Crkveno zvono označavalo je točno podne. Sunce je žarilo i palilo kroz prorijeđene rolete na prozorima. Jučer su sve radio i TV postaje objavile da je izmjereno rekordnih četrdeset šest stupnjeva i svi ju zovu i pitaju kako preživljavaju u tom paklenom gradu okruženom brdima. Zamišljala je uvijek svoj grad kao ono malo vode na dnu imotskih jezera. Ništa puno manje stupnjeva nije bilo niti sjevernije niti južnije, ali njen grad od pamtivijeka prave "slučajem" i ljeti i zimi.
Trebala je poći u grad do Općine i ovjeriti kopije, ali nije bila sigurna da li poći autom ili prošetati. Ako ide šetnjom, provlačit će se ispod debelih krošnji staroga drveća njenoga grada a i dodirnut će ju prirodan dašak strujanja zraka. A ako pođe autom, dok klima rashladi tu limenu grdosiju, već će biti na parkingu ili, čak naprotiv, kružiti kojih pola sata nervirajući se za slobodno mjesto. Pred koji dan bila je svjedokom kako se jedan drznik "uvali" na slobodno mjesto čovjeku koji je pristojno čekao sa danim žmigavcem dok je drugi gospodin napuštao parking. Izbila je takva galama i psovke (koje je poželjela zapisati), a ona je pomislila da je najbolje da požuri dok netko od njih nije izvukao pištolj iza pasa, jer to je danas popularno. Njoj bi bilo dovoljno, da zadrhti i premre od straha, i da bubnu jedan drugoga šakom u nos, a kamo li da joj pored glave prasne pucanj.
I zaključila je- da je ipak u svakom slučaju bolje krenuti šetnjom. Otvorila je ormar - pa kao i svaki dan, od hrpe ljetnih haljinica, šortceva, suknjica...nije znala što obući. Prolazeći gradom uvijek su je oduševljavale ženstvene tanke ljetne haljinice, ali nikako nije mogla biti odlučna kada izvuče onu prelijepu cvjetnu, koju joj je kupio u Cavtatu onoga ljeta kada mu je umrla mama. Bila je tako krhka u njoj, ali uvijek prevagne ono divlje u njoj i želi izgledati borbeno u minici, papučama sa visokim štiklama i majičici s bretelicama. Ipak je odabrala onu cvjetnu, lepršavu i poželjela danas izgledati ženstveno i izazovno.
Pomislila je 'a da pošalje poruku Svjetlani da se nađu u Mercatoru na kavi'.... Bolje ne, jer ne zna kada će doći na red u Općini, tamo su uvijek hrpe ljudi.
Već u trenu kada je izašla iz stubišta zgrade, po licu je pljusnu vreli šamar uzavrelog gradskog zraka. Ljudi su hodali i lijevo i desno, živjeti se moralo, obaveze su se morale obavljati, a dok se spremala u stanu mislila je da će biti jedino živo biće na ulici. Čak ni ptice nije vidjela. Grad je gorio.
Dok je koračala u sandalama s visokom potpeticom vrelina zraka s asfalta lijepila joj se po nogama zavlačeći pod haljinu i penjući se preko gaćica, grudnjaka, uz vrat...Već je sva bila vlažna od znoja koji je pretapao njeno istuširano i namirisano tijelo.
Nije voljela prolaziti pored vrta Gradske kavane jer su joj ljudi u stolicama izgledali kao pogrešna zamrznuta slika-svi okrenuti prema ulici kao da sjede na modnoj reviji, a ne na piću. Malo tko je pričao, nego su svi bili zauzeti procjenjivanjem ženskica koje španciraju u svojoj trci s vremenom.
Voljela je sunčane naočale jer je ispod njih mogla "snimati" sve oko sebe, a ipak skriti pogled da ne izgleda kao ringršpil. Odjednom, kao da je grom udari, ugleda Gorana. Pa, taj čovjek tako dobro izgleda i takva je faca da ga je s lakoćom prepoznala i nakon desetak godina. Baš je faca! Nije voljela sapunice, ali jedina dobra strana tih serija su bile dobre muške face. Goran je bio jedan poput njih.
Sjedio je sam i miješao kavu u šalici. Iako nepopravljivi zavodnik i kurviš, ovaj put je bio usredotočen isključivo na tu šalicu ispred sebe na stolu. Sjedio je u vreloj hladovini, a da se na njemu nije dala zamijetiti niti jedna flekica znoja na bijeloj košulji. Požurila je korak u zebnji da bi ju mogao prepoznati i zovnuti. U zadnje vrijeme nije voljela te iznenadne susrete s ljudima koje ne viđa godinama. Naporne su joj one neiskrene priče...što ima s tobom, kako su tvoji, gdje si sada, radiš li....Uf,brrrr! Tako bi i Goran – sto posto. A sve je to tako nebitno i to što on pita radi reda i to što će ona ovlaš odgovarati, tek toliko da komunikacija traje. Često se pitala u kakvog se to divljaka pretvorila pa radije pređe na drugu stranu ulice ako ugleda nekoga poznatog nego da se srdačno ispita s ljudima koji su negdje vani. Za Gorana zadnje što je čula bilo je da je s obitelji otišao kao veleposlanik u Ameriku. I nikada više niti riječi.
A sve se dogodilo iznenada kada ju je Tijana poslala kod njega u ured, kao njenog dobrog prijatelja u svezi posla na televiziji. Nije reagirala na muškarce kao benzin na šibicu, ali kad joj se pogled kao koplja ukrstio s njegovim - pretrnula je. Sjedio je u svom ministarskom uredu i kada je ona ušla i on podigao pogled da ju pozdravi bio je to tsunami dva pogleda. Osjetila je uzajaman udar i s njegove strane. Komunikacija je bila poslovna i kratka, uzeo je njen broj telefona i obećao da će se nakon razgovora s direktorom javiti.
