"Molim , pola kruha i mlijeko!" - čula je glas iza sebe u maloj trgovini pored njene zgrade.
"Jao, koji ugodan glas, dobar bi bio za radio- program!" - pomislila je profesionalno deformirana. Ništa ju nije moglo trznuti, izazvati reakciju kao boja glasa. Jednom je jednoj djevojci u butiku nakita rekla : "Je li Vam ikada itko rekao da taj glas mora u medije!" Djevojka joj se zbunjeno zahvalila.
Tako i ovaj tren, glas ove žene.
Pogledala ju je i pomislila kako ta žena prosječnog izgleda izaziva posebno poštovanje. Čak je to osjetila i kod djevojke koja radi u ovoj trgovinici, jer je zbilja ljubazna prema ovoj gospođi.
Poslije podne se nadigao strašan vjetar pred ljetni pljusak, nebo se zacrnilo i sparina se nabila u stanove. Prišla je prozoru da vidi nebo i ugledala onu finu gospođu iz trgovine kako po dvorištu ispred zgrada kupi papire koje je vjetar vitlao u zrak i stvarao užasan nered. Djeca iz susjedne srednje škole su poslije velikog odmora i u jutro i poslije podne stvarali zonu zaraze bacajući papiriće od piceta, sendvića, smokija, bočice od sokova...Svi stanari su komentirali, pisali pismo ravnateljici škole, na što je ova odgovorila: "To su vaša djeca koju odgajate i šaljete nama u školu !" Što reći na to!!! Mač s dvije oštrice- istina, ali i ona bi mogla pomoći. Pa to je i sredina škole...Njenom tati su, na primjer, stavili kontejner za smeće od vrtića pod prozor privatne kuće, na što je njen tata našao mudar način da riješi problem i otišao ravnateljici vrtića na razgovor. Ljubazno ga je primila, a on joj je skrenuo problem kontejnera koji je stajao samo par metara od dječice koja se igraju uz ogradu vrtića i da bi dobro bilo izmjestiti kontejner na ulicu. Ova je to odmah uradila u strahu od mogućeg skandala o bolesnoj djeci.
Jedim udarcem- dvije muhe. Mudar tata!
Ali, ovdje ravnateljica očito je bila obična isfrustrirana stara baba.
I tako je, ona kroz prozor, gledala tu gospođu kako kupi papire i stavlja ih u veliku kutiju od banana i pritiska drškom od metle da joj vjetar ne razbaca njen trud ponovno visoko u zrak.
Upravo tih dana pokušavali su organizirati svoju zgradu, skupljajući novac za krečenje i popravke svega što je ratom uništeno. Definitivno im je bilo jasno da lijepih starih običaja iz starog sistema nema.Nitko više ništa ne radi o trošku države, nego - lati se svoga novčanika.
Prva stvar koju su trebali riješiti bilo je naći osobu koja će održavati čistoću stubišta. Imali su autoritativnog povjerenika koji je imao smisla biti dobar domaćin kuće i radio je posao do savršenstva.
Kako je vjetar počeo divljati i kišu ubacivati kroz prozor, zatvorila je krila prozora i vidjela da ta gospođa i dalje kupi smeće, kao da ne pada kiša.
Sutradan u jutro, izlazeći iz stana, dok je zaključavala vrata čula je nekakvo šuškanje. Pogledala je iza lifta i ugledala onu gospođu.
"O, dobar dan! Gledam što to šuška, a to ste Vi!"
"Dobar dan! Da, evo, od danas sam tu i kod vas. Već radim u susjednom soliteru." - govorila je gospođa onim prelijepim fonogeničnim glasom. Pomislila je,' ja bih radije da nam negdje na radiju čitate vijesti.'
"Je li Vam teško, je li naporno, sparina je, a nemamo prozore na stubištu!" - nastojala je biti posebno ljubazna prema toj ženi koja je duboko u njoj budila posebno poštovanje.
"Ma, ne! Nikako! Volim ja raditi. Samo polako!" - reče gospođa.
