kako očajna ulazi u svoj stan i jeca, sama i ostavljena. Pokušavala je u prsima osjetiti bol te ostavljene djevojke i pomislila je : " To je sigurno strašno, kao da ti je netko umro!"
Da li bi toj djevojci pomoglo i da joj je bila pri ruci, ušla da ju tješi, da joj kaže da ga zaboravi. Ne! Znala je ona tu vrstu žena, koje se predaju tom očajnom stanju i sve čine da ga vrate. Bilo joj je mučno. Nije znala, da li više od toga što je noć ledena a ta djevojka više gola nego obučena. Ili od toga kako se ponižava. Možda ovo bijedno trčanje, vikanje, postranje nije nikakvo poniženje spram onoga što će ona tek uraditi sutra. Tražiti ga na poslu, ostavljati poruke na mobitel, zvati ga, raspitivati se kod prijatelja...
Ono što ženi nitko ne može ukrasti je njeno dostojanstvo. I kada je ona ledena u tom svom dostojanstvu, većina muškaraca će pasti na koljena pred tom snagom. Željela je poslati toj djevojci poruku u boci.Ali, nije znala ni tko je ona niti ju je ikada više vidjela.
Tih dana se nitko nije ubio u susjedstvu.
Post je objavljen 11.06.2007. u 12:01 sati.