Ghost Rider

subota , 02.06.2007.

"Mogu li ja dobiti samo "Marllboro"?"- ugledala je mušku ruku preko svoje dok je spuštala korpu s kupljenim potrepštinama na kasi male samoposluge pored plaže.
Podigla je glavu i ... prasak od susreta dva pogleda.
"To je ON!!!"- u glavi su kao vatromet na nebu praskale riječi koje je samo ona čula. "To je ON!!!"
On ju je samo jako ljubazno gledao, osmjehnuo se i po glavi pomilovao njenoga sina.
"Ne dodiruj ga, ti spodobo od smrti na dvije noge!!!"- željela mu je vrisnuti u lice, ali samo je ukočeno stajala. Drhtala je kao prut da je to čak zamijetila i žena na kasi i upitala ju: "Jeste li dobro?"
"Povratit ću!"- rekla je i izašla pred trgovinu.
On je u svom sjajnom kožnom odijelu za motor zajahao svoj "Kawasaki" i bahato dao gasa više nego je to potrebno.
"Bolesnik... uvijek će biti lud i nezreo!"- pomislila je.

* * *

Čak i dok su se spremali ići, to posljednje veče godišnjega odmora , provesti na nekakvoj fešti u Supetar, niti jedno od njih nije mnogo govorilo. Nisu bili ljuti jedno na drugo. Jednostavno, šutjeli su. Sva priča je bila odgovaranje malom sinu na njegova nepresušna pitanja.
Obukla je nove bermude koje je kupila taj dan. Bile su lude, sa slovima "coca- cole". Od Roberte je uzela bijelu rolušu bez rukava i ljetne kožnate čizme.
Kada ju je Rudi vidio, rekao je:
"Ali si ti luda. Tko je vidio čizme u srid lita!"
Ona ga je toliko voljela da se nikada na njega nije mogla naljutiti iako je sebi davao za pravo sve živo komentirati.
"Hoćemo li pješke ili motorićem?"- upitao ju je muž.
"Pa, motorić je krepao, znaš da mu je guma pukla. "- rekla je popravljajući kosu pred ogledalom.
"Sad je u redu. Onog Rudijevog talijana boljela glava, nije išao na kupanje, pa od dosade ukrpao
gumu. Teško mi je nositi sinčeka, vruće je, ipak je do tamo tri kilometra. "- rekao je.
Ona je uvijek bila suglasna s njegovim mišljenjem, jer znala je da on zna njene stroge stavove i poštuje ih pa je bilo lako složiti se s njim.
"OK, ako ti tako misliš. Ja sam gotova. "- rekla je i okrenula se prema njemu.
"Znaš... često kada te pogledam pomislim- 'pa ovo je moje'. kako te samo volim. "- rekao je i izašao.
Čula je da je upalio maloga prdavca i sišla iz apartmana.
Sjela je iza supruga, a sinčić je stao ispred njega. Ona je rukama obuhvatila obojicu.


Sjedili su u jednom od restorana na rivi, ali nisu pričali. Da li zbog bučne muzike ili je to bilo ono nešto u zraku... dugo su to poslije analizirali.
Na rivi su se okretali janjci, pjevale su klape, plesalo se, grad je vrvio od turista.
Bilo je jako vruće. Zrak je bio sparan i težak.
Umorni i od cjelodnevnog kupanja i plivanja i od ovoga teškog sparnog zraka, pogledali su se, i kao da su se očima razumjeli- podigli su se i krenuli. Do parkinga je ponio sina koji je skoro zaspao.
Prošli su skroz uz obalu i onda krenuli šumicom, koja je bila prečica. Malo su se rashladili vozeći na motoriću. Stigli su na asfaltiranu otočku cestu. Bila je noć crna i bez mjesečine. Nigdje nikoga. Samo se vidio komadić ceste obasjan motorićem ispred njih.
"Auto!"- rekla je, čuvši u daljini motor automobila, očekujući od njega da se skloni s ceste. Nekako ju je uznemiravao zvuk koji je dolazio s leđa. Nije voljela nikakve zvukove iza sebe od onoga dana kada ju je, kao studenticu neki luđak napao s leđa i oborio na zemlju.
Suprug je skrenuo s ceste i održao ravnotežu motorića raširivši noge na zemlju.
Kada je auto prošao, krenuli su. Radilo se samo o jednom jedinom kilometru, jer su u daljini vidjeli raskrižje za Rudijevu kuću, ali kada je čula opet zvuk automobila u daljini opet je rekla: "Auto!!!" i on je opet stao. Kada je i taj auto prošao, krenuli su. Drnduckali su se tako na tom malom čudu i primicali se na kojih pedesetak metara do skretanja, kad mu je opet rekla: "Auto!"
"Daj... više i ti i ta auta!!"......
......
"O, Bože što je ovo!!!Ja letim!!!"- glas u gustoj praznoj crnini...
"Boli meee... jako me boliiii... tu!!o, moj kuk... !!!"
Ugledala je čovjeka pored svoje glave kako kleči pored nje. Ležala je na zemlji. Pokušala je ustati, ali njeno tijelo je bilo teško i kao da je bager bio na njoj. Okrenula je glavu na drugu stranu i ugledala nekoliko automobila daleko na cesti farovima uprtim prema njoj.

