Remećenje javnog reda i mira

subota , 09.06.2007.

Pričalo se uz kavice po stanovima (jer se ništa drugo nije ni radilo - ta, nitko nije išao na posao) da će kraj rata. Utihnula pucnjava u zadnje vrijeme, a ipak se sve obavljalo na brzinu po gradu u strahu da ne tresne koja granata iza leđa.
"Rat je gotov!" - reče joj Jelica koja je uvijek imala informacije iz prve ruke. "Stisnuli su ih, potpisali su. Svi se moraju povući na svoju stranu i crtu razdvajanja će preuzeti međunarodne vojne snage!"
Tako je to Jelica prenosila. Ona ju je podsjećala na one ljude iz filmova o drugom svjetskom ratu koji su prislanjali uho na tihe radio aparate i čekali dobre vijesti.
I, zbilja, nikada više nije bio ispaljen niti jedan metak. Ulice su bile pune ljudi i kao da su svi samo to čekali. A s druge strane, svi su osjećali da su ti "međunarodnjaci" na strani onih drugih.
Nema veze.
Ratni profiteri među prvima su namirisali da je to siguran mir i počeli graditi svoje zgrade, poslovne objekte, butike, kafiće...pa je i ona pomislila - "Mogla bih i ja u akciju!"
U grad su već počeli stizati polovni automobili iz Njemačke i trotoar kod "Gorenja" već je bio pun "Opela", "WV"-a i drugih.
Dok se vraćala od škole (svaki dan je sinčića vodila do škole jer semafori nisu radli, a luđaci su vozli "stojom" kroz srce grada) na tom parkingu ugledala je "Opela".
Jao, izgledao joj je kao "merdžo" poslije njenog "juga".
Da ne dužim, kupoprodaja je pala vrlo brzo, registrirala ga je i krenula po dogovoru na ugradnju alarma.Međutim, djelatnici nisu pojma imali niti o kakvoj dogovorenoj ugradnji i nakon nekoliko sati natezanaja, ubjeđivanja da će sutra sve biti u redu...puklo joj je pred očima i ona ode u trgovinu boja i lakova i kupi dvije kante "Jupola" i boju za drvo i radijatore.Isto tako u jednom danu našla je i čovjeka koji je došao sutradan i latio se posla. Grad iako mrtav gospodarski vrvio je od posla i vodoinstalateri, električari, moleri, građevinari...nisu mogli pristati na sve poslove koliko su bili traženi.
Nakon nekoliko dana stan je blještao od svježe obojanih zidova, sjajnih radijatora, vrata i prozora.

Učinilo joj se da je cvijeću već hladno noću na balkonu i unijela ga je na "klupicu" prozora.
Zalila je svaku saksiju vodom pomiješanom s gnojivom iz bočice za cvijeće i divila se zdravim, sjajnim, zelenim listovima svake biljke. Voljela je svoje cvijeće. Stan je bio tako ugodan svaki put kada bi unijela cvijeće s balkona. Zavjese su mirisale, prozori bili oprani i blistavi, tepisi i namještaj svježe prebrisani...gledala je zadovoljno po stanu. Bila je umorna.
Sina je poljubila za " laku noć " i pokrila ga dekom po leđima.
"A sad bih se, konačno, mogla istuširati", pomislila je.
Uživala je u toploj vodi koja joj se slijevala niz umorno tijelo. Voljela je raditi i osjetiti fizički umor. Osjećala je da joj energija pršti u mišićima i pod kožom, a nije to imala gdje potrošiti. Zato je moleru pomagala i sama četkom mazala gdje je mogla dohvatiti.

Ogrnula se bijelim frotirnim dugim ogrtačem, zamotala kosu u ručnik i sjela u trpezariju za stol. Pripalila je cigaretu. Na uši je stavila slušalice od novog "walkmena" i pustila kasetu.

