Još jedna prilika

nedjelja , 24.06.2007.

Poruke na mobitelu su joj postale sumnjive. Nekako su djelovale kao njen silni trud da ju uvjeri u nešto nestvarno, kao pošteda od loših vijesti. Napisala je poruku- odgovor i kad je trebala kliknuti "send", poništila je poruku i pritisnula broj 3 na mobitelu za poziv.
Čim je čula boju glasa i ono "ma, ne, sve je u redu, otkud ti te lude ideje..", znala je da je ispala iz igre.
Okrenula je kućni i javio se brat.
"Je li mama u bolnici?" - upitala je onako blisko očekujući da je to sada njihova stvar.
"Trenutak! Tata stišaj TV!" - čula je bratov glas i onda tajac. Zamišljala ih je kako rukama gestikuliraju da su razotkriveni u svom tajanstvenom zadatku. U jednu ruku bila im je i duboko zahvalna jer iz te kože nije mogla u drugu. Tih dana je morala biti uz svoje dijete i rješavati stvari vezane za njegovu budućnost.
"Molim!" - rekao je tata, a u glasu mu je osjetila da je zadržao dah i pokušava biti onaj autoritet iz njenog djetinjstva, kada je bila vrlo važna ta njegova muška odvažnost i ona mu je vjerovala svaku riječ. Ovaj trenutak ona nije bila njegova mala djevojčica, nego zrela i odgovorna kćerka a s druge strane majka.
"Tata, mama je u bolnici, zar ne!" - više konstatirajući nego pitajući izgovorila je tu rečenicu koja joj je zvučala kao da prisluškuje nečiji razgovor i očekuje negativan odgovor, jer onaj drugačiji će silno unesrećiti osobu koja to pita.
"Ma, ne, otkud ti to!" - govorio je neubjedljivo, a kao da mu je boja glasa poručivala "ma, daj , razotkrij me više, nemam snage za laži, trebam te!"
"Nemoj me štedjeti, tata, reci!"
"Ama, da, jeste. Već četiri dana. Sutra je operacija."
" A kako si ti, možeš li izdržati taj pritisak, je li ustrašena, koji liječnik..." - zasula je tatu rafalnim pitanjima.
"Guram nekako, ali i ja moram raditi onu tešku pretragu debelog crijeva, ja se žalio na prostatu, a moj liječnik hoće da i ovo isključi!" - prosuo je tata kao rižu na sto pregršt nakupljenih tajni.
Osjećala je u glavi veliki vakum, mislila je da će se onesvijestiti, nije to moglo stati sve u njen kapacitet emocija i panike od gubitka.
"O, bože, molim te, ne još, čuvaj mi ih!" - orilo je u njenoj glavi i imala je osjećaj da tata čuje taj nekontrolirani slijed rečenica u njenoj glavi.
Već je vidjela slijedeće jutro: tata javlja najgoru vijest, čak i metastaze, a mama podlegla na operaciji zbog slabog srca. Ili borba do posljednjeg daha oboje njih i strašni događaj samo s odgodom.
"OK, tata! Molim te, javi mi sve u jutro. I ja krećem odmah!"

Trebala je snagu svoga sina. Pozvala ga je na mobitel i plakala. Nije bila još spremna za rastanak od ljudi koji su joj podarili život, a da ne pomišlja na patnju u bolesti kao što danas odlazi svaki drugi čovjek u vječna počivališta. On je objašnjavao svojim mladim optimizmom situaciju onako kako je ona željela čuti i odmah došao doma. U očima mu je vidjela zabrinutost, ali joj je govorio ono što je željela čuti : liječnik samo želi isključiti i tu varijantu uzroka bola kod djeda, a baka će konačno biti operirana, pa na kraju krajeva to su joj trebali uraditi prije sedamnaest godina. Htjela je vjerovati u tu varijantu u ovom okrutnom životu, ali u svojoj sebičnosti da ih zadrži još malo uz sebe, još sebičnije je željela da budu pošteđeni patnje i duge bolesti.
Cijelu noć se prevrtala u krevetu kao na ražnju, palila i gasila TV, ustajala do prozora i gledala je li svanulo...bila joj je to, činilo joj se, najduža noć u životu.
Sjedila je kao na iglama i pila svoju nesicu ne skidajući pogleda s mobitela u iščekivanju da zasvijetli tatino ime. Kada je bilo više za neizdržati taj beskraj od čekanja, pritisnula je broj 4 i tata je samo onako u jurnjavi rekao:
"Ovaj tren krećemo u bolnicu, operacija će biti gotova za sat!"
"Stani, tata, ali ti?"
"Što - ja?!" - upitao je tata.
"Pa, kakav ti je nalaz?" - pitala ga je ustrašeno.
"Ah, to!!! To je u redu, sad ja mislim samo na mamu! Javim ti se mobitelom iz bolnice!" - rekao je i spustio joj slušalicu.
Bila je to prelijepa vijest. Sad je tata bio jak za oboje, iščupat će on i mamu! - pomislila je.
Nakon sat vremena, čula je mamin promukli usporeni glas kroz zube 'dobro sam' .
Onda je zabila glavu u jastuk i pustila onaj životinjski krik iz sebe, a da ne ustraši susjede:
"O. Bože, hvala ti na još jednoj prilici da ih zagrlim, da dišu i raduju me svojim glasom!"