Vratila se iz nabavke kućnih potrepština i jedva pronašla slobodno mjesto na prakingu. Izluđivao ju je ovaj bijedni parkirni prostor iz prošloga sustava. Tada su parkirna mjesta pravljena tako mala i skučena, da ona jedva ugura svoga „passata“ i uvijek strahuje od ostalih da joj svojim vratima ne zgule boju na njenom autu. Uvijek se matematički parkira, da što više približi svoju stranu od suvozačkih vrata automobilu s drugim suvozačkim vratima, pa je tako manja mogućost da ne poludi i sekira se da ga nađe zguljenoga. A najveći „biseri“ su joj oni koji se kao kakva sretna budala parkiraju „raskoračenih“ guma po sred crte dva parkinga. Jednom je velikim slovima napisala „Tko ti vozačku dade“ i zatakla za brisač. Ali, taj auto niti je ikada više vidjela niti je vidjela tko ga je odvezao. Znala je već unaprijed da je takvima džabe i gume bušiti jer je takva njena Mirjana. Ona se ni za što ne sekira. Njoj je bitno da se parkira ili da uleti na raskrižju, a nije bitno što ona „gusla“ 40 na sat i izluđuje sve oko sebe. Mirjanin auto je sav izgreban i izlupan, i njen odgovor je – ma, daj, pusti me, molim te!
Međutim, ona je perfekcionista u svemu pa i u tom parkiravanju. Tako je i sada sebi u bradu psovala i bivši sustav i ovu bijedu od parkinga. Jedva je vrata otvorila i na svaki prst naticala što je mogla više teških vrećica. A onda panika, kako sada otključati vrata zgrade. Pa, kad i to nekako uspije a da nije razbila niti jaja niti koju staklenku dođe pred lift i tamo vrištećim slovima piše „LIFT NE RADI“. Ujela bi sebe za glavu od bijesa. Pa prije sat vremena je radio.
Udahnula je duboko i krenula put šestoga kata.
Na svakom katu pomaknula bi ručke vrećica jer je tako bolno bila urezana svaka od njih. Govorila je sebi: „Ja ovo sanjam. I sad ću se probuditi.“ Na četvrtom katu umalo se nije sudarila sa susjedom.
„Dobar dan, susjeda!“ – reče baka. „Je li vam teško?“
Uh, nemoj me još i ti peglati, pomislila je, ali joj ljubazno odgovori:
„Ma, možete misliti, kada sam pošla radio je. Inače, mogu ja bez lifta, ali s vrećicama je teško.“
„Hoćete li ući, odmorite malo!?“ – ponudila se baka.
To ju je podsjetilo na njenoga pokojnoga svekra koji je živio na selu pa tako kada bi hodočasnici prolazili pokraj njegove kuće i javili se- 'bog, kako ste' , a onda bi ih on pozvao na čašu vode i kapljicu razgovora.
„Ah, draga susjedo, pa još samo jedan kat i doma sam. Hvala Vam.“ – nije htjela biti neljubazna.
„A da dođete na kavu“ – baka je bila uporna. Sviđala se njoj ta starica. Čula je ona već o njoj da je to „žena o svom poslu“ i da ima krasne sinove. Jednom je jedan čovjek u liftu rekao :“Pet sinova, a sama." Nije ona voljela imati puno posla s ljudima u zgradi. Ali, nekako ju je ta starica zaintrigirala. Pa, toliko se priča o usamljenim starcima i „Caritas“ ih obilazi. Zašto da ne uđe na kratko.
„Znate šta! Hajde Vi stavite vodu, a ja moram ovo staviti u stan, imam sladoled pa će se rastopiti.“
Staričino lice se ozari : „Baš Vam hvala, odmah ću ja!“
Kako nije mogla odoljeti svježim kolačima u novootvorenom prodajnom centru i kupila dvije ogromne krempite, stavila ih je na porculanski tanjurić za kolače i ponijela.