Bilo je tmurno jesenje popodne, dok je kiša potapala grad do koljena, a ona sa sinom radila zadaću iz matematike.
"Zovem Vas da Vam kažem da odete do Drage sutra oko jedanaest na razgovor. Eto, zovnuo bih Vas na kavu, ali vrijeme je užasno vani!" - govorio je glasom od kog joj se dizala svaka dlačica na tijelu.
"Pa, dođite kod nas na kavu!"- rekla mu je ne razmišljajući. I zbilja, svojim ulaskom ispunio je dom onom muškom ljepotom i snagom, koja je njenom sinu i njoj tako silno nedostajala. Bio je to kompliment da se takav muškarac pokušava motati oko nje, ali znala je ona takve i držala ih podalje od sebe. Bio je to muškarac koji je svjestan sebe, opasan, a glumio je bebu. Pričao joj je kako mu je žena otišla u Njemačku i ne želi biti s njim, a on ipak nije mogao otići i čistiti zapadnjačka govna sa svojim fakultetom. Pa i rat će jednom proći. Dok je pričao izgledao je tako ranjivo, ostavljeno, da čovjeku dođe da ga prigrli i tješi. Njen sinčić nije odvajao okice od njega . I njemu se dopao. Pa ni jedno od njih nije imalo protiv da nađu svog muškarca koji će ih paziti, štititi, voljeti
Narednih dana dosađivao je pozivima i Tijani rekao da je ona ograđena tvrđavom oko sebe i da zašto je tako kruta. Tijana joj je pričala kako on živi u hotelu i kako je nesretan. Njoj je nešto govorilo da je on gori od trafo stanice od dvadeset tisuća volta. Naravno, od posla ništa, čim je rekla da ima dijete i da su samo njih dvoje. Ali, njegovi pozivi nisu prestajali. Dok bi joj sinčić bio u školi, on bi dolazio na vrata i zvonio, a ona ga gledala kroz "špijunku" i drhtala od straha da ne bude razotkrivena. Ipak nije htjela da misli kako je podla i prefrgana. Kada bi čula i lift da ode ,odlazila bi do prozora i gledala ga kako stoji ispred zgrade kod njenog auta i razgleda očekujući da se ona pojavi odnekuda...i onda bi poraženo odlazio prema zgradi ministarstva. Tijana joj je rekla kako ju stalno salijeće da nju obrlati i da pristane na njegovo udvaranje i da sutra odlazi za Njemačku. U glavi joj je sinulo da je super prilika da pošalje tati i mami kuvertu sa sto maraka u ratnu zonu, jer njena prijateljica je živjela u Njemačkoj i imala kanale za slanje.
Kada mu je ušla u ured, izgledao je kao brod poslije oluje...neispavan, neobrijan, tmurnog pogleda.
"Javili su mi da mi je žena imala udar!" - rekao je obrazlažući razlog odlaska u Njemačku.
""Žao mi je, nadam se da će sve biti u redu. Hvala ti što ovo činiš za mene!" - rekla mu je i pružila kuvertu, dok je on i takav skrušen iskoristio kurvišku priliku da joj pomiluje prste preuzimajući kuvertu. Mora priznati, zadrhtala je.
"Poslala sam Vam kuvertu za mamu i nadam se da ćete moći pronaći tog čovjeka. Hamburg je veliki, ali evo Vam njegov broj!" - razgovarala je s prijateljičinom mamom. "Taj čovjek je moja generacija, a žena mu je imala udar!" - objašnjavala je teti Branki.
"Ah, draga, pa to je vjerojatno naša Anđa. Pa i njen se muž zove Goran. Ona ti je, dijete moje, imala izljev krvi na mozak, dok je dojila dijete, u četrdesetom danu babinja!" - objašnjavala je teta Branka.
Oko nje se okrenula soba. Žena mu je u Njemačkoj, s njegovima, rodila mu i drugoga sina, a on šarmira usamljene žene u ratnoj zoni pričom u kojoj je njegova žena prljava, otišla, ostavila ga i kurva se po Njemačkoj! Nije mogla vjerovati. Kakvu masku taj čovjek ima, kakav karakter taj čovjek ima. Sve joj se smučilo. Žena mu se bori za život, a on se smuca pred tuđim vratima i vreba kao napaljeni jarac. Pomislila je da ga nikad više ne želi vidjeti jer joj je muka bila od tog zavodnika. Poželjela je oribati onu fotelju u kojoj je sjedila njegova prljava beskarakterna guzica.
Nazvala je Tijanu i sve joj ispričala. Bila je šokirana. Nakon nekog vremena Tijana joj je pričala da mu žena ima strašne posljedice od udara, da zaboravlja, da nema osjećaj za dijete, pospremanje, kupanje...hoda i živi kao lutka. Da li je to bila kazna za njega. Sad se morao vezati za tu ženu i skrbiti. Nije prošlo dugo Tijana joj reče da je čula da su otišli u Ameriku, on kao veleposlanik. On kurviš, beskičmenjak, crv...koji je vrebao usamljene žene morao je sada visjeti na telefonu i svaku sekundu brinuti da li je žena udavila nehotice svoje dijete, je li pustila vodu u kadu i poplavila cijelu iznajmljenu kuću, je li zaboravila skloniti kuhinjsku krpu od plina i zapalila kuću...Bila je to jeziva pokora. A ona je bila tako sretna što ga je samo gledala kroz "špijunku" i nije mu otvorila vrata.
I zašto bi sada stala pored njegovog stola i javila mu se! A zgodan jeste, to se mora priznati.
Post je objavljen 28.06.2007. u 23:55 sati.