Subota

Jučer sam bila Rame Za Plakanje...ili Stub Oslonac.
Moja draga prijateljica Vesna već dvije godine luta po doktorima i nitko ju ne razumije. Samo se sa mnom može razgovoriti i pričati i opisivati svoje stanje satima.
Ona je zbilja DRUG. Uz mene je bila kada mi je bilo najteže, iako sam ja skeptična na novopečena prijateljstva ( a to je bilo to).
Dan je bio vruć i zrak težak. Pošto ona vjeruje u moje vozačke sposobnosti, pitala me da konačno odemo kod onog liječnika privatno u Makarsku i mogu li ja s mojim autom, ona će sipati gorivo. A ima muža. Međutim, iako je to kralj muževa, dobar je kao kruh, nije ni svjestan koliko ju je puta povrijedio s gubljenjem nerava kada ona kuka. K ovom liječniku je trebala otići davno, jer sam pretpostavila da on sa svojom vrhunskom opremom može ući u srž problema. Ali, ona je odgađala jednostavno iz straha. Išla je od liječnika do liječnika koji su joj govorili da je umišljeni pacijent i da ima krizu godina.

Trudila sam se cijelim putem da joj otjeram misli pune straha od pregleda i njegove rečenice :" Ovo treba operirati!" Gledala sam ju dok je sjedila pored mene sa svojim dugim nogama. Bila je uvijek cura koja "zaustavlja promet", cura zbog koje se prekida svaka priča i gleda za njom, dok je ona kao Grazia znala nositi svoje tijelo njišući bokovima i bacajući muškarce u očaj. Svi su željeli da ju imaju. Nekada ona nije htjela da odoli, pristajala je na "izazove" i govorila da joj je dosadno pored muža sportaša, a ja sam mislila da je to njena stvar. Ja nikada ne bih mogla varati moga muškarca. Možda nije ni ona svoga, ali ipak je bio tema za podsmjeh zbog njenog koketiranja. Mislim, da je to bila samo ljudska zloba. Ta...tko joj je svijeću držao. Imala je bujnu crnu kosu i lijepe crne oči. Uvijek je mirisala i vodila računa o svakoj sitnici. Iako su godine počele "crtati" po njenom tijelu i ostavljati tragove još uvijek je bila ona za kojom se okrene cijela ulica.
Vijest kod liječnika je bila očekivana: operacija. Oči su joj se napunile suzama i oborila je glavu. Rekla sam joj :"Daj, draga moja, konačno si na cilju. Ovdje je rješenje tvoga problema. I da znaš da sam ljubomorna, poslušala si Lidiju, a mene nisi, a ja ti to govorim godinu dana.!"
Krenule smo na rivu na kavicu za smirenje i bile iznenađene pustim terasama restorana. Brodovi su stajali prazni i na ulici nije uopće nije bilo puno automobila. Kako je dan bio jako vruć pretpostavile smo da su plaže pune, ali nismo prošetale do plaže. Sjele smo u auto, pustile jako muziku s CD-a i šutile vozeći se obalom. Ona sa svojim mislima i očima punim suza, a ja sretna što sam uz nju i što ću biti opet kada se odluči na operaciju, jer uvijek je željela da budem pored nje u sličnim situacijama. Čini mi se da joj svojim riječima uspijem olakšati i dokazati da takvo što nije ništa strašno.