"Gdje mi je sin!!!Gdje mi je muž!!"- zaječala je ona. Htjela je kao zvijer urlati od straha- što se to događa oko mene... ali, nije imala snage.

"Dobro je, gospođo, dobro je, ne brinite se, sve je u redu!!"- tješio ju je čovjek pored nje.
"Ne... nije dobro. Oni su mrtvi... to me samo tješite!!"- ječala je ona.
"Jeste, dobro je. Mužu Vam je bilo slabo pa su ga prebacili do bolnice, a sin samo viče 'di mi je mama!"
Kada je to čula znala je da je dobro. To je bila rečenica njenoga sina. Uvijek"gdje je mama". To ju je često ljutilo, jer je bio jako vezan za nju i nikada nije htio ni s kim ostati. Uvijek samo uz nju.
"Tako sam žedna... što se dogodilo!!!"- uhvatila je čovjeka za ruku.
"Evo, da Vam donesem vode!"- rekao je i odnekuda se za sekundu stvorio s bocom vode. Pila je kao luda, panično, kao da će umrijeti od žeđi.
"Neki pijani luđak vas je udaria autom i pobiga. Ja sam sve vidia. Muž Vas je dugo tražia. Bacilo Vas je daleko!"Pa, da, zato ona ovako leži daleko od ceste. Bože, pa trebali su samo skrenuti u Rudijevu ulicu.
"Evo stiže hitna. Nismo Vas smili micat, ne znamo je li Vam kralježnica oštećena"- govorio je i držao ju za ruku. Grčevito ga je držala za ruku i silno vjerovala tom čovjeku svaku izgovorenu riječ. Ničega se nije bojala dok je on bio uz nju. Osjećala je njegovo duboko poštovanje prema njoj zbog toga što ju je zadesilo, a da ni sama nije mogla zamisliti što. Morala je sklopiti oči. Spavalo joj se.
"O, ne, bolii me!!!Ne dirajte me. Umrijet ću od bola... !"- mlatarala je rukama oko sebe da rastjera te mučitelje što joj diraju bolno tijelo.
"Žao nam je gospođo, znamo da vas boli, ali moramo vas staviti na nosila. "- govorio je neki glas i kao voda se razlijevao u toj tami.
"Spava mi se.. tako mi se spava"...
Kao u filmu čula je zavijanje sirene, zatim nekavo lupanje... ne može to definirati... kapci su bili kao od olova, pokušavala ih je podići ali ne ide...
"Mamaaaaa, mammaaaaa... "- čula je dječji plač.
"Sine moj!!!"- htjela je ustati, poći uzeti ga u naručje i tješiti. Znala je da je to glasić njenog uplašenog sina. Po plaču je znala da ga ništa ne boli nego samo traži nju.
Otvorila je oči s teškom mukom.... nosili su ju na nosilima na rentgen i ugledala je kako joj prinose sina: "Evo, mame, jesam ti rekla sad će mama doći"- netko ga je prinio njenom licu na poljubac.
Njegov lijepi mirišljvi obraščić dodirnu njeno lice i usnice joj pređoše preko nosa i nju podigoše na nosilima.
"Sad će mama doći, brzo, budi dobar... "- reče netko i nju unesoše u prostoriju za snimanje.