"Mogu li Vam prije nego odem donijeti sok!"- ponudila se.
"Ne, hvala, radije ne bih. Onda samo trebam wc, znate kad se ostari to je tako.!"- s osmjehom na tu šalu uzvratila je gospođa.
Kroz par dana povjerenikov sin srednjoškolac idući od stana do stana i skupljajući novac za održavanje zgrade navratio je i do nje.Taj dečko joj je bio jako drag.Kao da ga je ona rodila, ništa mu nije bilo teško uraditi. Kad je tek doselila i nikoga nije znala, vraćajući se jedan dan pretrpanih ruku s vrećicama on joj je pritrčao i rekao :"Hoćete li da Vam pomognem!" Od prvog trenutka taj dečko ju je šarmirao kućnim odgojem.
Upitala ga je :
"Matej, znaš li ti onu žeu koja čisti!"
"Znam. To je žena iz susjednog solitera. Ona ima sina malo zvrcnutog i žive sami. Znate, on je ubio svoga oca!" - govorio je Matej, onako kao u povjerenju.
"Ma, kako, gdje je sad!"- upita ga ona šokirana.
"Tu, s njom. To Vam je onaj dole što uvijek šeta i puši"- govorio je Matej.
"Ali, zašto nije u zatvoru?" - upita ga ona.
"Pa, valjda je lud!" - odgovorio je Matej.
Ona je u takvim slučajevima prvo osjećala sažaljenje. To je bila teška situacija i ne za osudu. I nije voljela šalu niti oštre komentare za takve . Sve bi nešto kao to gledala prvo s majčinske strane. Pomislila je kako ta žena živi u strahu i s nelagodom od susjeda jer ima bolesnog sina.
"On ima valjda shizofreniju!"- dodade Matej na to.Pomislila je - koliko to samo košta. On mora biti na lijekovima svakodnevno i mora ih imati, a zdravstvena zaštita ne funkcionira.
"On Vam je znate, jedne noći kada mu je tata stigao s posla skočio, dohvatio stolicu i tukao oca dok ga nije usmrtio i vikao...'napadaju nas, ubit će nas...'
Ona je čula da je to tipično za shizofreniju, taj napadaj kada osoba ne prepoznaje bližnje nego vidi nekoga tko ga ugrožava. Bila je laik za te stvari, ali je bila puna sažaljenja i suosjećanja.
"I onda je skočio kroz balkon i pao na drvo. Nije se slomio, ali su ga tu noć smjestili u bolicu. Jadna žena, stidi ga se, on ne radi, a samo puši i hoda!" Bila je to Matejova vizija sudbine to dvoje nesretnih ljudi, ali ona je to gledala drugačije. Roditeljskije. Ta žena je bila vrlo nesretna majka.
Zamišljala je njihov život koji je bio strašan. Lijekovi, držati ga na oku, imati razumijevanja za njegove krize, mora imati novac za lijekove kada nema niti za kruh...I tako u tim kasnim godinama čisti stubišta da bi osigurala egzistenciju za njih dvoje.
Ponovno kroz par dana ulazeći u lift ugledala je momka koji se naginjao preko ograde uzdignute glave prema gore i zviždukao je. Bio je to njen sin. Kada je izašla iz lifta na svom katu ugledala je tu gospođu.
"Mislim da Vas je dozivao sin!" - reče joj.
"Ma, da, jeste. Ah, znate, nije baš sav svoj..." - reče joj skrušeno. "Pa, kad negdje pođe mora mi se javiti. To Vam je kao malo dijete!" - reče žena više se ispričavajući zbog svoje zle kobi.
"Dobro je to. Dobra ste Vi majka!" - reče ona ženi pokušavajući skriti svoje sažaljenje.
A onda se sjeti neugodnoga smrada na mokraću kada je prošla pored njega. Djelovao je čist i popeglan, ali taj smrad? Sjela je odmah pored kompjutora tražeći više informacija o toj bolesti na internetu.
Post je objavljen 19.06.2007. u 06:00 sati.