Majstori svoga zanata

petak , 15.06.2007.

Gledala sam zabrinuto moju djevojčicu kroz prozor. Već sam nekoliko puta primijetila kako se gega dok trči i nekako zabacuje ramenom dok hoda. Znala sam da nešto nije u redu. Bila je tako slabašna, krhka i nježna. Njena mršavost nam je bila veliki problem, jer nikada nije bila gladna i nije postojala ta hrana ili slatkiš koji bi ona tražila da pojede. Suprug je upravo stigao s posla i zatekao me pored prozora uplakanu.
"Što ti je, što se dogodilo!?" - zabrinuto je pitao.
"S našom Bjankom nešto nije u redu. Pogledaj kako zabacuje rame kada hoda. Bojim se da su joj s onim remenima za ispravljanje kukova nešto pokvarili!" - plakala sam.
"Ali, radili smo kontrolu, rendgen je pokazao da je kuk vraćen u svoje ležište!" - tješio me suprug.Otvorio je prozor i pozvao Bjanku u kuću.
"Bjanka, srećo tatina, hajde sad izađi vani i polako šetaj do ulice. A kada se budeš vraćala, potrči!"
"A zašto, tata? Što sam učinila?"
"Ništa, srećo tatina, nisi učinila, hoće tata i mama da te gledaju!" - govorio je svojoj mezimici. U njenom životu ja sam bila drugi lik. Njegova konzervativna obitelj nikako nije odobravala što ju on obožava i uvijek drži u svom krilu. Mislili su da će postati razmaženo derište.
Gledali smo za njom. Zajecala sam: "Jesam li ti rekla!?" - plakala sam. Bilo je očito da je jedna nogica kraća. Otišli smo do najboljega ortopeda i kada je on pregledao snimku rekao je da to treba hitno operirati, jer je uspjeh veći dok je kost mlađa.
Vraćali smo se vlakom i ja sam plakala. Moj suprug je bio strojovođa, pa je vozio taj vlak. U kupeu sa nama dvjema bila je jedna gospođa, koja se ispričala što je slobodna pitati zašto plačem. Ispričala sam joj o hitnoj operaciji i kako smo pošli doma da sredimo misli u glavi, nismo dijete mogli tek tako odmah ostaviti.
"Poslušajte me, draga gospođo, dijete vodite u Zagreb. Tamo su Vam europski priznati ortopedi i ta operacija će zagarantirano uspjeti. Ne dajte da Vam se netko uči na djetetu.!"
Kada smo došli doma, odmah sam to ispričala suprugu i on je rekao:
"Nema problema, u jutro krećemo za Zagreb!"
Spremni da će nam i tamo reći isto, već sam pripremila pidžamicu i neke sitnice. Naravno, rečeno nam je da je to zapravo posljednji tren, jer kosti postaju sve čvršće i uspjeh se smanjuje.
Srce mi je pucalo dok smo se u zimsko poslijepodne rastajali od nje. Suzice su joj se slijevale niz mršavo lišce i pitala nas je zašto ju ostavljamo. Tada ni sami nismo vjerovali da radimo ispravnu stvar. Dok smo odlazili od zgrade ortopedije na Šalati, čuli smo njen plač s terase :"Mamice moja, najljepša na svijetu, zašto me ostavi!?" Mislila sam da će mi srce puknuti. Nije dozivala svoga taticu nego mene. On me tješio i grlio dok mi je pogled lutao po svjetlucavom snijegu na visokim borovima.
Suprug je svaku priliku koristio i štimao vlakove za Zagreb i obilazio ju. Operacija je trajala četiri i pol sata i rekli su da će sve biti u redu. Ležala je nekoliko mjeseci u gipsu i onda su ju prebacili u Krapinske toplice na rehabilitaciju, plivanje i vježbice. Oduševljeno nam je pričala kako u salu idu u kolicima, jer je zaboravila hodati nakon mjeseci ležanja, a onda bi joj teta pomogla da se digne i drži za ljestvice na zidu, a druga teta bi svirala na klavir. Više nije plakala. Pričala je kao prava purgerica i bilo mi je teško povjerovati da je to moje dijete. Dijete je kao spužvica.
Najteži trenutak je bio kada smo sjedili na klupi pored bazena i čekali da nam ju dovedu. Ona je trčala prema nama i gegala se kao patkica tisuću puta gore nego prije operacije.
Pestrašeni - što nam uradiše od djeteta, hitno smo otišli za Zagreb i tražili doktora Starzecka. On nam je strpljivo objasnio da to mora tako biti i da će sve nakon nekoga vremena doći na svoje mjesto. Operacija je uspjela stoposto, rekao nam je. Morali smo mu vjerovati.
Slijedile su godine redovitih kontrola i tako smo upoznali mnoge roditelje sa takvom djecom. Naša kćerka je imala zbilja sreću. Većina te djece je morala trajno nositi ugrađene šipke ili im se vidjelo da noga nije postigla istu dužinu nakon operacije jer su te operacije rađene kada su već krenuli u školu.
Nakon petnaestak godina, došlo je vrijeme za posljednju generalnu kontrolu jer je rast kostiju prestao. Barem su nam tako rekli.
Doktora Starzecka više nije bilo, ali je njen slučaj preuzeo Dr. Grospić. Ušla mu je sama u ordinaciju kada ju je sestra pozvala. Bila sam ponosna na tu dugonogu plavokosu djevojku. Bila je tako samouvjerena u svojim crvenim štiklicama i dugom plavom kosom.
Izašla je nasmijana i rekla:
"Rekao mi je da sam remek-djelo ove bolnice. Ne može da vjeruje da španciram u štiklicama.!"
Dok smo se vraćale vlakom doma vraćale su mi se slike uplakane mršave male petogodišnjakinje.
(23. listopad 1965.)