Kada je ušla u bakin stan, zapahnuo ju je miris svježe pripravljene kave. Stan je bio pun svjetlosti i svi prozori su bili otvoreni. Desno je bilo kupatilo bez prozora, ali je dolazio miris „ambi pur“-a ili nešto slično. Kada i umivaonik su se blistali od čistoće. Baka kao da je očekivala inspekciju pa je sve bilo kao eksponat. Bilo joj je drago sve to vidjeti jer je znala da joj se neće gaditi piti kavu.
To ju je bacilo nekoliko godina nazad kada ju je tako jednom zovnula susjeda na kavu i ona kad nije počela grcati s vrata. U pun sudoper neopranoga posuđa, njen suprug je oprao zube i „uredno“ vratio četkicu na prozor iznad sudopera. Ona nije mogla vjerovati svojim očima što je vidjela i bila presretna kada ju je muž iznenada došavši s posla zovnuo jer mu je nešto trebala. Tada mu je ona rekla: do groba sam ti dužnik. Kada mu je ispričala, on je grcnuo i rekao- nisi mi to trebala reći. Oboje su jako voljeli red i nepisana pravila.
Tako je bakin prozračan stan dao „zeleno svjetlo“ za šalicu iz koje će piti kavu.
Namještaj je bio stari, polirani, visokoga sjaja. I to ju je vratilo u dom njenog svekra. To samo još možeš vidjeti kod umirućih ljudi - pomislila je. Vitrina je bila prekrivena uštirkanim miljeima i zatrpana slikama sinova i unuka. Baka se obradovala kad je vidjela krempite i rekla da je to jedini kolač koji voli, da joj nije silovit i presladak:
„Baš kao da ste znali. A tek što je ugodno hladan“
Iz ladice vitrine vadila je kutije od cipela pune slika i pokazivala unuke u Australiji koje još nije vidjela, a već su bili tinejdžeri. Pokazivala je snahe-strankinje koje ne znaju „niti riječ 'rvatskoga“- žalila se baka.
„A imam ovdje jednoga, sreća blizu mi je, pa mi često dođe i kupi sve što treba. I voće i svašta on meni donese“. Onda se ona sjetila jednog finog gospodina koji se često ovako kao ona zametne vrećicama s vremena na vrijeme. Baš ga je jednom s prozora vidjela. A još joj je za oko zapeo njegov zlatni okvir od naočala što mu je davalo onaj štih gospodina.
Ustade se baka da upali svjetlo, a ona šokirana pogleda prema prozoru. Predveče je gasilo posljednju dnevnu svjetlost u sobi.
„Jao, kako je vrijeme proletjelo s Vama!“ – reče ona baki, što je njoj bilo drago čuti i opet joj lice ozari osmijeh. „A tko Vam je ovo na slici?“- priupita ona bakicu dižući se sa stolice.
„Ah, draga moja susjedo. Sramota me reći. Još nosim crno za pokojnim kome sam izrodila pet sinova, ali volim izvaditi s vremena na vrijeme tu sliku i prisjećati se mladosti. Bili smo mladi i zaljubljeni, ali kako sam bila iz fine familije morala sam misliti na roditelje i nisam sam se smjela predati toj strasti, nego sam se udala za moga muža. Poštovao je on mene, bio dobar, djeca se rađala, starilo se, ali njega nikada nisam preboljela. Neki dan me sin vozio kod doktora i nećete vjerovati moje stare oči iz auta su vidjele njegovu smrtovnicu. Vidjela sam mu ime i prezime. Kada je došao rat ja sam Vam prvo zbrinula njegovu sliku za izbjeglištvo. Mislim da je to moj muž osjećao, ali mi nikada nije ništa rekao. Nekako ovi dani lakše klize prema vječnom počivalištu kada gledam sliku, opet budem mlada i zaljubljena.“- pričala je baka rumenih obraza kao da joj je petnaest.
Kada je ušla u svoj stan, veče je već prelazilo u noć, a na klimu je sletio zaljubljeni golub i gugutao svojoj dragoj.
Post je objavljen 08.06.2007. u 00:01 sati.