Sav trud uzalud

ponedjeljak , 25.06.2007.

Ležale su na plaži ponovno zajedno nakon dvije godine. Lani jednostavno nije uspjela odvojiti jedan vikend da ju vidi.
"Ostavila sam ga!" . rekla je. "Konačno sam slobodna!" - osmijeh joj je ozario lice.
Bilo je to lice zadovoljne žene, koja je konačno počela cijeniti samu sebe samim tim što se oslobodila pedesetgodišnjeg terora njegove grozne naravi.
"Hvala Bogu. Da znate da sam Vam u očima vidjela zadovoljstvo pri prvom susretu. To je interesantno kako žena blista - zaljubljena ili zadovoljna, te oči iskre i blistaju."
Nije znala je li umjesno čestitati na tomu što je netko napustio ustanovu zvana "brak" nakon pedeset godina. Ali, tužnije je bilo svake godine doći u posjet i gledati njene suze, koje ne da su se slijevale nego frckale s obraza.
"Pa, zato sam Vam pisala, ali nisam smjela konkretno pitati jeste li uradili kako ste planirali ili ste bili slabi na njegovo slabo zdravlje i nemoć jednog bezobraznog starca."
"Ma, ja ti nisam za pisma. Počela sam, nekoliko puta, ali ne ide mi. A tamo u kući mojih roditelja gdje sada živim nemam još telefon. Draga moja, nemam ti čak ni Tv. A kad sam došla u Beograd u stan da od tri televizora uzmem jedan, rekao je da ja tu nemam što tražiti. Molim te lijepo, draga moja, tolike godine i toliko mojih plaća a ja tu nemam što tražiti. Ali, nema veze, meni je dobro. Neka stari kenjac gušta, nećemo ništa nositi sa sobom na onaj svijet!"
U taj tren zazvonio je mobitel i bila je to njena ljubav. Ujni je bio jako drag jer ju je podsjećao na njenog Darka.
"Dobar dan...kako si...ah, ja dobro. Evo, uzela i onu sedamdesetu da ne ostane neiskorištena...!" - smijala se i razgovarala s njenim dragim, koji je morao raditi na ovoj vrućini.
Nisam mogla vjerovati da žena koja je ostavila supruga nije ucviljena nego odiše zadovoljstvom. Nisu joj ni noge više otjecale, nije morala nositi stoličicu na plažu i sjediti radi kralježnice nego je ležala na ručniku sa šeširom, kao prava dama. A obrazi su joj bili rumeniji, zategnutiji i svježiji. Plave oči su blistale kao staklene, a svako malo suze bi ih pokvasile u pričama kada su sinovi bili mali a ona ih pokušavala zaštiti tako da ne pristaje na njegove svakodnevne svađe.
Darko joj je u dvadesetdrugoj rekao:"Znaš, mama, da sam ljut na tebe. Nisi nikada tatu pokušala odvratiti od alkohola, prihvatila si to, a druge majke mojih prijatelja su sve činile!"
Objašnjavala mu je kako je njen jedini metod bio da nema svađe i galame i da je samo znala skloniti se od njegovih provokacija i glupih kritika i nabrajalica. Bila je to ona tiha, skromna starinska žena, kojoj muž ima pravo sve reći ne cijeneći njen poslovni uspjeh i karijeru. I bez obzira što joj se pola Beograda klanjalo iz poštovanja on ju je zamlaćivao kao sluškinju.
Bila je to žena koja je suosjećala sa svim žrtvama rata, klanjala se ljudima Srebrenice i Vukovara i silno željela ispraviti grešku naroda komu je pripadala.
Sa žarom u očima je pričala o roditeljskoj kući koja je bila zarasla u šikaru i nitko nije htio doći da to "raskrči" jer su se bojali zmija...pričala je o susjedima koji su kraj nje išli u "širokom luku" zato što nema muža uza se i stalno pitali kad će on doći....Pričala je o plakaru u hodniku i starim zavjesama koje je svojim rukama prekrojila i uredila da liče na nešto. A onda je zovnula čovjeka da ogradu podigne iz ležišta, izbetonira stazu i napravi dvije nove rupe za stubove ograde i premjeste ju na novo mjesto pa da se kući prilazi pravo, a ne nakrivo :) A onda cvijeće, maline, stazice...
Slušala ju je pažljivo i pokušavala pohvatati slijed rečenica koje su izgovarane bez daha, ali tako pristojno tiho da nitko oko njih na plaži ne čuje njenu priču.
Nagnula se i zagrlila ju:"Oh, draga ujna, tako Vas silno volim i cijenim, Vi ste divna žena. Kako samo možete biti tako kreativni. Ja sam kao balvan za takve stvari. Ne volim više raditi kućne poslove niti išta. Samo bih negdje jurila i bila vani."
"Drago moje dijete, to je znak da si mlada. Kad ostariš dosta ti je šnitica s medom i čaj u jutro i malo prošetati i Bogu zahvaliti za još jedan dan, još jednu godinu. Kada je došao rat ja nisam mogla ni sanjati da ću ikada doći u našu kuću na moru, a Bog mi podario zdravlje i godine, pa evo sve obnovili i dolazim svake godine!"
Da, upravo to. Kad ju je jučer nazvala da vidi jesu li stigli i da ih dođe posjetiti, plašila se da će se javiti ujak i reći ' umrla je ona lani'.
"A sad te vodim u restoran na ručak. Neću da dangubim oko kuhanja!" - rekla je ujna.
"Ali, ne želim Vam biti na trošku. Sve je tako skupo!" - rekla je ustežući se i prvo pomislila da je dar koji je donijela preskroman za ručak u restoranu.
"A, draga moja, sad ja imam love. Sad sam svoj čovjek. Nikomu ne polažem račune!" - smijala se ujna.
Otišle su do terase gdje je sjedio ujko da ostave ručnike i ona mu reče da idu u restoran, a on kao stari bećar obasu ih savjetima da ne dozvole konobaru da im natura svoje ideje, nego da uzmu ono što one žele.
Nikada ga nije vidjela tako pričljivoga i gostoljubivoga za sve ove godine.
Uhvatila je ujnu pod ruku, krenule su prema restoranu, a onda joj je šapnula na uho:
"Znate, što, ujna, definitivno muškarci vole jake žene i da im lupe šakom od sto. Ovo ste davno trebali uraditi i cijenio bi Vas. Vi ste bili dobar materijal za iživljavanje za svojom dobrotom. To tako ide kod muških. Baš ste mi smiješni...zajedno na ljetovanju kao ljubavnici ....ha ha !"