"Ona mora hitno na Firule, gubi krv. Pripremite gliser. Doktorice pođite s njom a mi ćemo se snaći. "- čula je glasove oko sebe.

"O, ne, ne dirajte me... boli... umrijet ću... !"- molila ih je dok joj je po tijelu paralo kao rezovi noževima .
"Moramo, gospođo, žao nam je. Ova nosila ne odgovaraju gliseru. Moramo vas prebaciti na druga nosila... "- samo je čula neke glasove bez boje, okusa, mirisa... sve je bilo samo gusto, crno...
"A di si ti meni!!!A kuda si to pošla bez mene... "- čula je dragi glas svoga dragoga Rudija. Bilo je to nešto najljepše što je mogla čuti. On će ju sada čuvati i neće im dati više da ju muče.
"Rudi, moj dragi dobri Rudi... Ja znam da ću umrijeti... molim te, reci mu da mi bude dobar prema sinu, neka mu uvijek strpljivo odgovara na njegova radoznala pitanja. I reci mu, kada se opet oženi, da ne vjeruje samo njoj što govori, neka posluša i što on ima reći. "- držala je tu dragu ruku kojoj je tako vjerovala.
"Još ćeš ti meni krvi popit , kakvo te umiranje snašlo... "- čula mu je glas.
"Spava mi se, tako mi se spava, umorna sam.. "
"Ne dajte joj da spava, pitajte ju što Vam pa'ne na pamet"- rekla je liječnica.
"A di ste vas troje pošli. Kažem ja tebi di ćeš na ovoj vrućini u čizmama.. "- šalio se on s njom a glas mu je drhtao. Znala je da je uplašen. Znala je da i on misli da je sve tako ozbiljno.


* * *

"Dajte makaze... režite ovu robu s nje... krv... jednu fiziološku... koja je krvna... !!!"- čula je strku oko sebe, užasan bol dok su joj skidali čizme...
"Nula pozitiv.... "- rekla je sklopljenih očiju, a liječnica joj je zatezala očni kapak prema dolje i govorila "Gubimo je!!!"


* * *
Bilo je tako tiho. Soba ugodno hladna, narančaste zavjese, sestre hodaju bešumno, čuje se odnekuda s plafona cvrkut ptica... Baš je dobro. Više nije boljelo.
"Evo je, budna je!"- reče sestra i pređe joj rukom preko lica. "Sad ste dobro."
Bila je na odjelu intenzivne njege.
"Koliko je sati?"- pitala je kao da to nešto znači.
"10"- rekla je sestra. Zaplakala je i pomislila- ajme, pa dan tek počeo, što ću raditi svo vrijeme....
Ušao je liječnik: "Doktore, hoću li moći opet hodati?"- upitala ga je ukočna od straha koji odgovor će dobiti. Podigao je čaršaf s njenih nožnih prstiju i rekao: "Mičite". Ugledala je nalakirani palac kako se kao miš meškolji dolje negdje u dnu kreveta. "Mislim da hoćete"- osmjehnuo se najzgodniji muškarac kojeg je ikada u životi vidjela. "Smirite se, nemojte plakati. Sestro... !"- dao je nekakav znak i vidjela je sestru kako nešto ubrizgava u bocu koja je visjela nad njenom glavom. Pogledala je ruke. U obje su bile zabodene igle. U jednu je dolazila krv a u drugu, valjda infuzija.



* * *

Tako je to trajalo par mjeseci..... odlazak na fizijatriju... kriza u braku... šepanje na jednu nogu... vježbe... vježbe... suđenje...
A onda je došao rat. Sklonili su se na otok kod Rudija.
"Rudi, idem ja do samoposluge kupiti 'čokolino'"- doviknula je Rudiju i uzela sinčića za ruku.

A sad je stajala tu pred vratima male samoposluge pored plaže i gledala bahatoga , ne tako mladoga, čovjeka kako u tišini tog maloga mjesta divlja i turira s motorom.
"On me udario... on mi je umalo oduzeo ovo što imam"- rekla je ženi na kasi.
"Znan, draga gospođo, sićan se. Sve razumim. Majku je on i pri Vas u crno zavija. Jadna žena, umrla je niko ne zna o šta"- rekla je žena na kasi u maloj samoposluzi na plaži pored mora.