Marija i ona voljele su nedjeljom krenuti uz more, pa gdje stignu. Najbolje je bilo uvući se u neku zavalicu na stijene i skinuti se u toples. Ležale bi tako satima, slikale se gole, pijuckale kavu..i dan bi prošao baš onako "casual".
Te nedjelje okrenule su prema Dubrovniku. Svaka uvalica bila je krcata onim turistima koji se voze satima prema cilju (naprijed ili nazad, nije važno) i onda okupiraju ta pitoma mjestašca i razapnu sve svoje plastične potrepštine i udobnosti...tako da su njih dvije mic po mic došle duboko prema jugu.
Konačno Mariji puče film i reče:
"Ovdje stajemo, taman da ćemo ih sve izgurati odozdo."
Marija je nekako spustila svog "Mercedesa" dole uz plažu i nekako naštimala da ga mogu vidjeti, jer nije imala niti alarm niti "multi-lock". Stalno su slušale o opljačkanim turistima pa su dobro vodile računa kada ostavaljaju stvari, mobitele i novčanike.
Njih dvije su se savršeno slagale u svemu. Marija je voljela satima plivati, iz vode bi izlazila sva smežurana i opet bi izlazeći rekla : "Jao, ja bih još!"
A ona bi joj rekla : " Pa bar to možeš, danas možeš da radiš što hoćeš!!"
"Ali, pije mi se kava. Ta termosica kao da ispušta miris. Hoćemo li piti!"
I onda bi pijuckale kavu ispružene na tim kvrgavim i oštrim stijenama polugole, a "galebovi" bi kružili u jahticama ili malim čamcima i svirkali na svoje raznorazne sirene.
To ih nije "tangiralo". Obje su one imale svoje galebove, koji čak nekad i nedjeljom moraju da rade...a one onda odu u lov na malo bročane boje.
Njih dvije su bile dvije male rospije i uvijek su voljele promatrati ljude oko sebe i onako "za svoj groš" praviti cirkus i šalu na njihov račun.
Marija ju je gurnula laktom i pokazala pogledom prema maloj cesti iznad njihovih glava. Ugledala je carinskoga službenika kako parkira auto i ode niz cestu. A već prije su se zezale na račun neke ženskice koja je sjedila na stijeni u dugoj (glupog dezena) cvjetnoj suknji. Čak joj je i košulja imala poduže rukave.
"Što li ona radi ovdje!" - podsmjehujući se, komentirale su njih dvije rospije.
I, gle, onaj carinik s upadljivim obilježjima svoje države na rukavima, ide ravno prema njoj. Marija je odmah zamijetila kako mu se na suncu blista burma. Zlatna i tako opasno je poručivala o njegovoj "zauzetosti".
Tako ju je držao par sati za ruke i gledali su se kao dva zaljubljena tinejdžera. Ruku na srce, on je bio lafčina..ali, ona! Nekava bez oblika i skrušena. Da može ušla bi u sebe, nekakva nedefinirana.
Odjednom, s otvorenog mora puhnu vjetar i to po malo friškast. A onda se pojaviše i tmurni oblaci.
"Pa, neće nas valjda i ove nedjelje potjerati kiša!"- reče Marija.
Kada su ih po glavi počele lupkati prve kapi i to "debele" ( kao što kaže "frulica"), morale su stati i početi sklanjati stvari u auto. Marija predloži da malo sjede u autu i sačekaju.Tko zna-možda to samo prođe.
Dok su im kapi bupkale po šoferšajbni, Marija joj reče:
"Gle, golub mora ići!" Carinski službenik protrča pored njih, sjede u auto i nestade.
A ona bezlična ženska, poskakujući i preskačući po cesti "nigdje-ništa", sjede u svoju "Opel corsicu" i krenu gore prema magistralnoj cesti.
Marija zaključi da su svi pobjegli s plaže i reče:
"Znaš ti šta! Idemo mi do "Mercatora" na pravi capucino, ovo je već više bez veze. A i boju smo lovnule!"
Pokrenu Marija svog "merdžu" uza stranu i ugledaše onu "Opel corsicu" malo u strani zaustavljenu.
Upravo u tom momentu ženska zabaci glavu i one ugledaše ....ČASNU SESTRU kako je upravo završila oblačenje svoje crkvene uniforme.
Post je objavljen 07.06.2007. u 00:01 sati.