Bez igdje ikog svog

četvrtak , 21.06.2007.

"Imaš kunu?"...svaki dan isto pitanje kada nabasa na njega ispred zgrade. Svaki dan isto pitanje, a on svaki dan sve deblji. Iako su vrućine postale nesnošljive on je već dva mjeseca u istim hlačama i istom džemperu. Oko njega se širio nesnošljivi smrad neopranog čovjeka.
Već mu je odjeća bila sva poderana, koljena su mu virila kroz razguljene nogavice masnih hlača. Kosa prirodno čičkava ličila je na gnijezdo. Baš je izgledao kao Robinson Crusoe. Bio je to Robinson njihovog kvarta.
Prvu noć kada je doselila u taj kvart, spavala je pored otvorenog prozora i cijelu noć ju je uznemiravala galama iz susjedne zgrade. Bilo je to nešto teško za opisati. Nije mogla razumjeti niti jednu riječ, ali to je zvučalo kao galama jednog pijanca na ženu. I ona je pomislila - zaboga miloga, zašto susjedi ne zovu policiju!'
Nakon par dana zaključila je da je glas mladića koji šeta po dvorištu i priča bez prestanka, glas koji joj noću ne da spavati.
Bilo je to nešto neartikulirano, za opisati vrlo teško. On je vodio dijaloge sam sa sobom, prebacujući se iz lika u lik, mijenjajući boju glasa i sve je bilo povezano. Nekada je ličilo na politički govor, nekada na svađu dvoje sugovornika, nekada na ratni poklič...ali, nikada nije mogla dočekati kraj tih dijaloga iz jednih usta. Djelovao je vrlo inteligentno, odgojeno. Znao se on i ispričati kada bi pitao za novac, znao bi biti i uporan-ako traži kunu, pa dobije negativan odgovor onda bi pitao ' a imaš li 20 lipa!'...
Ali, nasilan nije bio. Smisao njegovih dana je bio stajati, čekati pogodnu osobu, prići i pitati, sjediti i pijuckati pivo i pušiti...On je ličio na psića- beskućnika koga su svi voljeli i brinuli da nije gladan.
Nekada bi "osvanuo" obrijan, opran i čist. Netko bi i za to skupio hrabrosti. Obraćali su se Centru za socijalni rad i pitali što se može uraditi za tog momka, ali nitko se nije dao trošiti za to. Oni rade samo po pisanom nalogu.
Živio je sam u stanu. Jednom ga je vidjela na prozoru kako gleda na ulicu i miluje macu koja je ležala na štoku prozora pored njega. Jednom ga je vidjela kako vrši nuždu uz zid zgrade i pomislila kako mora paziti kuda hoda jer to može donijeti u stan na obući.
Nitko joj nije znao ništa reći o tom usamljenom mladiću. Negdje je pukao film, negdje je došlo do kratkoga spoja. Ali, gdje!!!
Dok je ulazila u trgovinu, skoro se sudarila s njim. Odmah je izbacio kao iz topa:"Imaš kunu?"
Dala mu je. A on se istog trena obratio djevojci u trgovini: " Uzet ću ja pivu!"
"Ne, nećeš. Dosta mi te. Nisi ni onu platio. Nije piva kuna. Izlazi van!!!"- viknula je, a on je skrušeno izašao. Druga djevojka koja je stajala i čekala svoj red, reče:
"Pa, da ga je samo dobro oribati i presvući, ljepuškast je. I imaš frajera. Samo mu daš pivu."- šalila se djevojka.
Nju su zgražale šale na račun ljudi koji imaju " problema ". Suzdržala se komentara. Kada su ostale same, upitala je djevojku koja radi u trgovini:
"Pa, što je s tim mladićem!"
"Ma, njemu su, znate, u vrlo kratkom vremenu umrli i otac i majka. Bio je tinejdžer. I pukao je. Samo je tako počeo nabrajati i hodati okolo. Ljudi su mu počeli davati za sendvić , a on je počeo uz sendvić i pivu i pušiti. Ma, jede vam on, moja gospođo, bolje i od vas i od mene!"
"Jao, nemojte tako, kakav je to život. Jadan on. Pa, kako socijala ne reagira.!" - pitala je.
"Ovi iz zgrade su ih zvali, ali nikada nitko nije došao već deset godina. A on me tako uznemirava ovdje. "- ljuto je komentirala djevojka. Mislila je kako je ta cura nezrela i bez izgrađenog osjećaja za suosjećanja, ali možda joj je zbilja dodijalo voditi računa da joj ne pravi manjak uzimajući robu bez dovoljno novca.
Sve joj je to ličilo na scene iz američkih filmova s beskućnicima i živeći u onom sistemu to je bilo nepojmljivo. Amerika počinje vladati svijetom u svakom pogledu.