RRRRRRRR.......GRRRRRRRRRR....nešto joj je RRRRRRRkalo po ušima, ona je padala, nije mogla kontrolirati niti zrak, niti to guranje....mrak, nestalo je struje...ali, lice...što je to tako vrelo...
strgnula je slušalice s ušiju i čula nekakav neartikulirani tutanj, huku, buku...mrak a uz zidove su puzali veliki jezici crvenoga plamena....
Ležala je u dnu hodnika kod kupatila i dizala sa sebe stol, stolice, krila prozora, nekave daske...daščice...
Pomislila je. "Smak svijeta! Gdje mi je dijete!" Sva užasnuta dohvaćala je šteku od vrata dječje sobe i zamišljala da će ispred sebe ugledati provaliju a ne sobu.
"Mama, što je to bilo!" - čula je iz mraka sinčićev glas.
"Ne znam, sine, dođi, bježimo, vatra je svuda...!!!" - digla ga je iz kreveta.Pipala mu je lice i rukice u strahu da će sav biti krvav, ali on je bio takva mala muškarčina i rekao :"Dobro sam ja, mama, pusti me!"
Ona je osjetila nešto vruće na licu i dodirnula se. Krv se slijevala iz ljepkave kose. Preko hrpe nekavog krša stolica, dasaka...i tko će u tom trenu znati čega sve ne, odgurnula je vrata kupatila i dohvatila ručnik.Pritisnula je ručnikom na ljepkavo mjesto na glavi, sva premrla od straha da joj na glavi zjapi velika rupa i da će se onesvijestiti i iskrvariti. Uspjela je shvatiti da prozora više nema, to su sad velike rupe, da rukama razgrće nekakav krš i gomile po hodniku kroz koji je pokušavala doći do ulaznih vrata i da bježe...zaboga, izgorjet će ovdje... S ulice su dolazile eksplozije jedna za drugom, ali ona je samo željela izaći iz te paklene zgrade. Pipala je rukom po mraku i tražila šteku, a onda je shvatila da dira hrapavi zid u stubištu. Nije bilo niti vrata niti štoka od vrata. U stubištu je ugledala još veće jezike crvenoga plamena i pomislila : " Ako ne mognemo izaći na vrata od zgrade, vratit ćemo se na mansardu i preći na drugi blok zgrade!" Kroz stubište je vidjela ljude kako šutke u pidžamama, gaćicama, papučama pridržavaju jedni druge i silaze. Vatra im je obasjavala stepenice.
Stepenice su bile pune stakla koje joj se zabadalo u bosa stopala i morali su preskakati hrpe daske vjerojatno od samljevenih vrata i štokova.
Kad su izašli pred zgradu bilo joj je bitno samo što prije doći do kirurgije. Vukla je za rukicu sina u pidžamici, a niz njen bijeli frotirni ogrtač kapala je krv. Ljudi su se na ulici okretali za njima i nitko nije rekao : " Trebate li pomoć!"
Utrčala je na kirurgiju a sestra je upitala : " Što je vama bilo!"
"Ne znam. Slijeva mi se krv iz glave!" - rekla je izbezumljena.
Sestra je prešla prstima po glavi i rekla: " Nije strašno. Sjedite. Imamo gore slučajeve!"
Na nosilima su unosili ženu koja je ječala i bila krvava, protrčao je neki dečko komu je iz ruke šikljala krv kao iz fontane...došlo joj je da će povratiti.
Pod nogama je ugledala krv i vidjela crvenu lokvu. Stopala su joj bila isječena od stakla u zgradi. Sinčić je toliko bio priseban, da dok je ona razgrtala krš kroz koji su morali doći do izlaza dohvatio svoje patikice i obukao ih.
Pogledala je u svoje dijete. S užasom je gledao te ranjene ljude i brada mu je drhtala. Suzdržavao je plač u sebi.
"Hoćeš li da idemo?"
"Hoću!"- razdragano joj reče i skoči sa stolice.
Izašli su na ulicu. Kola hitne pomoći stizala su jedna za drugom, u civilnim autima dovozili su krvave i ranjene ljude, pričali su da su se dva kata urušila u prizemlju i da ima mrtvih, ali nitko ne zna što se dogodilo.Parking pred zgradom bio je pun gorućih automobila.
Pokušala je prići zgradi, ali žutom trakom policija je obilježila zabranjenu zonu i policijac ju zaustavi rukom, kada je pokušala proći ispod trake:
"Gdje ste pošli, gospođo?!!"- reče joj i spusti pogled po njenom krvavom ogrtaču.
"Doma!" - reče mu ona.
"A gdje je to?" - reče on ljubazno.
Ona podiže ruku s uprenim prstom prema svojoj zgradi i ugleda da je na njenom katu velika rupa i da tamo više nema niti balkona niti zida.
"Što je ono!? Jesu li to mene gađali?!" - viknula je ona prestrašeno. U taj tren pomislila je da je ispaljena granata na njen stan. Policajac podiže glavu i kroz plamen velike vatre ugleda tu veliku rupu na zgradi i doviknu drugima : " Pa, gore je nestao cijeli stan!!"
"Gospođo, Vi trebate pomoć, krvavi ste!"
"Ne, nije ozbiljno, bila sam u bolnici. Ja bih samo htjela kući!" - rekla mu je.
"Ali, zgrada je sada opasna. Evakuiramo ljude. Ne znamo što se dogodilo. Pred zgradom je veliki krater od eksplozije." - ipak strpljivo i ljubazno govorio joj je policajac.
"Ali, ja nemam gdje. Ja nemam nikoga. Mi smo sami."- govorila mu je tiho. Nije imala snage niti da isplače tu knedlu u grlu koja joj je prigušila glas.Desno od njih nije vidjela - od njenog "Opela" ostao je samo izgoreni crni "kostur" karoserije.
Policajac je podigao dijete u naručje, a nju pridržao pod ruku i povukao prema ulazu u zgradu. Pred ulazom upitao je ekipu koja je izlazila iz zgrade :
"Kakva je situacija, gori li još, može li ova žena s djetetom u svoj stan. Nema nikoga i gdje otići!"
Vidjela je sažaljenje u očima specijalca i on preuze dijete,a njoj reče:
"Obucite moje cipele, krenite polako!"
Ono što je vidjela, zblanulo ju je. Bijeli obojani zidovi sada su bili crni od čađe, sjajnih opranih prozora nije niti bilo nego su sa izvaljenim štokovima ležali na podu, zemlja...mokra zemlja iz saksija gnjecala se pod nogama, svježe obojani radijatori stajali su nakrivo izvaljeni iz zidova...

****
Sutradan vijest u novinama:
"Jučer se dogodio teroristički napad sa podmetnutih petsto kilograma ekploziva....dvoje mrtvih....četrdeset povrijeđenih..."

*****
Presuda: remećenje javnoga reda i mira.